Evanđelje u molitvama
petak, 25.02.2011.
37 - Škola ljubavi (bogatstvo lj.)
Nemoguće je biti siromašan onda
kada si u spoznaji da te Bog ljubi, a
Bog nas ljubi po sakramentu pomirenja,
po riječima ispovjedi, priznanja grijeha,
Bog nas ljubi osobito onda kada dolazimo
sa svojim ranama, sa svojim bolima, sa
nevoljama, porocima, kada se pokajemo
i sve to položimo pred oltar Božje ljubavi.
Bog nas bezuvjetno ljubi, takve kakvi jesmo,
i ne dolazi zvati pravednike nego grješnike.
Ne boj se, reče sveti Ivan "ako te srce tvoje
optužuje, Bog je veći od tvog srca, On sve zna".
Sloboda je u tome, da sa onim što činimo
od svog života, makar to bio i promašaj,
možemo krenuti iznova, spoznati sebe, ljubiti
sebe i život sa drugima učiniti uspješnim.
Od milijardi ljudi koji su postojali prije tebe,
i milijardi ljudi koji će postojati poslije tebe,
ne zaboravi da si jedan jedincati primjerak,
jedincato i neponovljivo središte ljubavi,
pred Bogom koji te silno ljubi, pa stoga,
pesimizmu nema mjesta u tvom životu.
Ti si dionik neizmjernog bogatstva Božje
ljubavi kojom nas svih ljubi, a onima koji
Boga ljube, sve se okreće na dobro.
Anđeoski je ne griješiti, dok je ljudski padati,
ali je kršćanski dići se iz grijeha, po Kristu,
darovatelju mira i umiritelju naše savjesti.
Zato zazivajmo ime njegovo, u svim potrebama,
Isiuse sine Božji, smiluj mi se.! Zovimo Krista
onda kada posrćemo, pridižemo se, i odlazimo.
Svi odlazimo, znajući da je svaki od naših koraka
kojima se gibamo i posrćemo u zemaljskoj prašini,
jedan od koraka prema ušću, prema vječnosti.
I znajmo definitivno, kada idemo prema Bogu,
i krivi korak jedan je od koraka prema naprijed,
i što god se dogodilo, ja sam ja, to je uspjeh...
u bogatstvu Ljubavi, da, to je konačni uspjeh...
petak, 18.02.2011.
36 - Škola ljubavi (ljubimo sebe)
Nemoguće je ljubiti drugoga, ako se
naprije ljubavlju ne prihvati samoga sebe,
nemoguće je pomiriti se sa drugima
ako nismo pomireni sa sobom, u sebi,
jer, voliti sebe prethodi prihvaćanju drugih.
Svaki život je dar, moj, moje braće, svih ljudi.
Sve što pojedinac posjeduje svi njegovi
talenti i uspjesi su darovi od Boga koji je Ljubav.
Susresti Boga licem u lice, kroz susrete s ljudima,
jeste najdublji smisao i cilj čovjekove egzistencije.
Sebe treba prihvatiti bez ograničenja, potpuno,
i bezuvjetno, znajući da nije grešno biti čovjek.
Treba prihvatiti sve svoje sjene, svjetla, blagosti
i srdžbe, smijeh i suze, poniznost i oholost, svoju
prošlost i sadašnjost, i neka nam to nitko ne dira...
Kao takvi, ljudi koji prihvaćaju sebe i druge,
postajemo kršćani objedinjeni žarom za životom
uz svu bol i nesavršenost proživljavanja života,
ispunjenog ljudskom strašću i Božjom ljubavlju.
Susrećući druge, trabamo biti ono što jesmo,
jer Bog nas voli upravo onakve kakvi jesmo,
na putu, na kojem smo iskreno zainteresirani
da postanemo onakvi kakve nas sam Bog želi.
Pesimizam najčešće počima neprihvaćanjem sebe,
ako sebe smatramo lošima, ne volimo sebe,
ne podnosimo sebe, tada ne možemo dopustiti
da drugi budu različiti od nas, i na druge se tada
projicira naš vlastiti pogled o njima samima.
Ali u zlu, nije samo zlo. U dobru nije samo dobro.
Postoje one strasti kojima treba obuzdati snagu.
Ne čupajte korov - jednom prilikom reče Isus,
jer često to, što mi ne priznajemo, i osuđujemo
kao zlo u sebi i kod drugih, zapravo je naše
povrijeđeno "dobro" koje preklinje i zove...
proseći svoj dio radosti, pomirenja, ljubavi...
petak, 11.02.2011.
35 - Škola ljubavi (put istine)
Što je istina?, pitao je Pilat Isusa na sudu
dok je Isus stajao pred Židovima. Iako tada
Pilat nije razumio odgovor, on je bio: Istina
"jest čovjek koji je tu". Isus nam nadalje
kaže: Istina će vas osloboditi, ja sam Put,
istina i život!. Istinu dakle nalazimo u zakonu
Božjem, u Bogu, zato je istina podudarnost
našeg suda s objektivnom stvarnošću.
Istina je hrana naše duše i našeg duha,
ona je poput sunčeve zrake koja se ne
može uprljati ni sa čime izvana. Istina,
i oni što ju donose, naši su najbolji prijatelji,
ma kako boljela, izrečena u pravi čas,
melem je naše duše, osvještenje i poticaj.
U dubini duše čovjek otkriva zakon što ga
on sam sebi ne daje nego mu se pokorava.
Taj glas uvijek ga poziva da ljubi i čini dobro,
taj glas stalno upozorava da izbjegava zlo.
Glas koji jasno odzvanja u intimnosti srca,
što da činimo li ne, je glas zakona Božjeg.
To je glas savjesti upisan u našem srcu,
dok ga slušamo, on čuva naše dostojanstvo.
To je najskrovitija jezgra, svetište čovjeka,
u kojoj glas Ljubavi odzvanja u našoj nutrini.
Čovjeku koji želi uspostaviti harmoniju u sebi,
ravnotežu sa samim sobom i sklad sa okolinom,
te postići smisao svoga bitka, zdravlje i sreću,
biva jasno, da je nužno usmjeren ka putu istine.
Prihvaćanje istine koju nam predočava Objava,
znači vjerovati ne samo u Boga, nego vjerovati
Bogu, Istini, koja ne vara i ne može prevarena biti.
Božji zakon kojim razlikujemo dobro od zla, jeste
ujedno pitanje morala i poštivanja moralnih normi,
on ne ovisi o našoj volji i mi ga ne možemo mjenjati.
Po tom zakonu, pitanje autonomne čovjekove volje,
i vizije čovjeka koji kani živjeti bez Boga i savjesti,
doimlju se doista naivno, jadno i beznadno.
petak, 04.02.2011.
34 - Škola ljubavi (dar vjere)
Čovjek traži istinu i želi je spoznati, da
bi po njoj mogao lakše i sretnije živjeti.
Ovdje tražimo smisao i odgovor na pitanja:
odakle dolazim, zašto živim, kamo idem,
šta će biti sa mnom nakon života na zemlji...
Ne postoji nešto što je između istine i laži,
to su samo zablude, kao najčešća pojava,
pa mnogi žive u raznim oblicima zabluda.
Zabluda je u biti, samo subjektivno mišljenje
temeljeno na dobronamjernom uvjerenju
koje se ne slaže sa objektivnom stvarnošću.
Radi opravdanja ili namjernih zabluda,
mnogi olako odbacuju već spoznatu istinu
jer ne žele mjenjati navike i/ili lagodan život.
Kako na putu spasenja ljudski um nije sposoban
riješiti problem grijeha i dara slobodne volje,
treba imati na umu da to za spasenje nije nužno,
nego se utočište za spas čovjeku nudi u vjeri.
Vjera je svjetlo od nadnaravnog izvora, od Boga,
i kao takva je jedina sposobna dati uvid u bit istine.
Stoga, čovjek dok ne spozna stvarni učinak vjere,
na sebi, na svom putu i u svom životnom iskustvu,
trpi od beskonačne gladi za istinom, bez koje se
ne može cjelovito ostvariti niti osjetiti stvarni značaj
i puninu vlastite osobe vođene ispravnom savješću.
Što smo dalje od istine, to se poput alarma diže
glas naše savjesti, koji nas budi i zove na akciju.
Tada valja stati, trgnuti se, jer se prekida dotok
životnih sokova našem biću, ugrožen nam je rast,
da se ne dogodi da tek kod liječnika-specijaliste
dznamo što nam je savjest onomad htjela reći.
Dakle, ustrajući u vjeri ostajemo u spoznaji istine,
pa je temelj našeg života u vjeri i spoznaji istine.
Onaj koji nam je dao život i razum, zasigurno je živ,
toliko razuman, da sve osmišljava i daje život svima,
daje smisao našem postojanju, našoj pojavi, životu.
Racionalno zaključujemo, da iz manje savršenog
ne nastaje savršenije, što čitamo u prirodi, toj
otvorenoj Božjoj knjizi, koja nas uči živjeti u istini.
