- Draga ti si Naci a ja Simon Wiesenthal. – mrtav hladan reče Hrvoje naslonivši se dublje u neudobnu stolicu kvartovskog kafića. Senka se samo blijedo nasmiješila kao da ne zna što bi na to prokomentirala i upitala ga
- Zašto san Naci? – nastojala je pritom izgledati što je moguće nevinije i uvjerljivije iako ju je zanimalo kako se planira izvući iz ovoga.
- Zato što si kuja – reče Hrvoje hladnokrvno paleći cigaretu – ali to i nije neki problem, nisam ni ja bolji.
- Ja kuja? – Senka podigne obrve – Hvala na komplimentu.
- Molim i drugi put. I ne glumi sad uvrijeđenu i sama znaš da je to istina, kao i da je kompliment. – Senka je mrzila tu njegovu samouvjerenost. Bilo je trenutaka kad bi ga najradije zadavila zbog nje.
- Znaš da Wiesenthal nije ulovio sve naciste?
- Samo one koje nije pronašao, a mi sjedimo na kavi zar ne?
- Ma ti si prije McCarthy, a ne Wiesenthal. Loviš vještice, lažne komuniste a sve iz vlastitog straha i nesigurnosti.
- A što bi onda ti bila, vještica ili komunist?
- I jedno i drugo, kladim se kad bi pitao pola ovih na terasi odgovorili bi ti kako nema neke razlike.
- Znači dok su vještice letjele na metlama, na čemu su letjeli komunisti?
- Tko kaže da su letjeli, oni su među nama... – zavjerenički ga pogleda Senka makar joj je ovaj razgovor počeo ići na živce. Ona i Hrvoje znaju se godinama i odavno je znala da mu se sviđa samo se radije pravila luda. Takva veza ne bi imala smisla, ne toliko radi nje koliko radi njega. Njoj bi možda sasvim dobro razbila dosadu, ugodno joj je u njegovu društvu, no on bi se siroče zaljubio a ulaziti u nešto sa unaprijed predviđenim rokom trajanja zbilja – nema smisla.
- Znači ako nisi vještica ni komunist, onda sam od početka u pravu; onda si bezosjećajni Naci jer da nisi dopustila bi mi da te poljubim.
- Ne znam kakvom se odgovoru nadaš, no već sam ti rekla da to nema smisla i iskreno ponavljanje toga me polako nervira.
- Ne jebe lijep, nego uporan. – nasmije se Hrvoje.
- Ne jebe dosadan, nego taktičan. Treba znat pogodit i trenutak, ne mora tvoja uvijek bit zadnja.
- Da, reko je Seinfield da „nije gotovo dok i ona ne dobije svoj kolačić“.
- To prodaji onim tvojim nesigurnima s faksa, možda one padaju na takve priče. Ja te uostalom predobro znam.
- Tu je upravo tvoja prednost.
- Jok, tu je moj nedostatak. Ne radiš gluposti na poznatom terenu, preriskantno je. Uostalom i nije zanimljivo. – Senka se nadala da će ovdje ta tema završiti no koliko iskustva s Hrvojem ima, ono što liči na zafrkanciju nekako uvijek ima dozu ozbiljnosti, jedna vrata ostavlja otvorenima.
- Kako znaš da nije zanimljivo kad nisi probala?
- Ima filmova čiji kraj znaš već na odjavnoj špici. Tako je i s ljudima, neke pročitaš prije nego progovore. Ti si proziran.
- Zašto?
- To je jednostavno, bacaš udice na sve strane pa koja se ulovi. Problem je što kad je tako nijedna ne želi biti baš ta budala koja će zagristi.
- I što onda, koji je način?
- Pa bacaj udice manje očito. Čitao si Hemingwaya zaboga...
- Ma meni treba dinamit. – prokomentira Hrvoje nasmiješeno. Znači tu smo, pomisli Senka, došao je sam od svoje na tanak led, sad izbjegavamo priču.
- Ti bi i sebe raznio da ti neko da dinamit. Ne, tebi treba samo dobar mamac.
- Kakav to?
- Za početak, zaboravi naciste, komuniste i Wiesenthala i budi Hrvoje iz Dubrave. Ovako zvučiš ko oni kreteni u Saboru što će se valjda i za sto godina svađat oko ustaša i partizana.
- I kako da onda tebi uleti Hrvoje iz Dubrave?
- Znaš, ima žena koje ne padaju na patetiku i romantiku i holivudska preseravanja.
- I?
- I još ti nije jasno? Tako pametan, a tako ograničen... – nasmija se Senka. – Ajmo ovako, zatvori oči.
- Jesam. – reče Hrvoje pitajuć se što slijedi.
- E, a zamisli da si ti Naci a ja Simon Wiesenthal. – reče Senka dok mu se primicala.
Post je objavljen 10.09.2012. u 00:32 sati.