Sve je to matematika. Plus, minus. Ekvilibrijum.
Tračnice uz koje hodaš jer ti se čini kako drugačije nećeš naći put.
Kao u Kiklopu ne sklanjam se ispred vlaka. Vlakovi voze bez voznog reda,
a ja kad god krenuo dospijevam na vrijeme
(prema svom unutarnjem satu). Kao čarobnjaci.
Uzimam čarobni štapić i brišem izgovore,
jednog po jednog puštam da blijede,
ostavljam samo zelenu ploču,
spužvu i dvije bijele krede,
Ostaje jednostavnost
destiliranog nemorala.
Histerija postaje norma,
nagost dimna zavjesa.
Ljudi se srame golotinje
kao da nije njihova
iako kad oljušte sve slojeve
ostaje jedino što im zaista pripada.
(iza nje se lako sakriti)
Grijeh se, kažu, ispire osvetom
a ne pokajanjem ali nitko nije rekao
kako se osvetiti samome sebi?
Prepisuješ, vidiš se u odrazu
svježe obrisane ploče
i inspiraciji dodjeljuješ
neopravdane sate.
Trik nije isto što i čarolija,
no rijetki su toga svjesni.
Iako u čaroliju,
kao i u ljubav
treba vjerovati.
Trikovi se, naime, prozru
prije ili kasnije.
Čarolija vrijedi i kad na nju
zaborave.
Sve su ostale podjele
besmislene.
Svijet se oduvijek dijeli
na mađioničare
i vjernike.
Post je objavljen 24.09.2012. u 09:13 sati.