nobody said it was easy..no one ever said it would be this hard...

nedjelja, 07.11.2004.

how u remind me

ponovo sjedim i razmisljam kako da pisem.znam o cemu zelim pisati,ali to ne mogu sloziti u neku cjelinu...ali ovo moram nekome reci a posto ne znam kako sve ce ispasti potpuni nered i nadam se da cete shvatiti..ovih dana kako sam gledala one maratonske romanticne komedije a i neke epizode ally mcbeal dosla sam u blues...sva sam nekako tuzna i nista mi se ne da...i najgore od svega pocela sam razmisljati,,o ljubavi,srodnim dusama,mr.rightu i o tome u sto vjerujem a u sto vise ne..ovaj tekst sam pocinjala toliko puta i svaki put kad bi dosla do djela da pocmem govoriti o tome sto me muci stala bi...nisam mogla dalje..ali ovaj put moram...gledal sam u ally kako ona ubija svoj romanticni dio zbog patnji koje je prosla i zbog svih sranja koja se u zivotu dogadaju,nekima malo a nekima malo vise..mene je ta epizoda malo ubedirala jer sam oduvjek sebe usporedivala s ally,jer sam kao i ona uvik bila malo na svoju stranu,ali i zbog svih njezinih snova i njene vjere u ljubav..i kad sam shvatila da sam i ja pocinjem tako nisam mogla to prihvatiti...prije sam vjerovala u srodne duse i sve one lipe stvari zbog kojih mi je zivot bio ljepsi i laksi..vjerovala sam u princa svim srcem i nadala sam se,ne tad sam znala da ce on doci po mene i odvesti me u zemlju..koju je john lennon tako dobro opisao u imagine.....jos se sjecam kako bi prije svake veceri kad bi krenila spavati usmjerila bogu jednu molitvu i za njega..tad sam u snovima bila s njime...u mojoj masti uvijek smo bili zajedno..i tada sam stalno citala i pisala..ali posljednjih nekoliko mjeseci nakon sto me jedna osoba zbilja povrijedila nisam napisala nista..to mi zbilja nedostaje,te moje price stvarno su mi puno znacile..kroz njih sam zivila neki drugi zivot,gdje sam bila sritna i sve,one su bile moj bjeg od stvarnosti a sad nemam ni njih..polako nakon tog dogadaja pocela sam gubiti vjeru u ljubav,ali ipak jos sam se u dubini duse nadala da ce doci po mene..ali pestale su price,masta vise nije mastala izgubila sam smisao svega toga i to mi je bio najgori potez u zivotu...jer posto vise nisam imala mjesto za bjeg od svega,i nakon sto me budala povrjedila iznutra mi je pucalo srce i umjesto da to nekome povjerim,da to ispricam ili ko prije da napisem pricu i rjesim se tog tereta ja sam to drzala u sebi nisam imala snage to ispricat ostalima..pa sam osmjeh uvijek drzala na licu,nisam htjela nikog zamarati s mojim problemima..oni su na vidjelo izlazili tek u mojoj sobi kad bih bila sama i kad me nitko nije mogao vidjeti..toliko sam noci provela placuci jer sam izgubila sve sto sam vjerovala,ljubav,prijateljstvo ali i moje snove...princ vise nije dolazio,vjeru u njega sam izgubila,i to bas u trenutku kad mi je najvise trebao..atare price sam pobacala,jer samim pogledom na njih sve bi me zabolilo jer bi se sjetila svega u sto sam vjerovala a sto sam izgubila...ovo je prvi put d apism posli svega toga,ne pisaem nista posebno,ali pisem..lakse je...trebala sam to jos prije napraviti..razmisljala sam dosta..potrebna mi je vjera u princa,ali stvarno potrebna...i dok vjerujem u njega uvijek postoji sansa da ce doci...znam da nece biti lako ponovo poceti vjerovati u njega.kao da ce mi se automatski sve vratiti,pocet cu polako,ali nada koju sam pocela gajiti ovih dana.da on ipak postoji i da ce doci po mene,samo moram vjerovati,ali i potuditi se da to postane istina..ovo mi stvarno treba... svakome treba nesto u sto ce vjerovati,tad zivot postaje laksi...ali morate priznati stvarno bi bilo lipo imati onog nekog ko ce uvik biti tu uz tebe bez obzira na sve.....

- 11:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #