Burza

---

Click here: Slavonska burza oglasi poznanstva 2015

---

Žene Gospoda iz zemlje i inostranstva... Onda, u kolovozu, pristupa 157. Podrum smrti, u što se pretvorio podrum kuće u Kuhačevoj, preko tjedna služio je kao sklonište za tridesetak djece koja su, unatoč ratu, išla u školu preko puta! Ne samo radi oštećenja.

Žene Za zaigrane i maštovite muškarce... Žene Djevojke same u stanu! Žene Nježna i mazna, mamica, voli uži...

Oglasi - Domaće ľivotinje - Nešto rek'o da nešto Nešto rek'o da nešto kaže i otiš'o — Zvali me — kad se pribrao, nastavlja Josip — zvali me da dođem u Gradsko poglavarstvo.

Dodjelom gradskoga stana na korištenje Josipu Staniću, hrvatskom branitelju i najvećem civilnom stradalniku Domovinskoga rata, Gradonačelnik, kao institucija, pere savjest i Grada i svih nas koji se grozimo užasnih ljudskih sudbina i na tome najčešće i ostajemo. Razulareni ratni stroj, konstruktori kojeg su Srpska akademija nauka i umetnosti, a velikosrpska politika Slobodana Miloševića gorivo s aditivima smućkanim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, već i prije te tragične nedjelje, 3. Podrum smrti u Kuhačevoj U podrumu kuće preko puta Osnovne škole Hugo Badalić, u Kuhačevoj ulici slavonskobrodskog naselja Jelas, zaštitu od pakla koji se na grad toga dana sručio 70 bombi od 250 kilograma, 24 navođene bombe MAWERICK, 60 raketa tipa Munja tražila su djeca, žene, civili. I dogodilo se ono na što se, i na samu pomisao o najvećoj tragediji civila u Slavonskom Brodu, svatko normalan naježi - jednom bombom usmrćeno je petero djece. Poginuli su Ivana i Marko Petrović, a Sreti Marinkoviću u hipu je izginula cijela obitelj: djeca Andrijana, Dalibor i Marinko, trudna Sretina supruga Željka i majka Kata. Žao im što je ubijanje prestalo Jedan od 'Kurjaka', veteran R. Nitko do danas nije odgovarao za ovaj zločin protiv civila. Kad sreća nije sreća i kad Sreto nije srećko U kontekstu ovakve tragedije pomisliti kako je, zapravo, bilo sreće, može zvučati 'bolesno'. Pa ipak, sreća je što je taj dan bila nedjelja. Podrum smrti, u što se pretvorio podrum kuće u Kuhačevoj, preko tjedna služio je kao sklonište za tridesetak djece koja su, unatoč ratu, išla u školu preko puta! Odlazi, vraća se, odlazi, besciljno luta… Nema tu razuma. I nitko razuman ga ni od koga u takvoj situaciji ne može ni očekivati. Onda, u kolovozu, pristupa 157. Misli na djecu, ženu i majku ne mogu odagnati ni obveze u postrojbama, ni bojišnica… On — Sreto? Čovjek koji takvu sudbinu doživi, sudbinu promijeniti ne može, ali može oksimoronsko ime. Kaže — Nije mi to bilo krsno ime, nisam ga ni imao, jer kršten nisam bio! Djeca, žena i majka ubijene su i pokopane pod tim prezimenom. I otac i brat, Marinkovići, za mene su mrtvi. Odlučio sam krstiti se, uzeti mamino djevojačko prezime. Ime nisam birao, nego kad je velečasni Marko Majstorović čitao katolička imena i došao do Josip, rekao sam 'Stop! Iz 'Drvne…', iz rata… plus beneficirani… mogao bih. Ja znam što mi je. Ne mogu ja proći liječnički, pa onda i nisam za posao… Ali ja to ne znam, ne razumijem se... Od bombardiranja kućica je stradala, ostala bez krova, improvizirano natkrivena… Tamo nije mogao. Ne samo radi oštećenja. Stambena komisija Općine Slavonski Brod dodjeljuje mu za privremeno korištenje jednu 'srpsku' kuću u Poljancima iz koje je, logikom zakona i prava vlasništva, morao iseliti. Iz vojske se skinuo kad mu je istekao jednogodišnji profesionalni ugovor. Životarenje u Poljancima potrajalo je pune dvadeset dvije godine. Josip se priučio svemu i vičan je svačemu. Kako bi 'gazdi' u Poljancima platio naknadu za korištenje sobička u koji se smjestio nakon što mu je prestalo pravo korištenja dodijeljenog mu kućerka, i kako bi, uz skromnu naknadu koju prima na ime troje poginule djece, mogao preživjeti, Josip pomalo radi po selu — popravlja strojeve, traktore, obrađuje zemlju… Mirovinu nije tražio. Veli: — Ja za sebe sam neću reći da sam lud, ali neću ni da mi to drugi kaže! Iz 'Drvne…', iz rata… plus beneficirani… mogao bih. Ja znam što mi je. Ne mogu ja proći liječnički, pa onda i nisam za posao… Ali ja to ne znam, ne razumijem se — razmišlja Josip. I dodaje: — Rekao mi je gradonačelnik Mirko Duspara, upoznali smo se prije dvije godine kada je bio u Poljancima, da će mi oni iz Grada pomoći oko toga. Bio sam na to i zaboravio, al' evo iznenadio me s drugim. Ovaj stan — suze, po tko zna koji puta već u tijeku razgovora, zaustavljaju Josipa. Nešto rek'o da nešto Nešto rek'o da nešto kaže i otiš'o — Zvali me — kad se pribrao, nastavlja Josip — zvali me da dođem u Gradsko poglavarstvo. Kažu — evo ima jedan stančić koji možeš dobiti na korištenje pa ako hoćeš… Nisam znao, nisam mogao ništa reći, progovoriti. Tko se mene još u ovih dvadeset godina sjetio. Mislio sam, Duspara bio u Poljancima, nešto rek'o da nešto kaže i otiš'o. A sad… Kažu oni meni neka dobro razmislim. Uvjeti nisu loši, trebam plaćati zaštićenu najamninu što nije puno jer je stan malen. Ne žalim se, meni je više nego dovoljan, samo kažem zbog najamnine i režije. Sve novo, osim uspomena I Josip je odlučio 'vratiti se kući', ne zatvoriti krug i ne pokušati živjeti lakše, jer njemu će, bez obzira na vrijeme koje liječi sve, uvijek biti jednako teško. Odlučio je sa zahvalnošću prihvatiti pruženu ruku Grada za koji je mislio kako ga je posve zaboravio. Prije dva tjedna uselio je u posve renoviran i namješten stan od dvadeset pet kvadrata. Suho mu je, nema vlage. Sve osim par uspomena iz rata i kartonske kutije u dnu koje su dokumenti i obiteljske fotografije iz razdoblja kad mu je sretnim obiteljskim životom bilo opravdano ime Sreto. Odlazim od Josipa i razmišljam koliko će mu teško biti adaptirati se na novi prostor, socijalno dobro funkcionirati, obnoviti pokidane veze, poznanstva, prijateljstva. Nadu u pozitivan nastavak ove priče budi mi Josipova izjava kako mu Grad i dalje pomaže, nazovu ga, pitaju kako je, mogu li što pomoći... Budi to i nadu kako politika, lokalna, na ovom slučaju nije potpuno iscrpila svoje i ljudsko lice. Znao je jedan tvoj sunarodnjak,pravi decko ,veliki Brodanin Rade Obradovic,pokojni,poginuo na mostu od ruke hrvatskom vojnika u bijegu od rata,kukavickom,reci moja nacionalnost je Brodanin,znao je to reci i Dusko Svilar,Junak domovinskog rata Marko Adamovic i da ne nabrajam vise Brodske junake druge nacije koji su izabrali pravu stranu. Slava im i hvala za sve sto ucinise a posebno tebe Sreto,Josipe. Aktualni gradonačelnik mogao je i ispravio, odnosno makar donekle sanirao grešku prethodnika, pa i svoju objektivno nije ni morao znati, ali kad je saznao, počeo je raditi na tome. Josip je zadovoljan jer za puno manje novaca - nepunih 60 kuna mjesečno ima puno više i neusporedivo boljih kvadrata. Grad mu je stan i namjestio, a uposlenici Gradske uprave skupili su novac za posteljinu, posuđe, pribor za jelo i sve ono što čovjeku dnevno u kući treba. Josip iz socijalnog programa Grada dnevno ima i jedan kuhani obrok ručak. S planovima se ide i u smjeru Josipove daljnje socijalne adaptacije i integracije povremeni poslovi. U reportaži sam naveo kako je Gradonačelnik preko djelatnikâ Gradske uprave u stalnom, mal te ne dnevnom, kontaktu s Josipom. Nisam Dusparin fan, ali sam mu, u svoje ime, zahvalan za ovaj čin.

Licni oglasi upoznavanje.mp4
S planovima se ide i u smjeru Josipove daljnje socijalne adaptacije i integracije povremeni poslovi. Žao im što je ubijanje prestalo Jedan od 'Kurjaka', veteran R. Photographer: Kyra Sophie Model: Blaise Osa Yalekhue. Sem hitro in poąteno. Bez zaloga uz sudsku overu ugovora u sudu : ::: anderssonhampus8 gmail. Žene UKLJUČI SE I UŽIVAJ SA ATRAKTIVN... Podrum smrti u Kuhačevoj U podrumu kuće preko puta Osnovne škole Hugo Badalić, u Kuhačevoj ulici slavonskobrodskog naselja Jelas, zaštitu od pakla koji se na grad toga dana sručio 70 bombi od 250 kilograma, 24 navođene bombe MAWERICK, 60 raketa tipa Munja tražila su djeca, žene, civili. Ne mogu ja proći liječnički, pa onda i nisam za posao… Ali ja to ne znam, ne razumijem se... Odlazi, vraća se, odlazi, besciljno luta… Nema tu razuma. Iz vojske se skinuo kad mu je istekao jednogodišnji profesionalni ugovor. Podrum smrti, u što se pretvorio podrum kuće u Kuhačevoj, preko tjedna služio je kao sklonište za tridesetak djece koja su, unatoč ratu, išla u školu preko puta! Nešto rek'o da nešto Nešto rek'o da nešto kaže i otiš'o — Zvali me — kad se pribrao, nastavlja Josip — zvali me da dođem u Gradsko poglavarstvo.

[Nocni zivot zale godine|Iskrica sex|Cura iz Karlovca trazi sex na jednu noc]

Oznake: oglasi, &, Domaće, ľivotinje