Sve je to matematika. Plus, minus. Ekvilibrijum.
Tračnice uz koje hodaš jer ti se čini kako drugačije nećeš naći put.
Kao u Kiklopu ne sklanjam se ispred vlaka. Vlakovi voze bez voznog reda,
a ja kad god krenuo dospijevam na vrijeme
(prema svom unutarnjem satu). Kao čarobnjaci.
Uzimam čarobni štapić i brišem izgovore,
jednog po jednog puštam da blijede,
ostavljam samo zelenu ploču,
spužvu i dvije bijele krede,
Ostaje jednostavnost
destiliranog nemorala.
Histerija postaje norma,
nagost dimna zavjesa.
Ljudi se srame golotinje
kao da nije njihova
iako kad oljušte sve slojeve
ostaje jedino što im zaista pripada.
(iza nje se lako sakriti)
Grijeh se, kažu, ispire osvetom
a ne pokajanjem ali nitko nije rekao
kako se osvetiti samome sebi?
Prepisuješ, vidiš se u odrazu
svježe obrisane ploče
i inspiraciji dodjeljuješ
neopravdane sate.
Trik nije isto što i čarolija,
no rijetki su toga svjesni.
Iako u čaroliju,
kao i u ljubav
treba vjerovati.
Trikovi se, naime, prozru
prije ili kasnije.
Čarolija vrijedi i kad na nju
zaborave.
Sve su ostale podjele
besmislene.
Svijet se oduvijek dijeli
na mađioničare
i vjernike.
- Draga ti si Naci a ja Simon Wiesenthal. – mrtav hladan reče Hrvoje naslonivši se dublje u neudobnu stolicu kvartovskog kafića. Senka se samo blijedo nasmiješila kao da ne zna što bi na to prokomentirala i upitala ga
- Zašto san Naci? – nastojala je pritom izgledati što je moguće nevinije i uvjerljivije iako ju je zanimalo kako se planira izvući iz ovoga.
- Zato što si kuja – reče Hrvoje hladnokrvno paleći cigaretu – ali to i nije neki problem, nisam ni ja bolji.
- Ja kuja? – Senka podigne obrve – Hvala na komplimentu.
- Molim i drugi put. I ne glumi sad uvrijeđenu i sama znaš da je to istina, kao i da je kompliment. – Senka je mrzila tu njegovu samouvjerenost. Bilo je trenutaka kad bi ga najradije zadavila zbog nje.
- Znaš da Wiesenthal nije ulovio sve naciste?
- Samo one koje nije pronašao, a mi sjedimo na kavi zar ne?
- Ma ti si prije McCarthy, a ne Wiesenthal. Loviš vještice, lažne komuniste a sve iz vlastitog straha i nesigurnosti.
- A što bi onda ti bila, vještica ili komunist?
- I jedno i drugo, kladim se kad bi pitao pola ovih na terasi odgovorili bi ti kako nema neke razlike.
- Znači dok su vještice letjele na metlama, na čemu su letjeli komunisti?
- Tko kaže da su letjeli, oni su među nama... – zavjerenički ga pogleda Senka makar joj je ovaj razgovor počeo ići na živce. Ona i Hrvoje znaju se godinama i odavno je znala da mu se sviđa samo se radije pravila luda. Takva veza ne bi imala smisla, ne toliko radi nje koliko radi njega. Njoj bi možda sasvim dobro razbila dosadu, ugodno joj je u njegovu društvu, no on bi se siroče zaljubio a ulaziti u nešto sa unaprijed predviđenim rokom trajanja zbilja – nema smisla.
- Znači ako nisi vještica ni komunist, onda sam od početka u pravu; onda si bezosjećajni Naci jer da nisi dopustila bi mi da te poljubim.
- Ne znam kakvom se odgovoru nadaš, no već sam ti rekla da to nema smisla i iskreno ponavljanje toga me polako nervira.
- Ne jebe lijep, nego uporan. – nasmije se Hrvoje.
- Ne jebe dosadan, nego taktičan. Treba znat pogodit i trenutak, ne mora tvoja uvijek bit zadnja.
- Da, reko je Seinfield da „nije gotovo dok i ona ne dobije svoj kolačić“.
- To prodaji onim tvojim nesigurnima s faksa, možda one padaju na takve priče. Ja te uostalom predobro znam.
- Tu je upravo tvoja prednost.
- Jok, tu je moj nedostatak. Ne radiš gluposti na poznatom terenu, preriskantno je. Uostalom i nije zanimljivo. – Senka se nadala da će ovdje ta tema završiti no koliko iskustva s Hrvojem ima, ono što liči na zafrkanciju nekako uvijek ima dozu ozbiljnosti, jedna vrata ostavlja otvorenima.
- Kako znaš da nije zanimljivo kad nisi probala?
- Ima filmova čiji kraj znaš već na odjavnoj špici. Tako je i s ljudima, neke pročitaš prije nego progovore. Ti si proziran.
- Zašto?
- To je jednostavno, bacaš udice na sve strane pa koja se ulovi. Problem je što kad je tako nijedna ne želi biti baš ta budala koja će zagristi.
- I što onda, koji je način?
- Pa bacaj udice manje očito. Čitao si Hemingwaya zaboga...
- Ma meni treba dinamit. – prokomentira Hrvoje nasmiješeno. Znači tu smo, pomisli Senka, došao je sam od svoje na tanak led, sad izbjegavamo priču.
- Ti bi i sebe raznio da ti neko da dinamit. Ne, tebi treba samo dobar mamac.
- Kakav to?
- Za početak, zaboravi naciste, komuniste i Wiesenthala i budi Hrvoje iz Dubrave. Ovako zvučiš ko oni kreteni u Saboru što će se valjda i za sto godina svađat oko ustaša i partizana.
- I kako da onda tebi uleti Hrvoje iz Dubrave?
- Znaš, ima žena koje ne padaju na patetiku i romantiku i holivudska preseravanja.
- I?
- I još ti nije jasno? Tako pametan, a tako ograničen... – nasmija se Senka. – Ajmo ovako, zatvori oči.
- Jesam. – reče Hrvoje pitajuć se što slijedi.
- E, a zamisli da si ti Naci a ja Simon Wiesenthal. – reče Senka dok mu se primicala.
Mislio sam najprije komentirati... Napisati onih nekoliko jednostavnih riječi ispod no onda nakon nešto razmišljanja odlučih odgovoriti na mjestu za koje sam donekle već zaboravio kako izgleda. Da, u pravu si, život zaista nekad odvuče na neočekivane strane i ne znaš kamo se okrenuti. Onda se u nekim trenucima grižnje savjesti, preispitivanja ili nečeg trećeg vratiš tamo gdje je sve počelo i pitaš se može li/hoće li/je li došlo vrijeme da ponovno započne.
Nema vas. Nekoliko vas što na ovom što na onom drugom blogu, ćije riječi su mi značile. Dok se heroinskoj ovisnosti još ponekad mogu vratiti iščitavajući sve ono što mi je imala kazati, neki drugi dragi ljudi su otišli zauvijek. Nadam se, iskreno se nadam, kako im je bolje tamo gdje su sad jer nas sve to čeka prije ili kasnije. Sve je u životu igra, klađenje ili kocka. Prstohvat sreće. Sve u životu osim smrti, dakako. Smrt je izvjesna i neizbježna kakogod okreneš.
Tako je valjda i s rastancima. Rastanci također postaju sastavni dio života. Krleža je rekao kako "prolazimo jedni kroz druge takvom brzinom da ne ostaje ništa nego samo panoramski utisci" ali (stara umišljena pizda) nije rekao da neki od tih utisaka bole na onaj mazohistički način. Govno. Što ga više diraš, to se više razmazuje. Tako je i s nekim utiscima. Bolje ih je ostaviti na miru čak i kad misliš da nisu trebali završiti. Čak i kad misliš da iako su završili nisu trebali završiti tako. Problem nas emotivaca što smo navikli ili na ljudske ili na filmske krajeve. U odnosima i ljubavima nema takvih.
"Nostalgija može biti ubitačna tvorevina." Bez obzira govorimo li o blogovima, riječima, mjestima ili ljudima. Bipolarni poremećaj. Nostalgija je upravo to. Ime tendenciju da te odvuče upravo u onom smjeru kojim ne želiš iči.
Ili si ne želiš priznati, kakogod. No imaš pravo, ono kasnije više boli nego ono dok je trajalo.
Neki su filmovi za emotivce ustvari reprize.
Davno je prošao Božić, no danas je rođendan Freddieja Mercuryja, poslušaj nešto njihovo.
Možda baš zbog nostalgije.
I javi se. Fališ do granice virtualnog.
Stvarno.
:D
< | rujan, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.
Ukoliko imaš više za reći (mail)
Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs
lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK