nobody said it was easy..no one ever said it would be this hard...

nedjelja, 14.11.2004.

will i ever find that someone to love me....

Sjedim na obali mora...pogleda usmjerenog u daljinu,ocekujuci nekog,nesto sto ce me spasiti od ovog zivota,od ove monotonije u koju sam upala...odjednom pokraj mene se stvori neko svjetlo...tako bljesti,a ja ne mogu pomakniti pogled s njega,stojim ukopana na mjestu kao da me netko sprijecava da odem...nije me strah,u srcu osjecam da ce sve biti u redu..tad svjetlo prerasta u osobu,tako poznatu....tako je lijepa,razmisljam tko je...shvatim..to je princeza koja je nasla svog princa...to je moj andeo...ostala je ista kakve je se sjecam....zadnji put sam je vidjela,sanjala prije 6godina dok sam jos vjerovala u princa,u andjele.u to da postoji netko ko me pazi...taj netko bila je ona...moj andjeo...brinula se za mene dok princa nije bilo....jednog dana i ona je prestala dolaziti,ali ponovo je tu..jos sam ljuta,ostavila me je kad sam je tribala najvise...pruza mi ruku....primam je i u tom trenu se pretvaram u desetogodisnju inacicu mene..u onu koja jos vjeruje...u onu sanjalicu koja nije znala da postoji zlo u ovom svijetu....andjeo me vodi ne znam gdje....izgleda poput labirinta..ja sam izgubljena...u meni se ponovo budi nevjerna 16-godisnjkinja...sumnjam...ali andjeo shvaca..smiriva me govori da ce sve biti u redu jer ona je s mnome...povlacim se....odustajem od borbe...krecem dalje u daljini vidim neku priliku..trci preme nama..srce mi brze zakuca..prepoznajem ga....i njega sam upoznala u snovime to je on,moj princ.....okrecem se prema andjelu...zbunjeno ga pogledam s ocim u kojima gori pitanje: ''je li to zbilja on?kako me je nasao?''andjeo nista ne odgovara,samo se nasmije..pocinje bljediti..odjednom nestaje..u zraku su ostale samo rjeci...mala,drzi se....kako mrzim te rjeci...koliko su mi puta bile ponovljene...16-godisnjakinj je ponovo razocarana,ponovo me je napustila...ljuti se i sama na sebe sto je dopustila da vjeruje...tada ona prilika dolazi do mene...postaje tako jasan.....sad se sjecam svega..ne govori nista....vidim mu u ocima...samo jedna rjec mu izlazi iz usta....rjec:napokon....zabrinuto mu govorim da smo izgubljeni..odgovara mi da sad kad smo zajedno nista ne moze poci po zlu.......da bar........ali ipak,odmah mi je lakse,imam nekog na koga se mogu osloniti...uzima me za ruku i dalje krecemo zajedno....odjednom na putu ispred nas stvori se toliko zapreka...zajedno smo ih uspili svladati.......ali tad smo dosli do neke pukotine,krenio je prvi da provjeri je li sigurno...ali pukotina se zatvara...prekriva je ruzin grm....sjetim se LJUBAV JE VJENAC TRNJA POMJESAN S RUZAMA....smijem se ironiji..pokusavam preci na drugu stranu..ne mogu...previse trnja..sva sam izranjavana...boli me,ali ne odustajem..tek sam ga nasla..ne mogu ga izgubiti...krecem uzduz zida...pretrazujem..nalazim jos jedan prolaz..napokon...prolazim kroz prolaz..trazim ga...nema ga...ostali su samop tragovi stopala..trceci krecem za njima.. nalazim ga..osjecam da nesto nije u redu...pogleda prema meni,oci su mu tako tuzne....nasmije se,osjecam da pati...oci mu sve govore....govori mi: ''evo mala i ja te ostavljam..ali vrati cu se..nemoj plakati...bit ce sve u redu..mi pripadamo jedno drugome.. poslao mi je poljubac rukom,i kao andjeo i on je bljedi...trcim prema njemu pokusavam ga zadrzati...ali hvatam samo zrak...nestao je...osjecam takvu prazninu...srce mi puca... osjecam se kao da cu umrjeti...kao da krvarim iznutra..kao da sam pukla od bola..tad sam se probudila..dok su suze tekle niz moje lice..... Jucer sam se probudila oko 4 ujutro...lice mi je bilo mokro od suza...uzela sam papir i olovku...ovo je izaslo iz mene......

- 11:02 - Komentari (42) - Isprintaj - #