Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

srijeda, 05.04.2006.

**ARHAIČNI BOEM**

Ovo je priča o čovjeku sa luckastim vrećicama.
Me impliciram time Vaše poznanstvo s njime, no ovo je priča o čovjeku s luckastim vrećicama. Na njima je često obitavao Tweety, Silvestar ili neki drugi lik Looney Toonsa. Ovo je priča o čovjeku sa luckastim vrećicama.

1.

Njegov je pogled lutao tražeći izgubljene gradove i izrezane scene iz kultnih filmova dok je stajao na vrhu stepenica jednog od onih fakulteta koji te ne uči najbitnijim životnim stvarima. Ovo je priča o jednom takvom pogledu koji se odbijajući se od suknji, asfalta i ljudi koji od sveg srca žele biti drugačiji nesvjesni da upravo tako postaju isti, odbio do mojih naočala.
On je bio svjestan pa njegov Tweety nije bio plod želje za različitošću već onih nijekanja odrastanja kroz koja smo svi jednom prošli. Nisam imao posebne naočale da dovoljno dugo zadržim taj odbijeni pogled, no znao sam da je i to što sam ga jednom uhvatio daleko više nego što si njegov nemirni duh može dozvoliti. Pokušao sam razgovarati s tim pogledom, no on je bio zatvoreniji nego što sam mislio i dozvolio je da vidim samo male dijelove njegova puta. Nešto kao onaj palantir iz Gospodara prstenova koji ti otkriva ono što želiš vidjeti, ali i dio nejasne mogućnosti koja može i ne mora biti. Takav je bio i taj uhvaćeni pogled što me je svih trenutaka dok je bio u mom posjedu podsjećao na vuka koji je iz divljine, njegova prirodna doma, odjednom zatočen u onom što mi zovemo civilizacijom koja za njega predstavlja samo lanac i skup rešetki na koje se ne može priviknuti. Hesse je pisao o Stepskom vuku, no on nije bio stepski vuk, on je bio mladunče prinuđeno da se ponaša poput odrasle zvijeri koje je samo željelo zaštititi svoj sagrađeni svijet. Svijet u kojem je sve sagrađeno i određeno prema idealističkim mjerilima u kojem su uvijek Tom i Jerry i Mickey Mouse likovi i prijatelji njega kao glavnog lika što u svojoj bajci nikad nije prestao igrati Supermana ili Petra Pana, ovisno o raspoloženju.

2.

Čovjek nije bio luckast kao likovi na njegovim vrećicama. Čovjek je bio kao onaj Leonardov crtež u krugu zarobljen između svjetova na kojima se odvijala bitka intergalaktičkih razmjera svijesti. Nije imao midiklorijane kao u Lucasovim filmovima, niti specijalne moći kao Q iz Zvjezdanih staza, no bio je intergalaktički putnik i jedan od rijetke sorte o kojoj je Balašević pjevao kao o onoj koja i nije neki biser, ali je barem svoj režiser i sama za sebe bira zaplete i kraj. Asimov je nakon misije Apollo rekao kako je tim činom opravdana sva znanstvena fantastika ikad napisana, ali kako je rekao netko drugi to uopće nije tako i znanstvena se fantastika mora opravdati kao pisanje samo. Ja se, na sreću, ne bih ni s tim složio i rekao bih da se znanstvena fantastika mora opravdati svakim danom. Jer, što je na koncu naš život nego jedan debeli roman znanstvene fantastike, što su naše želje nego fantasy priča u kojoj borba između želja i njihovih ostvarenja zamjenjuje borbu malog i velikog, dobra i zla. Čovjek je bio u takvoj borbi između svojih želja i njihovih realiteta da je na trenutak zastao na stepenicama fakulteta koji ne uči pravim životnim stvarima i otvorio pivo u plastičnoj boci. Ne bih sad ovdje previše pričao o povijesnim blagodatima hmelja, možda će biti sasvim dovoljno ako kažem da je hmelj u davna vremena služio kao sredstvo kojima su se umilostivljavali bogovi ako bi nešto išlo po zlu. Ja sam jednom čak počeo pisati priču o planeti od hmelja koja je zapela između palca i dopalca neoprane desne noge ali sam odustao nakon što sam shvatio da je Adams napisao nešto slično. Dakle, u takvom je delikatnom psihičkom stanju Čovjek sa luckastim vrećicama otvorio pivo.


3.

Nekako mi je palo na pamet da on nikad ne bi svoje vrećice nazvao luckastima ali to je tema za neku drugu, a ne ovu priču. Nakon što smo se dotakli Looney Toonsa, Tolkiena i Leonarda mislim da je vrijeme da se dotaknemo i dvaju žena. Žena koje sam vidio na jednoj slici ili bolje rečeno pravom umjetničkom djelu. Žene su sjedile jedna do druge u polutamnoj prostoriji u koju je kroz pomalo nategnute rolete dopirala svjetlost očito sunčana dana. Ispred njih je na trošnom, drvenu stolu stajalo nekoliko boca alkoholnih pića za koje mislim da su bila žestoka ali nisam siguran. Nemojte me kriviti ako se varam. Jedna od tih žena bila je poslovna žena obučena uredno i pomalo hladno. Sva u nekim sivim bojama doimala se kao kućište od kompjutora nesposobno za bilo što osim puka računanja. No, to je vjerojatno kriva pretpostavka. Kod žena se, naime, uvijek treba čuvati pretpostavki. Naučilo me iskustvo, iako mi se nekad čini da uvijek ponavljam iste greške. Nekad čak i sa istim ženama. Druga od te dvije žene ovoj prvoj bila je čista opozicija. Izgledala je kao da je upravo završila s poslom u ulici crvenih svjetiljki i sad uživa u zasluženu odmoru. Njena crvena haljina na blijedoj je puti izgledala kao da ju proždire i na mjestima je bila poderana. Ona je također tako izgledala. Poderano izvana i (što je još važnije) iznutra. Druga žena pušila je cigaretu dok je prva imala prekrižene ruke tako da mi je na pamet pala ona usporedba carinika i farizeja koja se nalazi u Evanđelju. Sve što je dijelilo te dvije žene koje su sjedile jedna do druge bio je mali sloj dima koji je izlazio iz cigarete kao da opominje. Zaista, što dijeli ta dva naizgled suprotna svijeta, a što ih spaja? Zar je moguće da ih dijeli samo tanak sloj, gotovo koprena dima koji čak ni ne mora biti duhanski, a spaja ih stol alkoholnih pića koja isto tako ne moraju biti žestoka? Koliko god da se to čini teško prihvatljivim sklon sam povjerovati u to. Što danas znači biti kurtizana i što danas znači biti „poslovna žena” ?? Ima li uopće razlike? Još i sad mi na pamet padaju te dvije žene što su u toj polumračnoj sobi dale tako iskrenu, a oprečnu sliku svijeta. Dok je jedna hladna kao kućište računala druga je topla i neposredna. Dok je jedna kruta i birokratskog pogleda, druga je opuštena i gleda pogledom koji me asocira na Bambija. I tu se opet vraćam na čovjeka sa luckastim vrećicama. Bambi bi mogao biti na nekoj od njih jer je on prije svega – Disneyevo dijete. Dijete koje je, stajavši na stepenicama fakulteta koji ga nije učio bitnim životnim stvarima, zapalilo cigaretu.

4.

Ispred njega se uzdigao dim kao duh iz Aladinove svjetiljke i u mojim očima kao da je zagrnuo fakultet na kojem je nekih stotinjak ljudi bubetalo fraze i izraze misleći da ih to čini pametnijima. Povlačio je dim za dimom i sve je više nevidljivih duhova plesalo oko njega. Taj se ples činio sve skladnijim, dok se on (zajedno sa stepenicama i fakultetom) činio sve manjim. Njegov je strah od odrastanja postajao sve realnijim dok su duhovi oformili klapu ili zbor koji je sve glasnije pjevao nešto što je, po mojoj slobodnoj procjeni, zvučalo kao Runjićev Disperandun. Meni je u glavi zazvonila opomena koju mi je jednom u bolnici ispričao neki čovjek. Pričalo se o Dostojevskom, o Zločinu i kazni. Za stolom su sjedili on i neka dama koja se kao i svaka dama teško mogla nazvati ženom u onom pjesničkom smislu (koji podrazumijeva ženu s velikim Ž, no vratit ću se na to). Razgovarali su o knjizi i o tragičnoj Sonjinoj sudbini. Kako je jadna i nesretna i kako se ona nekoliko puta rasplakala čitajući o njoj. Sad ću malo prekinuti ovu pripovjetku da Vas podsjetim na onu tanku koprenu dima koju spomenuh maloprije. Dakle, oni su tako pričali o tragičnoj i tužnoj Sonjinoj sudbini kad je dotični gospodin podignuo ruku i konobara. Razgovor je, koliko se sjećam, otprilike ovako tekao:

- Oprostite na smetnji, možete li molim Vas odnijeti bocu vina mladoj dami za šankom?
- Naravno gospodine, kakvog vina?
- Najboljeg koje imate, naravno...

Tad se u cijeli razgovor uplela mlada dama s kojom je gospodin pripovjedač vodio diskusiju i napala dotičnog kako je mogao TAKVOJ ženi platiti piće. Ta ona je prostitutka, kurtizana, kurva ako hočete i sad će možda još nešto i očekivati od njega, pa to je SKANDALOZNO!!! Gospodin o kome je riječ se smireno okrenuo mladoj dami koja je na njega izvoljela galamiti pa joj odgovorio:

- Niste li Vi, mlada damo, maloprije naricali nad tužnom i jadnom Sonjinom sudbinom!?
- Jesam, no kakve to ima veze? – pomalo rastreseno odgovori ona.
- Tada ste licemjerniji od ove žene kojoj sam upravo platio piće. Tko vam kaže da ova žena nije imala goru i težu sudbu od Sonje?? Ali ipak, Sonju ste žalili i nad njom naricali, a Sonja je fikcionalni lik. Ovu ženu, naprotiv, osuđujete. Ona je za razliku od Sonje stvarna i iskrena, napravljena od zemlje i znoja, za razliku od Vas koji se skrivate iza svoje šminke i dobrog ukusa. Oprostite mi, molim Vas na grubosti ali za razliku od Vas ova žena za šankom je Žena dok ste vi sad, a vjerojatno ćete i ostati lutka.

Ne znam kako je na kraju završio taj razgovor, ali mislim da ni nije važno. Važna je poanta. Sjećate li se one tanke koprene dima sa onog umjetničkog djela? Oprostite ako imate dojam da Vas podcjenjujem, ali samo želim naglasiti dubinu svoje fascinacije. Ispričavam se ako time vrijeđam Vaše osjećaje. Gledao sam tako Čovjeka sa luckastim vrećicama kako i dalje živi sa likovima svoga djetinjstva koji ga određuju. Kao i sve nas uostalom jer se svi mi možemo smatrati samo nadgradnjama vlastita djetinjstva. Nestajao je u igri i plesu duhova dok sam u dimu naslućivao planet od hmelja i intergalaktičkog putnika. Odbijeni se pogled na trenutak ponovno zaustavio na mojim naočalama i ja sam shvatio da kako god se u dimu, duhovima i igri priča rasplela ipak nikad neću prestati voljeti Čovjeka sa luckastim vrećicama u rukama jer bih u protivnom bio poput lutke na špagi planeta i interferencija, a to si nikako ne bih smio dozvoliti.
Svi smo mi na kraju arhaični boemi. Neki više, neki manje. Neki nose luckaste vrećice, neki luckaste glave, neki pišu luckaste i besmislene riječi; no svi uglavnom nose onaj mali luckasti dio djetinjstva u sebi, onaj dio koji još uvijek zna postavljati najpametnija pitanja. U tom je naša snaga i dokle god bude tako biti će i pogleda od kojih se samo rijetki neće odbijati nego će nestajati negdje u beskonačnosti. Sve dok je tako ne moram se bojati da ću postati lutka i zbog toga (a priznat ćete da je to dobar razlog) ću uvijek voljeti Čovjeka sa luckastim vrećicama – arhaičnog boema.

Posvećeno Ivanu B.

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK