José Antonio Pagola
ISUS, povijesni pristup
Predstavljanje
Tko je bio Isus? Kakva se tajna krije u ovom fascinantnom Galilejcu koji se rodio prije dvije tisuće godina u jednom beznačajnom selu Rimskog carstva i bio pogubljen kao zločinac blizu starog kamenoloma pred Jeruzalemom kad je navršavao trideset godina? Tko je bio ovaj čovjek, koji je na odlučujući način obilježio vjeru, kulturu i umjetnost Zapada, do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Nitko vjerojatno nije imao toliku snagu nad ljudskim srcima
i nitko kao on nije izrazio nemire i nedoumice ljudskog bića; nitko nije probudio toliko nade. Zašto njegovo ime nije palo u zaborav ? Zašto i danas, kad ideologije i religije proživljavaju tako duboku krizu
njegova osoba i njegova poruka i dalje jačaju vjeru tolikih milijuna ljudi?
Za mene ovo nije samo jedno pitanje više. Isto tako ni želja da zadovoljim svoju povijesnu ili intelektualnu radoznalost. Želim znati tko je stajao na početku moje kršćanske vjere. Ne zanima me živjeti s nekim Isusom koga sam izmislio ja ili bilo tko drugi. Želim se približiti što je više moguće njegovoj osobi: tko je on bio? Kako je shvaćao svoj život ? Što je zastupao? U čemu je bila snaga njegove osobe i originalnost njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života? Znamo za jaki utisak što ga je proizveo na one koji su ga poznavali. Znamo kako je zapamćen: profil njegove osobe, osnovne crte njegova djelovanja, snažne crte i bitni sadržaj njegove poruke, privlačnost koju je probudio kod nekih i neprijateljstvo koje je stvorio kod drugih. Znam dobro da nije moguće napisati Isusovu biografiju u suvremenom značenju ove riječi, kao što isto tako to ne možemo učiniti za Budu, Konfučija ili Lao Cea;ne posjedujemo izvore, ni prikladne arhive. Ne možemo rekonstruirati ni njegov prihološki profil; unutrašnji svijet osobe, pa i one čiji nam je život dovoljno dobro dokumentiran, izmiče u dobrom dijelu analizama historičara: što možemo reći o intimnom svijetu Avgusta ili Tiberija? Pa ipak, poznat nam je jaki utisak koji je Isus ostavljao na one koji su ga upoznali.
U svom radu nastojao sam približiti se tom povijesnom liku Isusa, proučavajući, procjenjujući i prikupljajući važne doprinose svih onih koji su se do danas posvetili na najintenzivniji način istraživanju njegove osobe. Vodio sam računa o njihovoj analizi izvora, proučavanju povijesnog konteksta, doprinosima socijalnih, kulturnih i antropoloških znanosti, jednako kao i najnovijim nalazima arheologije.Nije to lak posao. Trudio sam se izbjeći rizik da se nađem zapleten u mreži neizbježnih rasprava, kako bih iz njihovih najsolidnijih doprinosa shvatio čudesni i jedinstveni dojam koji je ostavio Isus.
Nisam dozvolio da me ulovi kritički postavljena rekonstrukcija ovog ili onog istraživača. Trudio sam se proučiti do temelja njihove radove, ne gubeći iz vida neupitnu povijesnu činjenicu koju svi priznaju: Isus je zapamćen od onih koji su mu bili najbliži kao dobra vijest. Zašto? Što je to novo i dobro što su zapazili u njegovom djelovanju i u njegovoj poruci? To sam želio proučiti i ispričati jednostavnim riječima ljudima i ženama današnjice.
Hto sam 'kaptirati' na neki način iskustvo onih koji su ga izbliza doživjeli kao dobru vijest. Što je to novo i dobro što su primijetili u njegovu ponašanju i u njegovoj poruci?
Htio sam na neki način ponovno proživjeti ono što su osjećali oni koji su se s njim sreli - naći se na istoj valnoj dužini sa njima, osjetiti žar dobre vijesti koju je on probudio u njima. Teološka refleksija je nužna i neophodna da bi se duboko ušlo u kršćansku vjeru, ali ne možemo dopustiti da ostane zatvorena u konceptima i šemama koje polako gube svoju snagu, u mjeri u kojoj ljudsko iskustvo doživljava evoluciju. Konkretni
Isusov život potresa dušu; njegove jednostavne i prodorne riječi zavode. Isus koga propovijedaju evanđelisti življi je od katekizma.Njegov jezik je jasniji i privlačniji od riječi teologa. Ponovno čuti Isusa na najživlji mogući način može i danas biti dobra vijest za vjernike i nevjernike.
Teško se njemu približiti i ne biti privučen njegovom osobom. Isus donosi drugačiji horizont životu, dublju dimenziju, bitniju istinu. Njegov život je poziv da se proživi život od njegova najdubljeg korijena, a to je Bog, koji samo želi za svoje sinove i kćeri život sa više dostojanstva i sreće. Kontakt s njim zove nas da se oslobodimo rutine i zbrke, oslobađa od zabluda, straha i egoizma koji paraliziraju naš život; unosi u nas nešto što je od toliko odlučujuće važnosti, a to je radost života, empatija prema najslabijima odnosno neumorni rad za pravedniji svijet. Isus nas uči živjeti jednostavno i dostojanstveno, ispunjeni osjećajima i nadom.
I još nešto. Isus nas dovodi do toga da vjerujemo u Boga kako nas je on stvorio, ne praveći od njegova tajanstva ni idola niti prijetnju, već prijateljsku i blisku nazočnost, neiscrpni izvor života i sućuti za svakoga. Isus nas vodi tome da budemo božji kao što je i on sam. Živimo ponekad nažalost s bolesnim slikama Boga, koje prenosimo od naraštaja do naraštaja ne pazeći na njihove katastrofalne učinke.Isus nas poziva da proživljavamo njegovo iskustvo Boga Otca, koji je humaniji i veći od svih naših teorija: Boga spasitelja i prijatelja, nevjerojatnu i nezasluženu ljubav za svakoga.
Pišem ovu knjigu iz Katoličke crkve. Poznajem je iznutra i znam iz iskustva koliko je lako pobrkati vjernost kršćanskoj vjeri sa obranom jednog viševjekovnog naslijedja. Dobro poznajem iskušenje živjeti korektno u njoj i ne voditi nikakvu brigu o onome jednom i jedinom što je tražio Isus: kraljevstvo Božije i njegovu pravdu. Traba se vratiti korijenima, prvobitnom iskustvu koje je iniciralo sve drugo. Nije dovoljno ispovijedati da je Isus otjelovljeni Bog ako nas poslije toga ne zanima kakav je bio, kako je živio i kako je postupao ovaj čovjek u kome se otjelovio Bog. Malo čemu služe obrane sublimnih doktrina o njemu ako ne idemo njegovim koracima.
Ništa nije u Crkvi važnije od toga da upoznamo, ljubimo i vjerno slijedimo Isusa Krista. Ništa nije važnije nego da se ponovno rodimo u njegovu Duhu.
Znam da Isus pripada svima, ne samo kršćanima.Njegov život i njegova poruka baština su Čovječanstva. U pravu je francuski pisac Jean Onimus kad manifestira svoj prosvjed: Zašto pristaješ biti privatnom svojinom propovjednika, doktora i nekih znanstvenika, ti koji si rekao stvari toliko jednostavne i neposredne, riječi koje su i danas za svakoga riječi života? Dok je ispisivao ove stranice, mislio je na one koji su se, razočarani realnim
kršćanstvom što ga imaju pred očima udaljili od Crkve i danas hodaju tražeći raznim putevima svjetlost i toplinu za svoj život. Neke od njih poznajem izbliza. Ne osjećaju Crkvu kao izvor života i oslobođenja. Na žalost, ponekad su upoznali krćanstvo kroz dekadentne i ne puno vjerne stranice evanđelja. S Crkvom ili bez Crkve, mnogo je onih koji žive izgubljeni, ne znajući na koja vrata pokucati. Znam da bi Isus za njih mogao biti velika vijest.
Mislim također na one koji o njemu ne znaju gotovo ništa. To su osobe koje kažu za sebe da su kršćani a ne znaju promucati nekakvu koliko toliko vijernu sintezu njegove poruke. Ljudi i žene za koje ime Isusovo nije nikada predstavljalo ništa ozbiljno ili čija je memorija odavno odvojena od njihove svijesti. Mladi ljudi koji ne znaju skoro ništa o vjeri, ali koji možda potajno osjećaju da ih Isus privlači. Patim kad čujem kako govore da su napustili religiju da bi bolje živjeli. Bolje nego sa Isusom? Koliko bi me obradovalo kad be neki od njih ugledali na ovim stranicama put na kome će ga sresti.
Ali me ništa ne bi obradovalo više nego kad bih saznao da je njegova Dobra vijest došla do onih najsiromašnijih, putevima o kojima ni ja sam ne znam baš ništa. Oni su bili i danas su oni koje je on najviše volio: bolesni koji pate bez nade, ljudi koji umiru od gladi, ljudi koji prolaze kroz život bez ljubavi, bez doma i bez prijateljstva; žene koje maltretiraju njihovi muževi ili prijatelji, oni koji su osuđeni da život provedu u zatvoru, oni koji žive opterećeni svojom krivnjom, prostitutke koje su robinje tolikih mutnih interesa, djeca koja ne znaju što je ljubav njihovih očeva, ljudi zaboravljeni ili zanemareni od Crkve, oni koji umiru sami i bivaju pokopani bez križa i bilo kakve molitve, oni koji ljubav imaju samo kod Boga.
Znam da Isusu ne trebam ni ja niti bilo tko drugi da bi si otvorio put do srca i života ljudi. Znam također da i drugi mogu pisati o njemu sa iscrpnijeg povijesnog stanovišta, iz iskustva koje je življe od moga i prije svega sa stanovišta radikalnijeg slijeđenja njegove osobe. Daleko sam od toga da mislim kako sam shvatio cijeli misterij Isusa. Nadam se samo da ga nisam previše izdao. U svakom slučaju, susret sa Isusom nije plod povijesnog istraživanja niti doktrinarnih refleksija. Događa se samo u unutrašnjoj privrženosti i vjernoj sljedbi. Sa Isusom se počinjemo sretati kad počnemo vjerovati u Boga kako je vjerovao on, kad povjerujemo u ljubav kako je vjerovao on, kad se približimo onima koji pate kako se približavao on, kad branimo život kao on, kad gledamo na ljude kako je gledao on, kad se suočimo sa životom i smrću s nadom kako je to učinio on i kad počnemo širiti Dobru vijest kako je to činio on.
Prvo poglavlje
ŽIDOV IZ GALILEJE
Zvao se Yeshua i njemu se vjerojatno to ime sviđalo. Prema popularnoj etimologiji, ime znači Bog spašava. Dao mu ga je njegov otac na dan obrezanja. Bilo je to toliko često ime u ono vrijeme da je bilo potrebno dodati još nešto da bi se osoba posve identificirala. U njegovom selu ljudi su ga zvali Yeshua bar Yosef, Isus, sin Josipa. U drugim dijelovima zemlje govorili su Yoshua ha-notsri, Isus iz Nazareta. U Galileji tridesetih godina prvo što je bilo važno znati o nekoj osobi jest: odakle je? Kojoj porodici pripada? Ako se zna iz kojega sela dolazi i iz koje je porodične skupine, već se moglo znati mnogo o njegovoj osobi.
Za ljude koji su se susretali s njim, Isus je bio Galilejac. Nije bio iz Judeje, niti se rodio u dijaspori, u nekoj od židovskih naseobina koje je Carstvo osnovalo. Potjecao je iz Nazareta, ne iz Tiberijade; bio je iz jednog nepoznatog sela, a ne iz svetog grada Jeruzalema. Svi su znali da je sin obrtnika, a ne nekog skupljača poreza ili pismoznanca. Možemo li saznati što je značilo tridesetih godina biti Židovom iz Galileje?
Pod Rimskim Carstvom
Isus nije imao prilike da ih upozna izbliza - ni car August niti Tiberije nisu kročili u njegovu malu zemlju, podvrgnutu Rimskom Carstvu od vremena kad je general Pompej ušao u Jeruzalem u proljeće 63. godine prije Krista. Pa ipak, čuo je kako se govori o njima, a mogao je i vidjeti njihov lik ugraviran na nekim novčićima. Isus je veoma dobro znao da vladaju svijetom i da su bili gospodari Galileje. Mogao je to provjeriti malo bolje kad je imao oko dvadeset i četiri godine. Antipa, tetrarh Galileje, vazal Rima, izgradio je jedan novi grad na obalama svog omiljenog Genezaretskog jezera i pretvorio ga u glavni grad Galileje. Njegovo ime je sve govorilo. Antipa ga je nazvao Tiberijada u čast Tiberija, novog cara koji je upravo naslijedio Oktavija Augusta. Galilejci su morali znati tko je njihov vrhovni gospodar.
Tijekom više od šezdeset godina nitko se nije mogao suprotstaviti Rimskom Carstvu. Oktavije i Tiberije dominirali su na političkoj sceni bez velikih nemira. Tridesetak legija, svaka sa po pet tisuća ljudi, plus ostale pomoćne trupe, osiguravalo je apsolutnu kontrolu nad ogromnim područjem, koje se širilo od Španije i Galije do Mezopotamije; od granica na Rajni, Dunavu i Mrtvom moru do Egipta i sjevera Afrike. Bez zemljopisnog znanja, bez dostupnosti bilo kakve zemljopisne karte ili barem vijesti o onome što se dešavalo izvan Galileje, Isus nije mogao ni slutiti iz Nazareta o moći toga Carstva u koje je bila umetnuta njegova mala zemlja.
Ovaj ogromni teritorij nije bio jako naseljen. Početkom prvog stoljeća moglo se raditi o pedeset milijuna. Isus je bio jedan više. Stanovništvo se koncentriralo prije svega u velikim gradovima, izgrađenim gotovo uvijek na obalama Mediterana, uz obale velikih rijeka ili na zaštićenim mjestima najplodnijih ravnica. Dva su se grada isticala ispred svih drugih. Bez sumnje su ih najviše spominjali među Židovima Palestine: Rim, veliki glavni grad, sa milijun stanovnika, kamo je trebalo ići da bi se pred carem razriješili ozbiljniji konflikti, i Aleksandrija sa više od pola milijuna žitelja, gdje je postojala važna naseobina Židova, koji su povremeno putovali do Jeruzalema. Unutar ovog ogromnog Carstva, Isus nije ništa više od jednog beznačajnog Galilejca, bez rimskog državljanstva, pripadnik podjarmljenog naroda.
Gradovi su, da tako kažemo, nervni sustav Carstva. U njima se koncentrira vojna i politička vlast, kultura i administracija. Tu žive, općenito, vladajuće klase, veliki posjednici i on koji su posjedovali rimsko državljanstvo. Ovi gradovi sačinjavaju neku vrstu arhipelaga usred manje naseljenih područja, gdje živi neobrazovano stanovništvo koje pripada raznim pokorenim narodima. Otuda važnost rimskih popločanih putova koji su olakšavali transport i komunikaciju između gradova, ali i dozvoljavali brzo premještanje legija. Galileja je bila ključna točka u sustavu komercijalnih putova i ruta Bliskog Istoka, jer je omogućavala komunikaciju između pustinjskih naroda i naroda uz more. U Nazaretu, Isus je živio praktično daleko od velikih putova. Tek kad je došao u Kafarnaum, važno selo na sjeveroistoku Galilejskog jezera, mogao je upoznati via maris ili morski put, veliku komercijalnu rutu koja je, polazeći od Eufrata, prelazila Siriju, stizala do Damaska i spuštala se do Galileje, da bi presjekla zemlju dijagonalno i nastavila kasnije prema Egiptu. Isus se nikada nije upustio u avanturu carskih putova. Njegove su noge tabanale samo stazama Galileje i putovima koji su vodili prema svetom gradu Jeruzalemu.
Da bi se olakšalo upravljanje i kontrola takvog ogromnog teritorija, Rim je podijelio Carstvo na provincije kojima je upravljao guverner (upravitelj), zadužen da održava mir, nadzire skupljanje poreza i dijeli pravdu. Zbog toga, kad je – koristeći unutrašnje borbe koje su izbile među židovskim guvernerima – Pompej intervenirao u Palestini, prvo što je učinio bilo je da preuredi regiju i stavi je pod kontrolu Carstva. Rim je tako okončao neovisnost koju su Židovi uživali punih osamdeset godina zahvaljujući pobuni Makabejaca. Galileja, jednako kao i Judeja, sada je pripala rimskoj provinciji Siriji. Bilo je to 63. godine prije Krista.
Židovi Palestine povećali su spiskove podjarmljenih gradova i mjesta koje je Rim sad počeo upisivati na spomenicima kao gradove Carstva. Kad je neki narod bio pobijeđen nakon žestokog ratnog pohoda, pobjeda se proslavljala na osobito svečan način. Pobjednički general predvodio je građansko-vojnu povorku koja je išla ulicama Rima. Žitelji su sad mogli razmišljati ne samo o bogatom ratnom plijenu, nego i o poraženim kraljevima i vojskovođama koji su prolazili ulicama u lancima, da bi poslije bili ritualno usmrćeni. Trebalo je da se očigledno vidi vojna moć pobjednika i ponižavajući slom pobijeđenih. Slava ovih pobjeda kasnije je ovjekovječena natpisima na zgradama, na novcu, u literaturi, na spomenicima i, nadasve, na trijumfalim lukovima koji su se podizali diljem cijelog Carstva.
Podjarmljeni narodi nisu smjeli zaboraviti da su potpali pod Rimsko Carstvo. Kip cara, podignut uporedo s kipovima tradicionalnih bogova, svakog je posjećao na to. Njegova nazočnost u hramovima i na javnim prostorima gradova pozivala je narode da služe njegovu kultu kao svom istinskom gospodaru. Međutim, bez sumnje, najučinkovitije sredstvo da ih se održi u podjarmljenosti bio je da se koriste kažnjavanje i teror. Rim sebi nije dopuštao ni najmanji znak slabosti u suočenju sa ustancima ili pobunom. Legije su mogle kasniti manje ili više, ali su uvijek stizale. Praksa raspinjanja na križ, masovnog odrubljivanja glava, odvođenja u roblje, paljenja sela i masakriranja gradova nije imala nikakvu drugu svrhu nego da se zaplaši narode. Bio je to najbolji način da se postigne održavanje poretka odnosno lojalnost naroda.
Veličanstvena i mračna uspomena na Heroda
Palestina nije nikada bila okupirana od rimskih vojnika. Nije to bio njihov način postupanja.
Kad bi se jednom uspostavila kontrola nad teritorijem, legije su se ponovno povlačile u Siriju, gdje su bile stacionirane na strateškim točkama. Palestina je zauzimala mjesto od vitalne važnosti, jer se nalazila između Sirije, ulaznim vratima prema bogatstvima Male Azije, i Egipta, jedne od najvažnijih žitnica koje su snabdijevale Rim. Nazočnost legija je bila potrebna da bi se ovo područje obranilo od invazije Parta koji su, s druge strane Eufrata, bili jedina vojna prijetnja Carstvu. Što se ostalog tiče, Rim je nastavio u Palestini svoj običaj da ne okupira podjarmljene teritorije, već da njima upravlja putem suverena, po mogućnosti domaćih, koji su obnašali svoju vlast kao vazali ili klijenti cara. Oni su bili ti koji su, u njegovo ime, izravno kontrolirali stanovništvo, ponekad na brutalan način.
Herod Veliki bio je bez sumnje najokrutniji. Isus ga nije upoznao, pošto se rodio malo prije njegove smrti, kada je, u dobi od blizu sedamdeset godina, još uvijek bio pod opsesijom straha od urote. Puno godina prije toga bio je već učvrstio svoju vlast, naređujući ubojstvo svih pripadnika svog vlastitog porodičnog kruga koji su mogli predstavljati bilo kakvu opasnost za njegovu suverenu vlast. Jednog za drugim, naredio je nestanak prvo svog rođaka Aristobula, koji je udavljen u nekom bazenu u Jerihonu, zatim svoje supruge Marijamne koju je optužio za preljub, svoje šogorice Aleksandre i drugih. Na kraju svog života i dalje je bio isti. Tri godine prije svoje smrti dao je udaviti svoje sinove Aleksandra i Aristobula, legitimne nasljednike prijestolja. Kasnije, izluđen od straha, ali računajući uvijek s blagonaklonošću cara Augusta, naredio je da se ubije njegov sin Herod Antipater. Pet dana poslije Herod je umro u svojoj palači u Jerihonu. Isus je imao dvije ili tri godine i tek počinjao praviti svoje prve korake oko kuće u Nazaretu.
Čovjek kao Herod bio je idealan za kontrolu nad Palestinom i Rim je to znao. Zbog toga je u jesen 40. godine prije Krista rimski Senat odbacio sve druge opcije i proglasio ga kraljem saveznikom i prijateljem naroda rimskog. Herodu su ipak trebale tri godine da uspostavi kontrolu nad svojom kraljevinom, ali je 37. godine prije Krista uspio zauzeti Jeruzalem, uz pomoć rimske vojske. Nikad nije postao kraljem koji bi bio omiljen u židovskom narodu. Kao sina bogate idumejske obitelji, uvijek su ga smatrali strancem uljezom u službi rimskih interesa. Za Carstvo je, međutim, bio idealni vazal koji je osiguravao dva glavna cilja: održavati stabilnu regiju između Sirije i Egipta i izvući maksimalni prihod iz tih zemalja, putem krutog poreskog sustava. Uvjeti Rima bili su jasni i konkretni: Herod je morao braniti svoje granice, osobito prema Arapima i Partima na istoku; nije smio dopustiti nikakav revolt ili ustanak na svom teritoriju; najzad, kao kralj saveznik morao je surađivati sa svojom vojskom u bilo kakvoj akciji koju bi Rim želio poduzeti u okolnim zemljama.
Herod je uvijek bio veliki realist. Znao je da je njegova prva dužnost da kontrolira teritorij izbjegavajući svaki ustanak ili subverziju. Zbog toga je podigao mrežu utvrda i palača, gdje je postavio svoje trupe. U Galileji je okupirao Seforu i pretvorio je u snažan grad i glavni administrativni centar u regiji. Zaokupljen obranom granica, izgradio je utvrdu Herodion kod Belena, Maqueronte istočno od Mrtvog mora i Masadu na jugu. U Jeruzalemu je podigao toranj Antoniju za kontrolu područja Hrama, osobito u vrijeme svečanosti Pashe. Herod je na taj način podizao monumentalnu i grandioznu kraljevinu. Znao je na zadivljujući način kombinirati sigurnost, luksuz i raskošan život. Njegova palača na terasama Masade, kompleks gotovo neosvojivog Herodiona ili kraljevska rezidencija u ograđenoj oazi Jerihona bili su predmet zavisti cijelog Carstva. Pa ipak, tek su izgradnja Cezareje na moru i podizanje hrama u Jeruzalemu potvrdili Heroda kao jednog od velikih graditelja antičkog svijeta.
Herod nije nikad zaboravio kome sve to duguje. Redovito je slao predivne poklone imperatoru i drugim članovima carske familije. Svakih pet godina organizirao je u Cezareji atletske igre u čast cara. I, nadasve, gajio je više od bilo koga kult cara. Podizao je u njegovu čast hramove i posvećivao mu čitave gradove. U Samariji je restaurirao stari glavni grad i nazvao ga Sebaste, što je grčki prijevod Augustovog imena. Izgradio je u Jeruzalemu teatar i amfiteatar, koje je ukrasio natpisima koji su veličali cara i trofejima koji su podsjećali na njegove vlastite vojne pobjede. Međutim, bez sumnje, najsmjeliji i najgrandiozniji projekt bio je izgradnja Cezareje na moru. Njena luka olakšavala je dolazak rimskih legija morskim putem i u isto vrijeme transport pšenice, vina i maslinova ulja prema Rimu. Novi je grad slikovito predstavljao veličinu, moć i bogatstvo Heroda, ali i njegove nesalomljive podložnosti Rimu. Fasade njegove palače, podovi u mozaiku, fresko slike, obilna upotreba mramora ili staze za šetnju omeđene stupovima, sugerirali su Rim u minijaturi. Putnici koji su stizali brodom ili kopnom mogli su iz daljine ugledati ogromni hram, gdje su se uzdizale dvije gigantske statue imperatora Augusta i božice Rima, koje su dominirale gradom. Očišćeni bijeli kamen koji je pokrivao građevinu blještao je u svjetlosti sunca zasljepljujući čitav grad. Trebalo je educirati narod da obožava svog gospodara, cara u Rimu, koga su već počeli nazivati Augustom, što znači Uzvišeni, ime obično rezervirano za bogove.
Herod je uvijek surovo gušio bilo kakav gest pobune ili otpora protiv njegove politike kralja vazala Rima. Jedna od najdramatičnijih epizoda dogodila se potkraj njegova života i imala je velike reperkusije zbog simboličke težine zbivanja. Radovi su na hramu već bili dobro poodmakli. Pred iznenađenim očima stanovnika Jeruzalema rađala se grandiozna građevina u helensko-rimskom stilu. Već su mogli zamišljati impozantni kraljevski portiko, ukrašen stupovima od bijelog mramora, u korintskom stilu. Sve je to proračunato radio Herod. U isto vrijeme dok se nastojao svidjeti židovskom narodu podižući hram njegovom Bogu, pokazivao je pred cijelim svijetom svoju vlastitu veličinu. Ali Herod je želio da osim toga jasno pokaže gdje je ležala vrhovna vlast. Zbog toga je naložio da se iznad velikih ulaznih vrata postavi zlatni orao, koji je simbolizirao moć Rima. Malo je stvari koje bi mogle biti više ponižavajuće za Židove od toga da moraju proći ispod imperijalnog orla da bi ušli u kuću Božju. Juda i Matija, dva ugledna učitelja zakona, vjerojatno farizeji, potakli su svoje učenike da ga dograbe i sruše. Herod je brzo djelovao. Uhitio je četrdeset mladića, počinitelja djela, zajedno s njihovim učiteljima, i naredio da budu živi spaljeni. Zločin se pamtio i komerirao i poslije Herodove smrti, pa je pored ulaza u hram održavano oplakivanje četrdeset i dva mučenika. Isus je vjerojatno čuo, kad bi se približio hramu u Jeruzalemu, kako se o njima govori.
Kad je Herod umro, provalio je bijes zatomljivan kroz mnoge godine i došlo je do nemira i ustanaka u raznim dijelovima Palestine. U Jerihonu, jedan od njegovih robova, koji se zvao Šimun, iskoristio je konfuziju trenutka, pa je, okruživši se skupinom od nekoliko ljudi, opljačkao kraljevsku palaču i zapalio je. Vjerojatno se tih istih dana dogodilo da se pastir Atronges suprotstavio, u blizini Emausa, Herodovim vojnicima koji su prenosili žito i oružje. Najozbiljnija epizoda dogodila se u Sefori, gdje se jedan sin Ezekije, ranijeg vođe razbojnika, koji se zvao Juda, stavio na čelo jedne skupine očajnih ljudi, zauzeo grad i opljačkao kraljevsku palaču, došavši tako u posjed oružja i trgovačke robe koja je tamo bila pohranjena.
Reagiranje Rima nije trebalo dugo čekati. Kvintilio Varo, guverner Sirije, stavio je pod svoju komandu dvije legije, kompletirao ih sa četiri puka konjice, regrutirao i druge pomoćne trupe vazala sa tog područja – ne manje od dvadeset tisuća ljudi ukupno – i uputio se prema Palestini da zemlju dovede pod kontrolu. Varo je marširao pravo prema Jeruzalemu i njegovoj okolici, da bi zagospodario glavnim gradom i spriječio bilo kakav pokušaj opkoljavanja. Njegove akcije bile su razorne, poslao je u roblje veliki broj Židova, a najžešće pobunjenike je bez milosti dao razapeti na križ.
Josip Flavije kaže da ih je ukupno bilo oko dvije tisuće. U međuvremenu, poslao je Gaja u Galileju, da uguši glavno žarište pobune. Ovaj je to učinio na brutalan način, ne nailazeći gotovo ni na kakav otpor. Zauzeo je grad Seforu i zapalio ga. Zatim je zastrašio seljake paleći nekoliko sela u okolini i odveo sa sobom veliki broj stanovnika tog kraja u roblje.
Isus je imao u to vrijeme tri ili četiri godine i živio je u selu Nazaretu, koje se nalazi samo pet kilometara od Sefore. Ne znamo ništa o tome što je mogla doživjeti njegova porodica. Možemo biti sigurni da je brutalna intervencija Rima zapamćena za dugo vrijeme. Ove se stvari ne zaboravljaju lako među seljacima malih sela. Veoma je vjerojatno da je Isus uzdrhtala srca slušao još u djetinjstvu o ovim stvarima. Znao je vrlo dobro o čemu govori kad je kasnije opisivao Rimljane kao šefove nacija koji vladaju narodima kao apsolutni gospodari i ugnjetavaju ih zahvaljujući svojoj moći.
Nakon smrti Heroda u 4. godini prije Krista situacija se nije puno izmijenila. Njegovi sinovi osporili su testament svog oca, pa je August definitivno riješio pitanje nasljeđa na svoj način: Arhelaj će ostati u Idumeji, Judeji i Samariji; Antipa će vladati u Galileji i Pereji, regiji koja se prostire istočno od Jordana; Filipu je data Galaunitida, Traconitida i Auranitida, pitome i slabo naseljene zemlje prema sjeveru i istoku od Galileje. Nitko od njih nije imenovan kraljem. Konkretno, Antipa je dobio naslov tetrarha, to jest suverena jedne četvrtine kraljevstva Heroda Velikog.
Antipa je vladao Galilejom od 4. godine prije Krista do 30. godine poslije Krista, kada ga je imperator smjenio i poslao da svoje dane okonča kao prognanik u Galiji. Isus je bio njegov podanik kroz cijeli svoj život. Obrazovan u Rimu, ponašao se na način svojstven tetrarhu, carevom vazalu. Moguće je vidjeti u njemu neke crte koje su bile karakteristične za njegova oca. Vladao je dugi niz godina, kao i on; htio je također izgraditi svoju malu zemlju, pa je podigao uz Galilejsko jezero glavni grad Tiberijadu, neku vrstu minijaturne Cezareje, koju je Herod podigao na obalama Mediterana; idući stopama svog oca, nije krzmao da ukloni kritke koje mu je iz pustinje upućivao prorok zvan Ivan Krstitelj, naređujući bez milosti njegovo pogubljenje. Isus se vjerojatno nikad nije osjećao sigurnim u njegovoj zemlji.
Galileja u vrijeme Antipe
Samarije i još više od opore i krševite teritorije Judeje. Pisci prvog stoljeća govore o tri dobro definirane regije. Na sjeveru, Gornja Galileja, granično područje, slabo naseljeno, s uzvisinama do 1200 metara, sa pristupom koji nije uvijek lagan, pribježište bandita i zločinaca koji su pobjegli od pravde i mjesto odakle se s mukom probijaju vode iz kojih će se roditi Jordan. Spuštajući se ka jugu, Donja Galileja, teritorij ne previsokih brežuljaka, na čijem se kraju prostire velika ravnica Yizreel, jedna od najbogatijih oblasti cijele zemlje; usred nje dvije dojmljive usamljene planine, Tabor i mali Hermon. Raspršena preko cijelog kraja, brojna poljoprivredna naselja i sela; u brdovitom dijelu nalazi se Nazaret i malo dalje ka sjeveru, usred jedne predivne doline, Sefora, glavni grad Galileje u vrijeme Isusova djetinjstva. Regija oko jezera bila je najbogatija i najnaseljenija oblast, oko jezera sa slatkom vodom, bogatom ribom. Na njegovim obalama uzdizala su se tri važna grada: Kafarnaum, Magdala i Tiberijada. Galileju je sačinjavao teritorij od oko 20.000 kvadratnih kilometara. Unatoč tome što je bila jedna od najnaseljenijih zemalja u toj regiji, stanovništvo Galileje u vrijeme Antipe sigurno nije prelazilo 150.000 stanovnika.
Da bismo se malo više približili ovoj zemlji, nema ništa bolje nego da pročitamo opis povjesničara Josipa Flavija, koji ju je dobro poznavao, budući da je bio general zadužen za obranu galilejskog teritorija protiv invazije Rima u 66. godini poslije Krista. Evo što on govori o jezerskoj regiji, koju je Isus tako često posjećivao:
Duž Genezaretskog jezera prostire se zemlja istog imena, koja zadivljuje svojom prirodnom ljepotom. Plodnost zemlje dopušta svaku vrstu vegetacije. Njeni stanovnici uzgajaju sve. Povoljna klima, osim toga, veoma je prikladna za sve vrste biljaka. Orah, koji u usporedbi sa drugim drvećem zahtijeva osobito svježu klimu, ovdje raste i cvjeta u izobilju. Ima također i palmi, koje traže veliku toplotu. Ne jako daleko nailazimo na smokve i masline, koje traže topliju klimu. Moglo bi se reći da se priroda potrudila da ovdje okupi na jednom mjestu sve međusobo nespojive vrste, ili da se godišnja doba nadmeću u plemenitoj borbi da svako od njih valorizira svoje pravo na ovu zemlju. Tlo ne samo da proizvodi najrazličitije plodove, nego se i stara da tijekom dugog vremena uvijek ima zrelih plodova. Najplemenitiji među njima, grožđe i smokve ubiru se bez prekida punih deset mjeseci. Ostalo voće sazrijeva na drvetu tijekom cijele godine. Jer, pored blage klime, plodnosti ove zemlje doprinose vode iz jednog izvora koji snažno radi. Ljudi ove zemlje dali su mu ime Kafarnaum.
Ako i ostavimo po strani ukrase i pretjerivanja koja je Josip Flavije toliko volio, nije teško pogoditi da je Isusova zemlja bila za pozavidjeti. Njena blaga klima, vlažni vjetrovi s mora, koji su s lakoćom prodirali do unutrašnjosti, te plodnost zemlje činili su Galileju raskošnom zemljom. Koliko možemo saznati, u dolinama Yizreela i Bet Netofe, gajili su se kvalitetna pšenica i uz to i ječam, koji je zbog svog gorkog okusa i teške probavljivosti bio kruhom najsiromašnijih.Vinogradi su se vidjeli gotovo posvuda, pa i na ne previše strmim padinama. Galileja je proizvodila, kako se čini, izvrsno vino egejskog tipa. Maslina je bila cijenjeno i bogato stablo. Smokve, šipak i stabla voćaka rasli su bolje u blizini sela ili usred vinograda. Na vlažnijim i hladovitim terenima gajilo se zeleno i drugo povrće.
Galileja je bila agrarno društvo. Isusovi suvremenici živjeli su na poljima, kao i svi drugi narodi prvog stoljeća koji su bili sastavni dio Carstva. Prema Josipu, cijela regija Galileje bila je posvećena uzgoju poljoprivrednih proizvoda, i nema nijednog dijela terena koji nije nešto prinosio. Praktično je cijelo stanovništvo živjelo obrađujući zemlju, izuzimajući elitu u gradovima, koja se bavila poslovima vlade, administracije, prikupljanja poreza ili vojnog nadzora. To je težak posao, jer pomoć mogu pružiti samo poneki vol, magarac ili deva. Seljaci u selima troše svoju snagu orući, berući grožđe ili koseći srpom. U blizini jezera, gdje se toliko kretao Isus, ribarenje je imalo veliku važnost. Obitelji u Kafarnaumu, Magdali ili Betsaidi živjele su od jezera. Načini ribarenja bili su rudimentarni: riba se lovila raznim vrstama mreža, zamkama ili ostima. Priličan broj njih koristili su barke, siromašniji su pecali s obale. Obično ribari nisu živjeli udobnijim životom od seljaka po selima. Njihov rad su kontrolirali Antipini skupljači poreza, koji su nametali takse za pravo ribarenja i korištenje pristanišnih pogodnosti.
Nasuprot onome što se moglo vjerovati sve do nedavno, čini se da ni vanjska ni lokalna trgovina nisu imali neke važnosti u Galileji koju je poznavao Isus. Kopneni transport bio je težak i skup: moglo se trgovati samo sa malobrojnim luksuznim predmetima. Sigurno je da se iz Gornje Galileje izvozilo ulje sa još nekim drugim proizvodima u Tir i na feničku obalu, ali ova aktivnost nije nikada bila intenzivna. S druge strane, glinena keramika iz Kefar Hananije i posude iz Shikima, koji se nalaze posvuda po Galileji, ne znače proizvodnju koja bi bila namijenjena za trgovačku prodaju. Jednostavno se proizvodilo ono što je bilo potrebno da bi se zadovoljila potražnja po selima.
U agrarnom društvu vlasništvo nad zemljom je od vitalne važnosti. Tko je kontrolirao zemlju u Galileji? U načelu, Rimljani su smatrali osvojeni teritorij kao dobro koje pripada Rimu: zbog toga su zahtijevali odgovarajući danak od onih koji su zemlju obrađivali. U slučaju Galileje kojom je neposredno upravljao tetrarh-vazal, distribucija zemlje bila je složena i neravnopravna.
Vjerojatno je da je Antipa naslijedio velike površine plodne zemlje koje je njegov otac, Herod Veliki, posjedovao u dolini Yizreel, južno od nazaretskih brda. Imao je također posjede u okolici Tiberijade; to mu je pružalo olakšice u izgradnji novog glavnog grada i kolonizaciji s ljudima iz okolice. Prema Josipu Flaviju, Antipa je dobivao kao rentu za svoje zemlje u Pereji i Galileji dvije stotine talenata. Pored kontroliranja vlastitih posjeda suvereni su mogli prepustiti svoju zemlju članovima svoje obitelji, dužnosnicima dvora ili vojnim veteranima. Ovi veliki zemljoposjednici živjeli su obično u gradovima, zbog čega su svoju zemlju davali u zakup seljacima iz mjesta, te ih kontrolirali uz pomoć upravitelja koji su radili u njihovo ime.Ugovori su gotovo uvijek bili za seljaka jako zahtjevni. Vlasnik je tražio polovicu proizvodnje ili važan dio, koji je varirao prema rezultatima žetve; u drugim slučajevima osiguravao je žito i sve što je potrebno za obrađivanje zemlje tražeći velike sume za sve to. Konflikti sa upraviteljem ili vlasnicima bili su česti, prije svega kad je žetva bila siromašna. Ima pokazatelja da su, u Isusovo vrijeme, ovi veliki vlasnici prisvajali nova zemljišta od zaduženih obitelji, dolazeći tako do konrole nad dobrim dijelom Donje Galileje.
Bilo je, naravno, mnogo seljaka koji su obrađivali zemlju u svom vlasništvu, uz pomoć cijele svoje obitelji; općenito uzevši, bili su to skromni komadi zemlje nedaleko od sela. Bilo je dosta i onih koji su bili obični nadničari, koji su iz ovog ili onog razloga ostali bez svoje zemlje. Ovi su se kretali od sela do sela tražeći posao, osobito u vrijeme žetve ili jematve; primali su svoju plaću gotovo uvijek pri kraju dana; sačinjavali su dobar dio stanovništva, a mnogi od njih živjeli su između povremenog rada i prosjaštva. Isus je dobro poznavao ovaj svijet. U jednoj od svojih parabola govori o zemljoposjedniku koji je dao u zakup svoj vinograd nekim radnicima i o konfliktima koje je imao s njima kad su odbili da predaju dogovoreni dio žetve. U drugoj podsjeća na neke nadničare koji sjede na trgu nekog sela, u vrijeme jematve, čekajući da ih unajmi neki zemljoposjednik. Bez sumnje je vidio takve dok je prolazio selima Donje Galileje.
Jedna od najkarakterističnijih crta poljoprivrednih društava Rimskog carstva bila je ogromna nejednakost sredstava koja je postojala između velike većine seoskog stanovništva i male elite koja je živjela u gradovima. Ovo isto se dešavalo i u Galileji. Seljaci koji žive na selu jesu oni koji održavaju ekonomiju zemlje; oni obrađuju zemlju i proizvode što je potrebno za život vladajuće manjine. U gradovima se ne proizvodi; elite trebaju rad seljaka. Zbog toga se koriste razni mehanizmi da bi se kontroliralo što se proizvodi na selu i da bi se od seljaka izvukla najveća moguća korist. To je svrha poreza, taksa, nameta i desetina. S gledišta vlasti, ova politika odizimanja i oporezivanja opravdava se kao obveza seljaka prema eliti, koja brani zemlju, štiti svoju zemlju i ostvaruje razne usluge administracije. U stvarnosti, ova ekonomska organizacija nije unapređivala zajedničko dobro zemlje, već je favorizirala sve veće blagostanje elite.
Prvi je u traženju plaćanja poreza bio Rim: tributum soli, koji je odgovarao obrađenom zemljištu, i tributum capitis, koji je morao plaćati svaki odrasli član kućanstva. Plaća se u dobrima i u novcu: upraviteljima je bilo drago primiti porez u žitu, da bi se izbjegla kriza u snabdijevanju hranom koja se u Rimu često dešavala.
Porezi su služili da se prehrane legije koje su nadzirale svaku provinciju, da se izgrade putovi, mostovi ili javne zgrade i, prije svega, za održavanje vladajućih klasa. Odbijanje da se oni plate Rim je smatrao pobunom protiv Carstva, pa su kraljevi vazali bili odgovorni za njihovo prikupljanje. Nije moguće saznati koliko su visoko oni išli. Računa se da su u vrijeme Antipe mogli predstavljati 12 ili 13 posto proizvodnje. Znamo da je, prema povjesničaru Tacitu, bio to veoma težak teret za seljake.
I Antipa je, kao i njegov otac, imao svoj vlastiti sustav poreza. Obično se ugovarao sa skupljačima poreza koji su, nakon što bi suverenu platili određenu količinu, išli na to da iz ljudi izvuku najveću moguću korist. Takse su morale biti visoke. Samo tako je Herod Veliki mogao ostvarivati svoj ambiciozni program izgradnje. Nešto slično se dogodilo u Isusovo vrijeme, kad je Antipa, u kratkom razoblju od dvadeset godina, obnovio grad Seforu, spaljen od Rimljana, i odmah izgradio novi glavni grad Tiberijadu. Seljaci su to morali osjetiti u porezima.
Ne znamo da li su tu završavali nameti ili su i iz hrama u Jeruzalemu zahtijevali druge, svete takse. U asmonejskom razdoblju, prije nego što je Rim nametnuo svoju imperiju, vladajući u Jeruzalemu proširili su na Galileju tradicionalni i složeni židovski sustav desetina i prvih plodova. Smatralo ih se svetom obvezom prema Bogu, koji je bio nazočan u hramu i čiji su predstavnici i posrednici bili svećenici. Čini se da su išli tako visoko da su predstavljali do 20 posto godišnje žetve. Ono što je prikupljeno na selu, plus porez od pola šekela koji je svaki odrasli Židov morao platiti svake godine, služilo je konkretno za pomoć svećenicima i levitima koji, prema propisima zakona, nisu imali zemlju za obrađivanje; zatim za pokrivanje visokih troškova funkcioniranja hrama i za održavanje svećeničke aristokracije u Jeruzalemu. Skupljanje nameta vršilo se u samim selima, a proizvodi su pohranjivani u hramskim skladištima radi daljnje distribucije. Rim nije ukinuo ovaj administrativni aparat i pod Herodom se nastavilo sa skupljanjem desetine. Ne znamo što se dogodilo u Galileji kada se, pod vladom njegova sina Antipe, pretvorila u jurisdikciju odvojenu od Judeje. Nije nam poznato koja su sredstva jeruzalemski svećenici mogli rabiti da bi izvršili pritisak na seljake Galileje.
Ukupno opterećenje je vjerojatno bilo preteško. Mnogim obiteljima odlazila je na takse i poreze trećina ili polovina svega što su proizvodili. Teško je bilo izbjeći skupljače poreza.
Oni su se sami pojavljivali da uzmu proizvode i uskladište ih u Sefori, administrativnom glavnom gradu, ili u Tiberijadi. Problem seljaka je bio kako sačuvati dovoljno sjemena za sljedeću sjetvu i kako se održati na životu do sljedeće žetve a ne upasti u spiralu zaduživanja. Isus je dobro poznavao brige ovih seljaka koji su, pokušavajući izvući maksimalni prinos iz svoje skromne zemlje, sijali čak na kamenitom tlu, između trnja ili na mjestima koje su ljudi koristili kao staze.
Avet dugova plašila je svakoga. Članovi porodične skupine pomagali su jedni druge da bi se obranili od pritisaka i ucjena skupljača poreza, ali prije ili kasnije mnogi su od njih zapadali u dugove. Isus je poznavao Galileju pritisnutu dugovima. Najveća prijetnja za ogromnu većinu bila je da će ostati bez zemlje i bez sredstava za život. Kad bi, prisiljena dugovima, porodica izgubila svoju zemlju, za njene pripadnike počinjalo je raspadanje i degradacija. Neki su se pretvarali u nadničare i počinjali mučan život u potrazi za poslom na tuđim posjedima. Bilo je i onih koji su sami sebe prodavali u roblje. Neki su živjeli od prosjačenja, a neke žene od prostitucije. Nisu nedostajali ni oni koji su se udruživali u skupine bandita ili pljačkaša putnika u ponekom negostoljubivom dijelu zemlje.
Urbanizacija u Galileji
Ova teška situacija galilejskih seljaka pogoršala se još više kada je, u kratkom periodu od dvadeset godina, Antipa obnovio Seforu i izgradio novi glavni grad Tiberijadu. Sve se ovo dogodilo prije nego što je Isus navršio dvadeset i pet godina. Ovi Galilejci, koji su stoljećima živjeli u selima i naseljima, obrađujući skromne parcele u svom vlasništvu, prvi put su osjetili na svom teritoriju blizinu gradova, koji će brzo promijeniti panoramu Galileje, izazivajući ozbiljnu društvenu dezintegraciju.
Još su Asmonejci postavili u Sefori naoružanu posadu, da bi garantirali kontrolu oblasti i osigurali plaćanje poreza. Herod ih je slijedio, koristeći je kao glavno administrativno središte u Galileji, sve dok nije, poslije njegove smrti, sravnjena sa zemljom Judinim ustankom i kasijom intervencijom rimskih vojnika. Antipa nie oklijevao obnoviti grad, čim je preuzeo vlast.
Izgrađen na maloj uzvisini, koja je dominirala nad plodnim zemljištem, bio je u to vrijeme najbolje mjesto za podizanje glavnog grada Galileje. Antipa ga je nazvao carskim (Autocratoris). Bio je to samo do godine kad je osnovana Tiberijada, novi i sjajni glavni grad što ga je Antipa izgradio na obali Galilejskog jezera, na terenu koji je nekad služio kao groblje.
U Rimskom carstvu gradovi su se gradili za stanovanje vladajućih klasa. Tu su živjeli vladajući sloj, vojnici, skupljači poreza, dužnosnici i upravitelji, sudci i bilježnici, veliki zemljoposjednici i ljudi koji su bili odgovorni za skladištenje proizvoda. Iz gradova se upravljalo selom i izvlačilo poreze. Nejednakost razine života između gradova i sela bila je očigledna. U seoskim dijelovima Galileje, ljudi su živjeli u veoma skromnim kućama od gline ili neobrađenog kamena i s krovovima od granja; ulice su bile od nabijene zemlje i bez popločavanja; odsustvo mramora ili dekorativnih elemenata bilo je potpuno. U Sefori, na protiv, mogle su se vidjeti dobro sagrađene zgrade pokrivene crvenim krovovima, s podom od mozaika i fresco slikama; ulice popločane, čak i jedna avenija širine oko trinaest metara, ukrašena s jedne i druge strane redovima kolonadama. Tiberijada je čak bila i monumentalnija, s Antipinom palačom, raznim administrativnim zgradama i gradskim vratima okruženim s dva tornja, koji su imali čisto ukrasni i simbolički karakter, da bi se jasno odvojilo stanovništvo grada od onoga na selu.
U Sefori je živjelo između 8.000 i 12.000 stanovnika; u Tiberijadi oko 8.000. Nisu se mogli takmičiti, ni veličinom niti po moći i bogatsvu sa Cezarejom na moru, gdje je boravio prefekt rimski, ni sa Escitopolisom ili obalnim gradovima Tirom i Sidonom. Bili su to manji urbani centri, ali je njihova nazočnost uvodila jednu važnu novinu u Galileju. Sa sela se sada moralo hraniti dva urbana stanovništva koje zemlju nije obrađivalo. Seoske obitelji, naviknute obrađivati svoju zemlju da bi si osigurale što je potrebno za život, našle su se u obvezi da povećaju proizvodnju da bi se održavale vladajuće klase.
Iz Sefore i Tiberijade se oporezivalo i upravljalo cijelom Galilejom. Seljaci su doživjeli prvi put pritisak i blisku kontrolu herodovskih upravitelja. Nije bilo moguće izbjeći plaćanje rente i poreza. Organizacija oporezivanja i skladištenja postajala je svaki put sve učinkovitija. Zahtjevi za održavanje centara administracije u razvoju svaki put sve veći. Dok je u Sefori i Tiberijadi rasla razina života i mogućnost da se kupe luksuzni trgovački artikli, u selima su se sve više osjećali nesigurnost i problemi održavanja života. Sefora i Tiberijada uvodili su ranije nepoznate odnose kontrole, administrativne moći i ubiranja poreza.
Poljoprivreda obitelji u Galileji bila je tradicionalno veoma diverzificirana. Seljaci su gajili na svojoj zemlji razne proizvode, misleći na svoje različite potrebe i na tržište razmjene i uzajamnog reciprociteta koje je postojalo između porodica i stanovnika u selu. Međutim, u ovoj novoj situaciji sve se više poticala monokultura. Velikih zemljoposjednicima je to bilo zanimljivo, da bi se povećala proizvodnja, olakšalo plaćanje poreza i posao oko skladištenja proizvoda. U međuvremenu, vlasnici malih parcela i nadničari bili su sad sve više nezaštićeni. Gradske elite nisu mislile na potrebe siromašnih porodica, koje su se hranile ječmom, grahom, prosom, lukom ili smokvama, nego na proizvode kao što su pšenica, ulje ili vino, interesantnije za skladištenje i zaradu.
U ovo isto vrijeme počelo je u Galileji cirkuliranje srebrnih novčića koje je Antipa kovao u Tiberijadi. Monetizacija je olakšavala kupnju proizvoda i plaćanje poreza Rimu. S druge strane, omogućavalo je bogatima da akumuliraju svoje dobitke i osiguraju svoju budućnost u vremenima oskudice. Optjecaj novca bio je pod kontrolom urbane elite i išao je u korist najbogatijih. Konkretno, zlatni i srebrni novac rabio se redovno za akumuliranje blaga, što je služilo dobivanju počasti, javne reputacije i moći; čuvanje blaga u trezorima bilo je moguće samo u gradovima. Srebrni novac se koristio za plaćanje imperijalnog poreza za svaku osobu i razne obveze. Novac od bronze se koristio za uravnoteženje u razmjeni proizvoda; to je bio novac kojim su obično rukovali seljaci.
Čini se da je Isus cijelog svog života gledao kako raste nejednakost, koja je favorizirala privilegiranu manjinu Sefore i Tiberijade i izazivala nesigurnost, siromaštvo i raspadanje velikog broja seljačkih porodica. Raslo je zaduživanje i gubljenje zemlje od najslabijih. Sudovi u gradovima rijetko kad su podržali seljake. Povećavao se broj siromaha, nadničara i prostitutki. Uvijek je bilo sve više siromašnih i gladnih koji nisu mogli uživati u zemlji koju je Bog darovao svom narodu.
Aktivnost Isusova među selima Galileje i njegova poruka o kraljevstvu Božjem predstavljali su snažnu kritiku takvog stanja stvari. Njegova čvrsta obrana siromašnih i gladnih, radosnije dočekivanje najnižih slojeva toga društva ili njegova osuda luksuznog života bogatih u gradovima bili su javni izazov onom društveno-političkom programu koji je poticao Antipa, favorizujući interese najmoćnijih i tjerajući u krajnje siromaštvo onih najslabijih. Parabola o prosjaku Lazaru i bogatašu koji živi veoma raskošno, ignorirajući one koji umiru od gladi pred vratima njegove palače; priča o neosjetljivom zemljoposjedniku koji misli jedino na podizanje silosa i čuvanje svoga žita; stroga kritika onih koji stavljaju svoje bogatstvo u trezore ne misleći na one koji su u velikom siromaštvu; njegove objave u kojima izjavljuje da su sretni siromasi, gladni i oni koji plaču zbog gubitka svoje zemlje; zaklinjanja upućena svojim sljedbenicima da dijele život najsiromašnijih u tim selima i da hodaju kao i oni, bez zlata, srebra i bronce, bez druge tunike za rezervu i bez sandala; njegovi pozivi da se bude milostiv prema onima koji trpe i da se oproste dugovi, i tolike druge izreke, omogućuju da se i danas shvati kako je Isus doživljavao patnje tog naroda i sa kakvom je strašću tražio novi svijet, pravedniji i bratski, gdje bi Bog mogao vladati kao Otac svih njih.
Židovi sa vlastitim osobinama
Tko su bili ovi Galilejci koji su živjeli u Isusovoj zemlji? Prorok Izaija, iz židovskog glavnog grada Jeruzalema, govorio je o Galileji plemenitih ljudi. Nikada nije bio posve siguran. Ne znamo točno što se dogodilo sa sjevernim plemenima nakon što su Asirci osvojili teritorij i pretvorili Galileju u provinciju Asirije. Sve do nedavno se mislilo da su Asirci deportirali samo vladajuće klase, ostavljajući seljake da obrađuju svoju zemlju. Međutim, najnovija iskopavanja konstatiraju veliki nestanak stanovništva tijekom ovog perioda. Vjerojatno je da je ostao samo mali broj ovih seljaka.
Ne znamo praktično ništa o ovim Galilejcima koji su živjeli daleko od Jeruzalema, na teritoriju koji su tijekom šest stoljeća napadali Asirci, Babilonci, Perzijanci, Ptolomejci i Seleukidi. Vjerojatno su ostali vjerni Yahvi, Bogu Izraela, i sačuvali velike predaje o Izlasku, Mojsijevom zakonu ili slavljenju subote, ali ne bez teškoća. S jedne strane, nisu posjedovali središte kulta kao što je Jeruzalem. S druge, nisu računali sa domaćom svećeničkom aristokracijom ili vladajućom klasom koja bi mogla čuvati i gajiti tradiciju Izraela, kao što je bio slučaj u Judeji. Zato nema ničeg čudnog u tome što su se razvile tradicije, običaji i lokalna praksa, ponešto drugačija od one koja je postojala u Judeji.
Poslije bune Makabejaca desio se važan događaj. Asmonejski suvereni Judeje podredili su Galileju jeruzalemskoj Državi-Hramu i prinudili njene stanovnike da žive prema židovskim zakonima. Ne bi trebalo da im je teško pala integracija, jer su se i sami osjećali pripadnicima židovskog naroda Saveza. Pa ipak, poslije toliko stoljeća odvojenosti od Jeruzalema, nisu bili naviknuti živjeti u podređenosti prema visokim svećenicima, Hram je bio, bez sumnje, kuća Božja, ali je sada predstavljao i središte moći koja ih je izravno potčinjavala sustavu skupljanja desetine i ostalih svetih poreza.
Kolonizacija koju su poticali vladajući Asmonejci doprinijela je na odlučujući način integraciji i asimilaciji Galileje unutar židovske države. Izgleda da su se mnoge židovske porodice iz Judeje preselile da obrađuju zemlju u Galileji. U svakom slučaju, stanovnici Galileje koji su bili Isusovi suvremenici mogu se s punim pravom nazvati Židovima. Njihovi vjerski korijeni nalaze se u Judeji. I stvarno, Rim, Herod i Antipa tretirali su ih kao Židove, poštujući njihove tradicije i vjeru. S druge strane, iskopavanja nude neupitne podatke o židovskom karakteru Galileje koju je poznavao Isus. Posvuda se pojavljuju ‘miqwaot’ odnosno bazenčići za očišćenje: Galilejci su prakticirali iste rituale očišćenja kao i stanovnici Judeje. Odsustvo svinje u prehrani, posude od kamena ili tip pogreba jasno govore da pripadaju židovskoj religiji.
Geografski, Galileja je neka vrsta otoka okruženog važnim helenističkim gradovima. Na jugu, u neprijateljskoj regiji Samariji, diže se Sebaste, novi glavni grad sa izrazitim helenističkim utjecajem; na zapadu, na obali Mediterana, ističu se tri važna urbana središta: Tolemaida, sa snažnim utjecajem u ravnici Yizreelu, te Tir i Sidon, koji su ostavljali tragove svoje nazočnosti u graničnim područjima sjevera; na istoku se nalazio Dekapolis, važna konfederacija gradova koji su sačinjavali najjače žarište helenističkog razvoja u tom dijelu zemlje. Kad je Pompej oganizirao regiju dao je ovoj skupini od deset gradova vlastiti statut i izravno ih uključio u novu rimsku provincju Siriju.
Pa ipak, usred ovog snažnog helenističkog okruženja, Galileja izgleda u Isusovo vrijeme kao savršeno definirana regija, sa drugačijim stanovništvom, povezana sa Judejom sa svojom vlastitom osobnošću. Čak se ni u Sefori i Tiberijadi ne primjećuju pokazatelji nekog značajnog broja rimskih, grčkih ili sirofeničanskih nežidova. Ova dva grada su se helenizirala nešto više od ostatka Galileje, ali su i dalje ostali židovski gradovi.
Nije lako precizno saznati kako je u Galileji doživljavana vjerska povezanost sa Jeruzalemom. Postojala je svakako geografska i duhovna distanca. Nikada Galilejci nisu doživjeli tako intenzivan vjerski utjecaj kao stanovnici Jeruzalema ili seljaci u judaističkim selima oko njega. Nazočnost pismoznanaca ili učitelja zakona čini se da nije nikada bila jako aktivna. Kada su Isus i njegovi učenici odlazili u Jeruzalem, prelazili su na neki način neku barijeru, jer su dolazili sa zemljopisnih margina judaizma u Galileji do njegova središta. Pa ipak, Jeruzalem je igrao nezamjenjivu simboličku ulogu i zračio je za Galilejce privlačnost sa kojom se nisu mogle usporediti ni Sefora niti Tiberijada. Saznajemo od Josipa Flavija da su Galilejci hodočastili u Jeruzalem. Mnogi su među njima sigurno imali nekog djeda ili otca rođenog u Judeji i kotakti među obiteljimam su se i dalje održavali. S druge strane, hodočašćenje nije bilo samo vjerski fenomen, nego i veoma važan društveni događaj. Hodočasnici su sudjelovali u vjerskim svečanostima, ali su u isto vrijeme jeli, pili, pjevali i obavljali svoje male kupovine. Vjerske svečanosti su predstavljale veoma atraktivni sveti odmor.
S druge strane, može se razumjeti da su Galilejci na osobit način cijenili izraelske tradicije sjevera, gdje je bila ukliještena Galileja. U evanđeoskim izvorima govori se o prorocima sjevera, kao što su Ilija, Elisej ili Jona, ali gotovo da se uopće ne govori ništa o kraljevima i svećenicima, tipičnim ličnostima Jeruzalema i Judeje. Govori se o Izraelcima kao sinovima Abrahamovim, a izbjegava se teologija Siona i svetog grada. Vjerojatno je da su Galilejci bili navikli na opušteniju interpretaciju zakona i da su bili manje striktni nego u Judeji u pogledu izvjesnih pravila čistoće.
U Galileji se govorio aramejski, jezik koji je počeo polako potiskivati hebrejski poslije asirske ekspanzije. To je bio Isusov maternji jezik. U njegovoj se kući govorilo na aramejskom i njegove prve riječi kojima je zvao svoje roditelje bile su abba’ i imma’. Bio je to bez sumnje jezik na kojem je objavio svoju poruku, pošto je židovsko stanovništvo, kako u Galileji tako i u Judeji, u svakodnevnom životu govorilo aramejski. I danas postoje jasni ostatci aramejskog jezika u tekstu evanđelja. Galilejci su govorili aramejski sa nekim crtama koje su ga razlikovale od Židova u Judeji. Konkretno, nisu dobro izgovarali guturalne glasove, pa su bili predmetom šala i ismijavanja u glavnom gradu. Isusa je, jednako kao i Petra, odavao njegov naglasak, koji je govorio o njegovu galilejskom podrijetlu.
Hebrejski, koji je bio jezik Izraela u vremenima velikih proroka, opao je mnogo poslije progonstva u Babilon, ali se nije potpuno izgubio. U Isusovo vrijeme još se uvijek govorio u nekim mjestima Judeje, ali se održavao prije svega kao sveti jezik, na kojem su bili napisane knjige zakona, a koristio se u hramskom kultu i u nekim molitvama. Pismoznanci su njim vladali savršeno, pa su se s njim služili i u debatama. Međutim, narod ga nije dobro razumio; kad su se u sinagogama čitala Sveta Pisma na hebrejskom, tekst se prevodio i komentirao na aramejskom. Vjerovatno je da je Isus ima nešto znanja o biblijskom hebrejskom, ali se čini da ga nije redovito govorio u običnom razgovoru.
Počev od helezinatorskog poticaja Aleksandra Velikog, grčki je sve više puštao korijenje na osvojenim teritorijima, pretvarajući se u zvanični jezik kulture, administracije i trgovinske razmjene. Nešto od toga dogodilo se i u Galileji i Judeji. Nije istisnuo aramejski, ali se dobrim dijelom pretvorio u jezik koji su rabili članovi herodovskog dvora, vladajuće klase i dužnosnici u administraciji. U Sefori se grčki govorio možda više nego u Tiberijadi, ali je u oba grada aramejski ostao živ. Grčki su također poznavali svećenička aristokracija i vladajući slojevi u Jeruzalemu. Postoje indicije da je u Isusovo vrijeme bilo dvojezičnih ljudi koji su govorili aramejski, ali su bili u stanju i poslužiti se rudimentarnim grčkim.
Isus je, bez sumnje, govorio i mislio na aramejskom, ali je njegov kontakt sa grčkim jezikom bio možda intenzivniji nego što to mi obično mislimo, prije svega ako se je, tražeći posao, približio Sefori. U njegovoj skupini sljedbenika neki su govorili grčki. Skupljač poreza kao što je bio Levi morao ga je znati da bi vršio svoju profesiju. Andrija i Filip, koji su nosili grčka imena i bili podrijetlom iz Betsaide (Cezareja Filipova), sigurno su govorili grčki, pa su mogli pomoći Isusu u komunikaciji sa nežidovskim osobama, kao što je bio slučaj u Sirofeniciji.
Dolazak Rimljana nije uspio nametnuti latinski. Kako izgleda, koristili su ga isključivo rimski dužnosnici i vojnici. Točno je da su se na zgradama, na vodovodima i javnim spomenicima klesali natpisi na latinskom, ali ljudi nisu razumijevali sadržaj. Nema razloga za pomisao da je Isus govorio latinski. I tako, u jednom toliko lingvistički složenom okolišu, Isus je bio Galilejac iz seoskog ambijenta, koji je učio ljude na svom maternjem jeziku, aramejskom; poznavao je vjerovatno biblijski hebrejski, toliko da bi razumio i citirao iz Pisama; možda je ponešto branio na grčkom, a latinski nije poznavao.
Drugo poglavlje
STANOVNIK NAZARETA
Prema kršćanskim izvorima, Isus se pojavljuje, iznenada, kao putujući prorok koji ide galilejskim putovima, nakon što se udaljio od Ivana Krstitelja. Kao da prije toga nije postojao. Ljudi znaju da je odrastao u Nazaretu. Poznati su i njegovi roditelji i braća. Sin je obrtnika. Zovu ga Isus iz Nazareta. Koliko možemo saznati o Isusu kao stanovniku Nazareta?
Isusovo selo
Nazaret je bio malo naselje u planinama Donje Galileje. Veličina sela u Galileji, njihov raspored i mjesto podizanja dosta su se razlikovali. Neka su bila podignuta na zaštićenim mjestima, druga su ležala na nekoj uzvisini. Ni u jednom se ne primjećuje neki unaprijed zamišljeni plan, kao u helenskim gradovima.
O Nazaretu znamo da se nalazio na nekih 340 metara visine, na jednom obronku, daleko od velikih putova, u regiji plemena Zabulon. Jedan strmi klanac omogućavao je brzi silazak do Genezaretskog jezera. Čini se da nije bilo nikakvih pravih putova između sela. Možda onaj koji se najviše upotrebljavao jest onaj koji je vodio u Seforu, glavni grad Galileje u vrijeme kad se Isus rodio. Što se ostalog tiče, naselje se nalazilo usred lijepog krajolika okruženog brdima. Na najsunčanijim padinama, koje su se nalazile na jugu, stajala se raspršene seoske kuće i veoma blizu umjetno izgrađene terase u kojima su se uzgajali trsovi crnog grožđa; u kamenitijim dijelovima rasle su masline od kojih se dobijalo ulje. Na poljina po obroncima brda gajila se pšenica , ječam i proso. U sjenovitijim dijelovima doline bilo je nekoliko plavljenh terena koji su dozvoljavali uzgoj zelenog i mahunastog povrća; na krajnjem zapadnom dijelu nalazio se jedan dobar izvor. U ovom okolišu kretao se Isus tijekom svojih prvih godina: obronkom gore, obronkom dolje i poneki zalet do najbližih maslina ili do izvora.
Nazaret je bio malo i nepoznato selo s nekih dvije do četiri stotine stanovnika. Nikad se ne spominje u svetim knjigama židovskog naroda, čak ni u popisu sela plemena Zabulon. Neki njegovi stanovnici živjeli su u pećinama iskopanim u strmom brdu; kuće su većinom bile niske i primitivne, sa tamnim zidovima od glinene opeke ili od kamena, sa krovovima koji su se pravili od suhog granja i gline i tlom od ugažene zemlje. Mnoge su u unutrašnjem dijelu imale podzemne rupe za skladištenje vode ili čuvanje žita. Općenito, imale su samo jednu prostoriju u kojoj su stanovali i spavali cijela obitelj zajedno sa životinjama. Kuće su obično gledale na dvorište, koje je blo zajedničko trima ili četirima obitelji iz iste skupine i gdje se dobrim dijelom odvijao domaći život. Tu su imali zajednički mali mlin gdje su žene mljele žito, te peć u kojoj su pripremale kruh. Tu se također odlagao poljodjelski alat. Ovo dvorište je djeci bilo najdraže mjesto za njihove igre, ali i odraslima za odmor i ćaskanje sa susjedima u večernjim časovima.
Isus je živio u jednoj od ovih skromnih kuća i zapamtio da najsitnijih detalja svakodnevni život u njima. Zna koje je najbolje mjesto gdje će postaviti svjetiljku, tako da unutrašnjost kuće s tamnim neokrečenim zidovima bude dobro osvijetljena, da se može vidjeti. Gledao je žene kako palminim lišćem metu kamenito tlo tražeći poneki novčić što se izgubio u nekom kutku. Zna koliko je lako provaliti u neku od ovih kuća bušenjem rupe, da bi se opljačkalo ponešto od malobrojnih vrijednih stvari u njoj. Proveo je mnoge sate u dvorištu svoje kuće i dobro zna kako se živi u obitelji. Nema tajni ni za koga. Vidio je kako njegova majka i susjede izlaze na dvorište u zoru da umijese sa malo kvasca tijesto za kruh. Promatrao ih je kako krpaju odjeću i zapamtio kako se ne može na staru odjeću staviti komad krpe a da se ne pocijepa. Čuo je kako deca traže od svojih roditelja kruha ili jedno jaje, znajući da će uvijek od njih dobiti nešto dobro. Dobro zna kako se mogu napraviti usluge između susjeda. U nekim prilikama mogao je čuti kako netko ustaje noću, kada su kućna vrata već zatvorena, da odgovori na molbu nekog prijatelja.
Kad bude nešto kasnije obilazio Galileju pozivajući na novo doživljavanje Boga, Isus neće držati velike teološke govore, niti će citirati svete knjige koje se čitaju na subotnjim sastancima, na jeziku koji svi ne poznaju dobro. Da bi se razumjelo Isusa nije potrebno imati neko posebno znanje; nije potrebno čitati knjige. Isus će im govoriti iz života. Svi će moći shvatiti njegovu poruku: žene koje stavljaju kvasac u hrpu brašna i ljudi koji su upravo završili sijanje žita. Dovoljno je intenzivno proživljavati svakodnevni život i slušati jednostavna srca smjele zaključke koje Isus izvlači iz njega da bi se prihvatio Bog Otac.
Malo godina kasnije, Isus se osmjelio da šeta selom i njegovom okolicom. Kao i sva djeca, zapaža odmah životinje koje idu selom: kokoši koje skrivaju krilima svoje piliće i pse koji laju kad se približe prosjaci. Zamjećuje da mu se golubovi približavaju s povjerenjem i plaši se kad se sretne s ponekom zmijom koja gmiže tlom uz zidove njegove kuće.
Živjeti u Nazaretu znači živjeti u polju. Isus je odrastao usred prirode, očiju jako otvorenih prema svijetu koji ga je okruživao. Dovoljno je čuti kako govori. Obilje slika i zapažanja koje je preuzeo iz prirode pokazuju nam čovjeka koji zna uočiti stvaranje i iskoristiti ga. Isus je puno puta promatrao ptice koje su kružile oko njegova sela; ne siju niti skladište u žitnicama ali lete pune života, hranjene od Boga, svog Otca. Oduševile su ga crvene šumarice koje u aprilu pokrivaju brežuljke oko Nazareta; ni Salomon u svoj svojoj slavi nije se odijevao kao jedna od njih. Promatra pažljivo grane smokve: iz dana u dan pojavljuju se nježni listići najavljujući da se ljeto približava. Vidi kako iskorištavaju i sunce i kišu, i daje hvalu Bogu koji čini da sunce izlazi nad dobrima i nad zlima i šalje kišu da pada i nad pravednima i nad nepravednima. Gleda velike sive oblake koji najavljuju oluju i osjeća cijelim tijelom ljepljivi južni vjetar koji pokazuje da dolaze vrućine.
Isus ne samo da živi otvoren prema prirodi. Nešto kasnije pozvat će ljude da idu dalje od onoga što se u njoj vidi. Njegov pogled je pogled vjere. Divi se cvijeću u polju i pticama na nebu, ali sagledava intuitivno iza toga brižnu ljubav Boga prema svojim stvorenjima. Raduje se suncu i kiši, ali mnogo više dobroti Božjoj prema svoj svojoj djeci, bila dobra ili zla, Zna da vjetar puše gdje hoće bez da se može precizirati odakle dolazi i kamo ide, ali on percipira preko vjetra jednu dublju i tajnovitiju stvarnost: Božji Duh Sveti. Isus ne zna pričati drugačije nego iz života. Da bismo se usuglasili s njim treba ljubiti život i uroniti u njega, otvoriti se svijetu i osluškivati stvaranje.
U krilu židovske obitelji
U Nazaretu, obitelj je bila sve: mjesto rođenja, škola života i garancija rada.
Izvan obitelji, pojedinac ostaje bez zaštite i sigurnosti. Samo u obitelji pronalazi svoj pravi identitet. Ova obitelj nije bila svedena na mali dom koji su sačinjavali roditelji i djeca. Protezala se čitavi porodični klan, grupiran oko patrijarhalnog autoriteta, koji su sačinjavali svi koji su do nekog stupnja bili povezani krvnim srodstvom ili ženidbom. Unutar ove šire porodice uspostavljale su se tijesne veze društvenog ili vjerskog karaktera. Zajednički su posjedovali poljoprivredni alat ili mlinove za masline; pomagali su se uzajamno u poljskim radovima, prije svega u vrijeme jematve ili žetve; ujedinjavali su se u zaštiti svoje zemlje ili u obrani porodične časti; pregovarali o novim ženidbama osiguravajući porodična dobra i svoju reputaciju. Često su se sela formirala polazeći od ovih porodičnih skupina ujedinjenih srodstvom.
Nasuprot onome što obično zamišljamo, Isus nije živio u krilu male obiteljske ćelije zajedno sa svojim roditeljima, nego integriran u širu porodicu. Evanđelja nas obavještavaju da Isus ima četiri brata, koji se zovu Jakov, Josip, Juda i Šimun, a također i nekoliko sestara, čije se ime ne navodi, zbog male važnosti koja se pridavala ženi. Možda su ova braća i žene oženjeni i imaju svoju malu obitelj. U selu kao što je Nazaret, šira Isusova porodica mogla je činiti dobar dio stanovništva. Napustiti porodicu bila je veoma ozbiljna stvar. Značila je izgubiti povezanost sa zaštitničkom skupinom i sa selom. Pojedinac je morao tražiti drugu porodicu ili skupinu. Zbog toga je napuštanje porodice podrijetla bila čudna i riskantna odluka. Pa ipak, došao je dan kada je Isus to učinio. Kako izgleda, njegova porodica, ukljućujući i njegovu obiteljsku grupu, postale su mu male. On je tražio porodicu koja će obuhvatiti sve ljude i žene spremne da vrše volju Božju. Raskid sa porodicom obilježio je njegov život putujućeg proroka.
Postojala su najmanje dva aspekta u ovim porodicama koje će Isus jednoga dana kritizirati. U prvom redu, patrijarhalni autoritet, koji je dominirao nad svima; autoritet otca bio je apsolutan; svi su mu dugovali poslušnost lojalnost. On je razgovarao o vjenčanjima i odlučivao o sudbini kćeri. On je organizirao rad i definirao prava i dužnosti. Svi su se tome pokoravali. Isus će kasnije progovoriti o bratskijim odnosima, u kojima dominacija nad ostalima treba biti zamijenjena uzajamnim služenjem. Jedan izvor pripisuje Isusu ove riječi: Nikoga nećeš zvati svojim otcem na zemlji, jer je samo jedan tvoj Otac, onaj na nebesima.
Ni situaciju žene Isus neće kasnije braniti. Žena se cijenila po svojoj plodnosti i svom radu u domaćinstvu. Na nju je padao odgoj male djece, odijevanje, pripremanje hrane i ostale domaće zadaće. Što se ostaloga tiče, jedva da je sudjelovala u društvenom životu sela. Njeno je mjesto bilo u kući. Nije imala kontakata sa muškima izvan svog rodbinskog kruga. Nije sjedala za stol kod ručkova na kojima je bilo uzvanika. Žene su se družile i uzajamno podržavale u svom vlastitom svijetu. U stvari, žena je uvijek nekome pripadala. Dok je bila mlada, prelazila je od kontrole svog oca na kontrolu svog muža. Njen ju je otac mogao prodati u roblje, da bi podmirio svoje dugove, ali ne i sina, koji je bio pozvan da osigura kontinuitet obitelji. Njen suprug ju je mogao odbaciti, prepuštajući je sudbini. Osobito je tragična bila situacija odbačenih žena i udovica, koje su ostajale bez časti, bez materijalnih dobara i bez zaštite, barem dok ne bi našle muškarca koji bi ih uzeo pod svoje. Kasnije će Isus braniti žene od diskriminacije, primat će ih među svoje učenike i usvojiti kategoričan stav prema odbacivanju žene od strane muškaraca: Onaj tko odbaci svoju ženu i oženi se drugom, čini preljub u odnosu na prvu.
Kao i sva djeca u Nazaretu, Isus je prvih sedam ili osam godina svog života proveo na brizi svoje majke i žena iz svog porodičnog kruga. U ovim selima Galileje, djeca su bila najslabiji i najosjetljiviji članovi, prvi koji će trpjeti posljedice gladi, neishranjenosti i bolesti. Smrtnost djece bila je jako velika. S druge strane, mali je broj onih koji bi odrasli do mladenačke dobi a da nisu izgubili svog oca ili majku. Djeca su, bez sumnje, bila cijenjena i voljena, a i siročad također, ali je njihov život bio osobito tvrd i težak. Sa navršenih osam godina, dječaci su uvođeni, gotovo bez ikakvih priprema, u autoritativni svijet muškaraca, gdje ih se učilo kako afirmirati svoju muškost, gajeći hrabrost, seksualnu agresivnost i oštroumnost. Godinama kasnije, Isus će prema djeci zauzeti stav koji nije bio baš osobito uobičajen u ovom tipu društva. Nije bilo normalno da častan odrastao muškarac pokazuje prema djeci ovu pažnju i prihvaćanje, koju kršćanski izvori ističu kod Isusa, u kontrastu sa drugim češćim rekcijama. Njegov je stav vjerno odražen u ovim riečima: Pustite djecu da mi se približe, nemojte ih spriječavati, jer će svi koji su kao oni priznati Boga kao svog kralja.
Među ljudima sa sela
U gradovima su stanovnike ruralnih naselja zvali am ha-arets, što je izraz koji doslovno znači ljudi sa sela, ali koji se koristio u pežorativnom smislu da bi se kvalificirali grubi i neuki ljudi. Može li iz Nazareta izaći išta dobroga? Ovo je dojam koji su imali o Isusovom selu i o njegovim stanovnicima. Život u Nazaretu je bio težak. Grad je bila realna prijetnja u vremenima jake suše ili nakon loše žetve. Obitelji su činile sve što je moguće da se prehrane proizvodima sa svoje zemlje i da ne moraju zavisiti ni od koga. Prehrana seljaka bila je oskudna. Sastojala se uglavnom od kruha, maslina i vina; jeli su grah ili leću uz nešto povrća; nije bilo loše kompletirati ovakav jelovnik smokvama, sirom ili jogurtom. U nekim prilikama jeli su slanu ribu, a meso je bilo rezervirano samo za velike svečanosti i putovanje u Jeruzalem. Očekivani životni vijek kretao se manje ili više oko trideset godina. Malobrojni su bili oni koji bi doživjeli pedeset ili šezdeset godina.
Dvije su velike preokupacije koje su imali ovi seljaci: održavanje života i časti. Prva je bila ostati u životu nakon što su plaćeni svi porezi i nameti a da se ne upadne u spiralu dugova i ucjena. Pravi je problem bio zadržati nešto čime se prehraniti obitelj i stoka i, u isto vrijeme, sačuvati sjeme za sljedeću sjetvu. U Nazaretu novac gotovo da i nije bio u optjecaju. Bilo je bolje razmjenjivati proizvode ili plaćati privremenim ispomaganjem na polju, posuđivanjem životinja za obradu zemlje ili nekim drugim sličnim uslugama. Ako izuzmemo ponekog obrtnika za gradnju i ponekog grnčara ili kožara, svi su se stanovnici ovih sela u Galileji posvećivali polju, slijedeći ritam godišnjih doba. Prema Mišni, među Židovima je rad bio podijeljen i organiziran: žena je radila u kući, pripremajući jelo i čisteći ili popravljajući odjeću; muškarac je radio izvan doma, na raznim poljodjelskim poslovima. Vjerojatno u ovim malim selima nije bilo tako. U vrijeme žetve, na primjer, cijela je obitelj radila na skupljanju plodova, ukljućujući žene i djecu. S druge strane, žene su izlazile da donesu vodu ili drva, a nije bilo rijetko ni vidjeti muškarce da sudjeluju u tkanju ili popravljaju obuću.
Isus dobro poznaje ovaj seljački svijet. Zna za pozornost koju treba imati da bi se oralo u ravnoj liniji ne gledajući unazad. Poznaje rad sijača, ponekad ne baš plodonosan. Zamjetio je da žito mora ostati dobro pokriveno zemljom da bi moglo proklijati, promatra kako niču klasovi dok radnik u polju ne zna kako se to dešava. Zna kako je teško odvojiti pšenicu od korova, budući da rastu zajedno, te strpljivost koju treba imati sa smokvama da bi se uspjelo da jednog dana donesu plod. Sve će mu to poslužiti kasnije da objavi svoju poruku jednostavnim i jasnim riječima.
Osim preživljavanja, preokupacija je i čast obitelji. Reputacija je sve. Ideal je očuvati čast i položaj porodične grupe, ne uzurpirajući ništa drugima i ne dopuštajući drugima da joj naškode. Cijeli klan stalno pazi kako ništa ne bi moglo dovesti u pitanje porodičnu čast. Pazilo se nadasve na žene, jer su mogle ugroziti dobro ime porodice. I to iz raznih razloga: zato što ne daju porodičnoj skupini mušku djecu; zato što mogu stupiti u seksualnu vezu s nekim bez suglasnosti porodične zajednice; zato što mogu otkriti tajne familije ili se ponašati na sraman način za sve. Ženama se utuvljivala u glavu čednost, šutnja i poslušnost. Ovu su vjerojatno bile glavne vrline žene u Nazaretu.
Isus je doveo u opasnost čast familije kad ju je napustio. Njegov život skitnice, daleko od doma, bez stalnog mjesta rada, istjerivanje demona i čudna izliječenja, objavljivanje, bez ikakva dopuštenja, jedne uznemirujuće poruke, sve je to bila sramota za njegovu familiju. Njihova reakcija je razumljiva: kad su njegovi roditelji saznali za sve to, htjeli su da preuzmu odgovornost za njega, govoreći da je van sebe. Isus se, sa svoje strane, iako dijete te iste kulture, požalio svojim susjedima u Nazaretu da ga ne cijene i ne primaju kako dolikuje proroku: nijedan prorok nije bez časti osim u svojoj zemlji, među svojim rođacima i u svojoj vlastitoj kući.
Religiozni ambijent
Galileja nije bila Judeja. Sveti grad Jeruzalem je bio daleko. U tom selu, izgubljenom među planinama, vjerski život nije se kretao oko hrama i njegovih žrtvenika. U Nazaret nisu dolazili veliki učitelji zakona. Sami su stanovnici nastojali očuvati vjeru u svojim domovima i na vjerskim okupljanjima u subotu. Bila je to vjera prilično konzervativnog i elementarnog karaktera, vjerojatno malo podložna kompliciranijim tradicijama, ali duboko ukorijenjena u njihovim srcima. Što ih je moglo utješiti u njihovim tvrdim životima seljaka osim vjere u svog Boga?
Iz Nazareta Isus nije mogao izbliže upoznati pluralizam koji je živio među Židovima u to vrijeme. Samo na slučajan i nejasan način mogao je čuti kako se govori o jeruzalemskim saducejima, o raznim skupinama farizeja, o monasima u Qumranu ili terapeutima u Aleksandriji. Njegova se vjera alimentirala vjerskim iskustvu koje se doživljavalo u jednostavnom puku galilejskih sela. Nije teško ocrtati osnovna obilježja ove religije. Stanovnici Nazareta, kao i svi Židovi svoga vremena, ispovijedali su dva puta dnevno svoju vjeru u samo jednog Boga, stvoritelja svijeta i spasitelja Izraela. U židovskoj kući, to je bilo prvo što se činilo ujutro i posljednje uvečer. To baš i nije bio pravi credo koji bi se recitirao, već emotivna molitva koja je pozivala vjerujućeg Židova da živi u ljubavi sa svojim Bogom, kao sa svojim jedinim gospodarom: Čuj Izraele, Gospodin, naš Bog, jedini je Gospodin. Ljubit ćeš Gospodina, svog Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom, svim svojim snagama. Ove riječi, ponavljane svakog dana nakon ustajanja i prije lijeganja, usjekle su se veoma duboko u Isusovo srce. Kasnije će to reći ljudima: Ova molita koju izgovaramo svakog dana podsjeća nas na ono što je u našoj vjeri najvažnije: živimo u potpunoj ljubavi prema Bogu.
Unatoč tome što su živjeli u tom siromašnom selu, stanovnici Nazareta bili su svijesni da pripadaju narodu kojega Bog puno voli. Sve nacije stvarale su paktove i saveze između sebe, da bi se obranile od neprijatelja, ali je židovski narod živio u jednom drugom, originalnom i iznenađujućem savezu. Između ovog jedinog Boga i Izraela postojao je veoma poseban odnos. On je izabrao ovaj mali i nezaštićeni narod kao nešto svoje i ustanovio s njim savez: Gospodin je bio njegov Bog zaštitnik, a Izrael Božji narod. Biti Izraelcem značilo je pripadati ovom izabanom narodu. Isus je to znao. Ispunjavajući ono što je bilo propisano zakonom, njegov ga je otac Josip obrezao osam dana od njegova rođenja. Ritual se obavio vjerojatno jednog jutra u dvorištu porodične kuće. Takav je bio običaj u malim naseljima. Obredom obrezivanja Isus je bio prihvaćen od svog oca kao sin, ali je u isto vrijeme bio primljen u zajednicu Saveza.
Židovi su živjeli ponosni što mogu računati sa Torom. Sam Yahve je svom narodu poklonio zakon, gdje je otkriveno sve što je morao ispuniti da bi vjerno odgovorio svom Bogu. Nitko o tome nije raspravljao. Nitko to nije smatrao teškim teretom, već poklonom koji im je pomagao da žive životom dostojnim svog Saveza s Bogom. U Nazaretu, kao i bilo kojem židovskom selu, cijeli je život protjecao unutar svetih uputa ovog zakona. Iz dana u dan, Isus je učio živjeti prema velikim zapovjedima sa Sinaja. Njegovi roditelji su ga, osim toga, učili ritualnim propisima i društvenim i porodičnim običajima koje je propisivao zakon. Tora je sve prožimala. Bila je znak identiteta Izraela. Ono što je razlikovalo Židove od drugih naroda. Isus nije nikada prezreo zakon, ali će jednog dana učiti kako živjeti s njim na jedan novi način, slušajući do dna srce Boga Oca, koji želi kraljevati među svojim sinovima i kćerima, tražeći za sve dostojan i sretan život.
U Nazaretu nije bilo nikakvog hrama. Stranci su ostajali presenećeni kad bi ustanovili da Židovi nisu gradili hramove, niti su gajili kult slika božjih. Postojalo je samo jedno mjesto na zemlji gdje se njihov Bog mogao štovati: sveti hram u Jeruzalemu. Tamo je stanovao Bog Saveza, usred svog naroda, na nevidljiv i misteriozan način. Tamo su hodočastili stanovnici Nazareta, kao i svi Židovi svijeta, da bi slavili svog Boga. Tamo su se svečano proslavljali židovski blagdani. Tamo se podnosila žrtva za grijehe cijelog naroda na svečanosti pokajanja. Hram je za Židove bio srce svijeta. U Nazaretu su to znali. Zbog toga su, za vrijeme molitve, okretali svoj pogled prema Jeruzalemu. Isus je vjerojatno naučio moliti tako. Kasnije, međutim, ljudi će ga vidjeti kako se moli dižući oči prema nebu, prema jednom starom običaju koji se još uvijek poštuje kod psalama. Za Isusa Bog je Otac neba. Nije vezan ni za kakvo sveto mjesto. Ne pripada jednom narodu ili nekoj konkretnoj rasi. Nije svojina ni jedne religije. Bog pripada svima.
U subotu, Nazaret bi se preobrazio. Nitko nije ranio zorom. Ljudi nisu izlazili na polje. Žene nisu pekle kruh. Svaki rad bi bio prekinut. Subota je bila dan odmora za cijelu porodicu. Svi su je s veseljem očekivali. Za te ljude bio je to pravi blagdan, koji je protjecao oko domaćeg ognjišta, a imao je jedan svoj veoma prijatan trenutak za domaćim ručkom, koji je uvijek bio bolji i obilatiji nego tijekom ostatka nedjelje. Subota je bila još jedno bitno obilježje židovskog idetiteta. Poganski narodi, koji nisu znali za sedmični odmor, ostajali su iznenađeni ovom svečanošću, koju su Židovi poštovali kao znak svog izbora. Profanirati subotu značilo je prezreti izbor i savez.
Apsolutni odmor za sve, mirno susretanje sa članovima porodice i susjedima i okupljanje u sinagogi omogućavalo je cijelom narodu da doživi iskustvo obnavljanja. Subota je doživljavana kao predah koji Bog voli, jer se nakon stvaranja neba i zemlje i sam odmorio i uzeo predah sedmog dana. Bez obveze da slijede mučni ritam dnevnog rada, toga su se dana osjećali slobodnijima, mogli su se podsjećati da ih je Bog oslobodio iz ropstva kako bi uživali u svojoj vlastitoj zemlji. U Nazaretu sigurno nisu puno marili za diskusije koje su vodili pismoznanci oko poslova koji su u subotu zabranjeni. Isto tako nisu mogli puno znati o strogosti sa kojom su eseni poštovali sedmični odmor. Za ljude na selu subota je bila Božji blagoslov. Isus je to jako dobro znao. Kad su ga kasnije kritizirali zbog slobode sa kojom je liječio bolesne u subotu, branio se jednom lapidarnom rečenicom: Subota je načinjena zbog ljubavi prema čovjeku, a ne čovjek zbog ljubavi prema suboti. Koji je dan bolji od subote da se ljudi osobode svojih patnji i bolesti?
U subotu ujutro svi bi se stanovnici skupili u seoskoj sinagogi radi zajeničke molitve. Bo je to najvažniji čin dana. Bez sumnje, nazaretska sinagoga je bila veoma skromna. Možda neka jednostavna kuća koja je služila ne samo kao mjesto molitve, nego i za razgovor o pitanjima od zajedničkog interesa za cijelo selo, radovima koje je trebalo zajednički obaviti, pomoći koju je trebalo pružiti ljudima u nuždi. Skupovima u subotubili su nazočni gotovo svi, premda žene nisu bile obavezne doći. Susret je počinjao s nekom molitvom, kao što je Shema Izrael ili neki blagoslov. Potom se čitao neki dio iz Petoknjižja, iza kojeg je slijedio ponekad neki tekst iz proroka. Cijelo je selo moglo čuti Riječ Božju, muškarci, žene i djeca. Ovaj vjerski običaj, koji je toliko iznenađivao strance, omogućavao je Židovima da ojačaju svoju vjeru izravno na pravom izvoru. Pa ipak, mali je bio broj onih koji su mogli razumjeti hebrejski tekst iz Svetih spisa. Zbog toga bi neki prevoditelj prevodio i parafrazirao tekst na aramejskom. Poslije je počinjala propovijed u kojoj bi riječ mogao uzeti bilo koji odrasli muškarac. Biblija koju je narod u selu imao u glavi nije bila hebrejski tekst koji mi danas poznajemo, već ovaj aramejski prijevod koji je subotu za subotom slušao u sinagogi. Koliko možemo vidjeti, Isus je o tome vodio računa kad je govorio narodu.
Kad bi prošla subota, cijeli se svijet ponovno vraćao svom radu. Teški i monotoni život svakodnevice prekidao se samo zbog vjerske svečanosti ili svadbe, koja je bez sumnje bila svečano iskustvo koje su ljudi sa sela najviše koristili. Svadba je bila živa porodična i narodna svečanost. Najbolja. Kroz nekoliko dana članovi porodice i prijatelji pratili su mladence jedući i pijući s njima, plešući svadbene plesove i pjevajući ljubavne pjesme. Isus je sigurno bio nazočan na više nego jednoj jer je njegova porodica bila brojna. Kako izgleda, uživao je u pratnji mladenaca tijekom ovih svečanih dana i volio je jesti, pjevati i plesati. Kad su kasnije optužili njegove učenike da ne žive strogim životom u stilu Ivanovih učenika, Isus ih je branio na iznenađujući način. Objasnio je jednostavno da uz njega život mora biti svečanost, nešto slično ovim svadbenim danima. Nema smisla proslavljati svadbu i odreći se jela i pića: Mogu li se možda gosti na svadbi uzdržavati od jela dok je mladoženja još s njima?
Vjerske svečanosti bile su kod svih veoma omiljene, ali ne znamo kako su ih slavili u malim selima stanovnici koji nisu hodočastili do Jeruzalema. Jesen je bila naročito svečano riejme. U rujnu se slavila svečanost nove godine (Rosh ha-shana). Deset dana kasnije dan ispaštanja (Yom Kippur), proslava koja se odvijala uglavnom unutar hrama, gdje su se podnosile posebne žrtve za grijehe naroda. Za šest dana slavila se mnogo veselija i popularnija svečaost, koja je trajala ovaj put sedam dana. Zvali su je svetkovinom šatora (Sukkot). Po svom podrijetlu, bila je to vjerojatno svečanost jematve, koja se slavila na polju, u malim pastirskim kućercima podignutim između vinograda. Tijekom svečanosti, koju su djeca iščekivala s posebnom radošću, porodice su živjele izvan kuće, u kolibama koje su ih podsjećale na pustinjske šatore, gdje su se sklanjali njihovi pretci kad ih je Bog spasio iz Egipta.
U proljeće se slavila velika svečanost Pashe (Pesah), koja je privlačila tisuće hodočasnika Židova iz cijelog svijeta. Uveče prvog dana klalo se pashalno jagnje, a s padom noći svaka se porodica okupljala da bi sudjelovala u emotivnoj večeri, kojom se komemoriralo oslobođenje židovskog naroda iz ropstva u Egiptu. Fešta je trajala sedam dana, u ozračju radosti i ponosa na pripadnost izabranom narodu, ali i napete nade da će opet vratiti slobodu koju su izgubili pod jarmom rimskog imperatora. Pedeset dana poslije, pred ljeto, slavila se svečanost Duhova ili proslava žetve. U Isusovo vrijeme bila je praćena podsjećanjem na Savez i darivanje zakona na Sinaju.
Isusova vjera je rasla u ovom religioznom ozračju svoga sela, na subotnjima okupljanjima i na velikim svečanostima Izraela, ali i nadasve u krilu porodice, gdje se mogao ohrabriti vjerom svojih roditelja, upoznati duboki smisao tradicija i naučiti kako se moliti Bogu. Imena njegovih roditelja i braće, sva ukorijenjena u povijesti Izraela, navode na pomisao da je Isus odrastao u duboko religioznoj židovskoj obitelji. Tijekom prvih godina, njegova majka i žene iz porodičnog kruga bile su te koje su imale najtješnji kontakt s njim i koje su ga mogle najbolje uvesti u vjeru njegova naroda. Kasnije je sigurno Josip preuzeo brigu ne samo da ga nauči poslu, nego i da ga uklopi u život odraslih ljudi, vjernih Savezu s Bogom.
Isus je još kao dijete naučio moliti se Bogu. Pobožni Židovi znali su moliti ne samo pri liturgiji u sinagogi i kod usrdnih molbi koje su bile propisane za trenutak ustajanja i lijeganja u krevet. U bilo kojem trenutku dana dizali su svoje srce prema Bogu slaveći ga jednom tipično židovskom molitvom koja se zove blagoslov (beraka). Ove molitve počinju uzvikom divljenja: Beruk ata Adonai! (Blagoslovljen budi Gospodine), poslije čega slijedi motiv koji je izazvao korak zahvaljivanja. Za jednog Izraelca, sve može biti motiv za blagoslivanje Boga: buđenje i dočekivanje noći, toplina koja pogoduje tlu ili proljetne kiše, rađanje djeteta ili žetva na polju, dar života ili dobivanje plodova obećane zemlje. Isus je još kao dijete udisao ovu vjeru prožetu djelovanjem i slavljenjem Boga. Jedan stari kršćanski izvor sačuvao je blagoslov koji je izbio spontano iz njegova srca, kad je vidio kako su njegovu poruku prihvatili mali: Blagosivam te Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si sakrio ove stvari od mudrih i pametnih i otkrio ih malima.
Život radnika
Ne znamo sa sigurnošću je li Isus mogao imati i neki drugi odgoj pored ovoga kojega je dobio u svojoj kući. Nije nam poznato je li u onom nepoznatom selu postojala škola povezana sa sinagogom, kao što je to bilo kasnije u dosta tih naselja u Palestini. Kako izgleda, mali je broj bio onih koji su znali čitati i pisati u nižim slojevima Rimskog carstva. Nešto slično se dešavalo u Galileji. Narod u tako malim selima kao što je Nazaret nije imao sredstava za učenje niti za knjige u svojim kućama. Samo su vladajuće klase, aristokracija u Jeruzalemu, profesionalni pismoznanci ili monasi u Qumranu imali sredstava da steknu određenu pisanu kulturu.
U malim selima Galileje, ova se potreba nije osjećala. Ne znamo uostalom niti to da li je Isus naučio čitati i pisati. Ako i jest, nije to mogao mnogo prakticirati u svojoj kući: u njegovoj kući nije bilo knjiga koje bi čitao, ni crnila ili pergamenta za pisanje. Pa ipak, vještina koju pokazuje Isus kada raspravlja o tekstovima Svetih spisa ili o vjerskim tradicijama, navodi na pomisao da je imao prirodni talenat, koji je nadoknađivao nisku razinu njegova kulturnog obrazovanja. U ovim selima usmene kultura, ljudi su imali veliku sposobnost držati u svojoj memoriji pjesme, molitve i narodne tradicije, koje su se prenosile sa oca na djecu. U ovom tipu društva može se biti mudracem, a da se ne zna ni čitati ni pisati. Vjerojatno je tako bilo i sa Isusom.
Sigurno je da nije pohađao nikakvu školu za pismoznance, niti je bio učenik bilo kojeg učitelja zakona. Bio je jednostavno čovjek mudar i pametan, koji je pažljivo slušao i čuvao u svom pamćenju svete riječi, molitve i psalme koje je najviše volio. Nije mu trebalo otvarati nikakvu knjigu da bi o svemu meditirao u svom srcu. Kad jednog dana Isus bude poučavao ljude o svojoj poruci, neće citirati nijednog rabina i teško da će doslovno citirati bilo kakav sveti tekst iz Pisama. On govori ono što izlazi iz njegova srca. Ljudi su bili zadivljeni. Nikada nisu čuli ni jednog učitelja da govori s takvom snagom.
Ono što je Isus sigurno naučio u Nazaretu bio je posao s kojim je mogao zaraditi za život. Nije bio seljak posvećen poslovima na polju, iako će, ne jednom, dati ruku svojima, prije svega u vrijeme prikupljanja uroda. Izvori veoma precizno govore da je bio obrtnik, kao što je bio i njegov otac. Njegov rad nije odgovarao onome što drvodjelac radi danas. Radio je s drvetom, ali i s kamenom. Djelatnost jednog obrtnika u selu obuhvatala je različite poslove. Nije teško pogoditi poslove za koje su molili Isusa: popraviti krov od granja i gline što ga je pokvarila zimska kiša, učvrstiti grede u kući, napraviti vrata i prozore od drva, napraviti skromne svodove, poneku grubu klupu bez naslona, nogare za svjetiljku i druge jednostavne predmete. No također i sagraditi poneku kuću za novi bračni par, popraviti terase za uzgajanje loze ili iskopati u kamenu poneki badanj za gaženje grožđa.
U samom Nazaretu nije bilo dovoljno posla za obrtnika. S jedne strane, namještaj tih skromnih kuća bio je veoma oskudan: posude od keramike ili kamena, košare, prostirači; ono što je neophodno za svakodnevni život. S druge strane, najsiromašnije obitelji nisu gradile vlastitu kuću, a seljaci su tijekom zime sami pravili ili popravljali svoje alat za rad u polju. Da bi našao posao, kako Josip tako i njegov sin, morali su izaći iz Nazareta i obići susjedna sela. Da li je Isus radio u Sefori? Kad je počeo zarađivati za život kao obrtnik, Sefora je bila glavni grad Galileje i nalazila se na samo pet kilometara od Nazareta. Uništena potpuno od Rimljana, kada je Isus imao jedva šest godina, Sefora je sada bila u punom zamahu rekonstrukcije. Potražnja za radnom snagom bila je velika. Prije svega, bili su potrebni kamenoresci i građevinski radnici. Vjerojatno je bilo podosta mladih ljudi iz susjednih sela koji su tamo našli posao. Za nešto više od jednog sata Isus je mogao otići iz svog sela do Sefore i vratiti se u predvečerje. Moguće je da je i on radio neko vrijeme u ovom gradu, ali o tome možemo samo nagađati.
Sa svojim skromnim radom Isus je bio jednako siromašan kao i većina Galilejaca njegova vremena. Nije bio na najnižoj letvici društvene i ekonomske ljestvice. Njegov život nije bio tako težak kao život robova, niti je upoznao bijedu prosjaka koji su obilazili sela moleći za pomoć. No isto tako nije živio u sigurnosti seljaka koji su obrađivali svoju vlastitu zemlju. Njegov je život ličio najviše na život nadničara, koji su gotovo svakog dana tražili posao. Isto kao i oni, Isus je bio prisljen kretati se, da bi našao nekoga tko će zatražiti njegove usluge.
Bez žene i djece
Isusov život se odvijao mirno, bez ikakvih važnijih događaja. Šutnja u izvorima može se vjerojanto objasniti veoma jednostavnim razlogom – u Nazaretu se nije dogodilo ništa osobito. Važna je bila samo činjenica, čudna i neobična u tim selima Galileje, na koju njegovi susjedi sigurno nisu gledali lijepim okom: Isus se nije oženio. Nije se pobrinuo potražiti suprugu da bi osigurao potomstvo svojoj porodici. Isusovo ponašanje moralo je uznemiriti članove njegove porodice i susjede. Židovski je narod imao pozitivan i radostan pogled na seks i brak , koji bi bilo teško naći u drugim kulturama. U sinagogi u Nazaretu Isus je više nego jedanput čuo riječi iz Geneze (Postanka): Nije dobro za čovjeka da ostane sam. Ono što je Bogu ugodno jest muškarac u pratnji žene, plodne i okružene djecom. Nije čudno što se u kasnijoj rabinskoj literaturi mogu pročitati maksime kao što je ova: Sedam stvari osuđuje nebo, a prva od tih je čovjek koji nema žene. Što je to navelo Isusa da usvoji ponašanje apsolutno čudno u selima Galileje i poznato samo među nekim marginalnim grupama, kao što su eseni u Qumranu ili terapeuti u Egiptu?
Odustajanje Isusa od seksualne ljubavi nije izgleda bilo motivirano nekim asketskim idealom sličnim monasima u Qumranu, koji su tražili ekstremnu ritualnu čistoću, ili onom kod terapeuta u Aleksandriji, koji su prakticirali vladanje strastima. Njegov stil života nije bio stil askete u pustinji. Isus jede i pije s ribarima, razgovara sa prostitutkama i ne živi preokupiran ritualnom čistoćom. Isto tako se kod Isusa ne primjećuje nikakvo odbacivanje žena. Njegovo odustajanje od braka nije slično onome kod esena u Qumranu, koji ne uzimaju supruge jer bi mogle stvoriti neslogu u zajednici. Isus ih prima u svoju skupinu bez ikakvog problema, ne osjeća bilo kakav strah od ženskih prijateljstava i, zasigurno, odgovara nježnošću na posebnu naklonost Marije iz Magdale.
Nemamo također nikakvih podataka za pomisao kako je Isus poslušao poziv Boga da živi bez žene, na način proroka Jeremije, koga je, prema tradiciji, Bog zamolio da živi sam, ne tražeći društvo neke žene niti bankete sa svojim prijateljima, da bi se distancirao od tog naroda bez savjesti, koji se i dalje zabavljao, ne znajući za kaznu koja ga očekuje. Život Isusa, koji je nazočan na svadbama svojih prijatelja, koji dijeli stol sa ribarima i hvali jela kako bi unaprijed osjetio užitke konačne svetkovine s Bogom, nema ničeg zajedničkog sa ovom potpunom samoćom koja je proroku nametnuta, da bi kritizirao narod koji se ne želi pokajati.
Celibatski život Isusov nije sličan ni životu Krstitelja, koji je napustio svog oca Zakariju ne brinući se za svoju obvezu da mu osigura potomstvo, da bi nastavio sa svojom svećeničkom linijom. Odustajanje Krstitelja od života sa suprugom prilično je razumljivo. Ne bi bilo lako voditi sa sobom jednu ženu u pustinju, da bi živjeli hraneći se skakavcima i divljim medom, dok je on najavljivao skoro dolazeći sud Božji i pozivao svakoga na pokajanje. Ali Isus nije čovjek pustinje. Njegov ga je projekt vodio da obilazi Galileju, najavljujući ne gnjevni Božji sud, već blizinu Boga koji oprašta. U opreci sa strogim stilom Krstitelja, koji nije jeo kruh niti pio vino, Isus iznenađuje svojim prazničnim stilom života: jede i pije ne mareći za kritike koje mu se upućuju. Među učenicima koji ga prate postoje muškarci, ali i žene koje on jako voli. Zašto nema pored sebe suprugu?
I među farizejima je praksa celibata bila poznata. Bio je, svakako, jedan rabin koji je živio poslije Isusa, koji se zvao Simeon ben Azzai, a koji je drugima preporučivao brak i potomstvo, ali je sam živio bez žene. Kad su ga optužili da ne prakticira ono što sam uči druge, imao je običaj odgovoriti: Moja je duša zaljubljena u Toru. Drugi mogu ići naprijed u svijetu. Posvećen u potpunosti proučavanju i poštovanju zakona, nije se osjećao pozvanim brinuti se za ženu i djecu. Ovo zasigurno nije bio slučaj sa Isusom, koji svoj život nije posvetio proučavanju Tore.
Međutim, posvetio se u potpunosti nečemu što je ovladavalo njegovim srcem sa sve većom snagom. On je to zvao kraljevstvom Božjim. To je bila strast njegova života, stvar kojoj je posvetio tijelo i dušu. Taj radnik iz Nazareta na kraju je živio samo zato da pomogne narodu prihvatiti kraljevstvo Božje. Napusto je svoju porodicu, ostavio svoj posao, otišao u pustinju, prišao Ivanovom pokretu, kasnije ga napustio, tražio suradnike, počeo obilaziti sela u Galileji. Njegova je jedina opsesija bila objavljivati Dobru Vijest o Bogu. Zanesen kraljevstvom Božjim, pustio je da mu život pobjegne ne nalazeći vremena da stvori vlastitu obitelj. Njegovo je ponašanje bilo čudno i uznemirujuće. Prema izvorima, Isusa su nazivali svakakvim imenima: izjelica, pijanica, prijatelj griješnika, Samaritanac, opsjednuti. Vjerojatno su se s njim šalili nazivajući ga i eunuhom. Bila je to teška uvreda, koja je ne samo dovodila u pitanje njegovu muškost, nego ga i povezivala sa jednom marginalnom skupinom ljudi, prezrenih zato što su, zbog svog nepotpunog fizičkog integriteta, smatrani nečistima. Isus je reagirao dajući do znanja razloge svog ponašanja: ima eunuha koji su rođeni bez testisa iz krila svojih majki; ima drugih koji su kastrirani da bi služili porodicama visoke imperijalne administracije. Ali ima i nekih koji se sami kastriraju zbog kraljevstva Božjeg. Ovaj tako slikoviti jezik može doći samo od nekoga tko je bio tako originalan i skandalozan kao Isus.
Ako Isus ne dijeli život s nekom suprugom, to nije zato što prezire seks ili potcjenjuje porodicu. To je zato što se ne vjenčava s ničim i ni sa kim tko bi ga mogao ometati u njegovoj misiji u službi kraljevstva. Ne grli neku ženu, ali dopušta da ga grle prostitutke koje ulaze u dinamiku kraljevstva, nakon što su uz njega vratile svoje dostojanstvo. Ne ljubi svoju vlastitu djecu, ali grli i blagosiva djecu koja mu se približe, jer ih vidi kao živi primjer kako treba prihvatiti Boga. Ne stvara vlastitu porodicu, ali se trudi probuditi univerzalnu porodicu, koju bi činili svi muškarci i žene koji vrše volju Božju. Mali je broj Isusovih obilježja koja bi nam otkrila sa većom snagom njegovu strast za kraljevstvom i njegovu potpunu raspoloživost za borbu u korist najslabijih i najskromnijih. Isus je upoznao nježnost, osjetio je naklonost i prijateljstvo, volio djecu i branio žene. Odrekao se samo onoga što je moglo omesti njegovu ljubav prema univerzalnosti i bezuvjetnu predanost onima koji su bili lišeni ljubavi i dostojanstva. Isus ne bi razumio drugi celibat. Samo onaj koji je niknuo iz strasti prema Bogu i njegovim najsiromašnijim sinovima i kćerima.
Treće poglavlje
ČOVJEK KOJI JE TRAŽIO BOGA
Ne znamo kad i u kojim okolnostima, ali, u određenom trenutku, Isus ostavlja svoj posao obrtnika, napušta svoju porodicu i udaljava se od Nazareta. Ne traži novi posao. Ne približava se nikakvom ovlaštenom učitelju radi proučavanja Tore ili boljeg upoznavanja židovskih tradicija. Ne ide prema obalama Mrtvog mora da bi ga primili u kumransku zajednicu. Isto tako ne upućuje se prema Jeruzalemu da bi izbliza upoznao sveto mjesto gdje se prinose žrtve Bogu Izraela. Udaljava se od svake naseljene zemlje i ulazi u pustinju.
Kao i svim Židovima, pustinja Isusu evocira mjesto gdje je rođen njegov narod i gdje se treba vratiti u vremenima krize, da bi se iznova započela povijest uništena zbog nevjernosti prema Bogu. Tamo ne dopiru zapovijedi Rima niti buka hrama; ne čuju se razgovori učitelja zakona. Umjesto toga, može se čuti Boga, u tišini i osami. Prema proroku Izaiji, to je najbolje mjesto da se otvori put Bogu i pusti da uđe u srce naroda. U pustinju su se povukli oko 150. godine prije Krista disidentski monasi Qumrana; tamo su svoje sljedbenike vodili popularni proroci; tamo je podignutim glasom Krstitelj upućivao svoju poruku. I Isus se kreće prema pustinji. Žudi da čuje tog Boga koji u pustinji govori srcu.
Međutim, nemamo podataka za pomisao da je tražio intenzivnije iskustvo s Bogom, koje bi utažilo njegovu unutrašnju žeđ ili umirilo njegovo srce. Isus nije mistik u potrazi za osobnim skladom. Sve navodi na mišljenje da je tražio Boga kao snagu spasenja za svoj narod. Patnja ljudi je to što ga navodi da i sam pati: brutalnost Rimljana, ugnjetavanje koje guši seljake, vjerska kriza naroda, iznevjeravanje Saveza. Gdje je Bog? Zar nije prijatelj života? Zar neće intervenirati?
Isus još uvijek nema vlastiti projekt kad se nađe s Krstiteljem. Odmah je bio očaran ovim prorokom iz pustinje. Nije nikad vidio ništa kao to. I njega fascinira ideja da se stvori obnovljeni narod, da bi se nastavila povijest, prihvaćanjem spasonosne Božje intervencije. Nikome se Isus nije divio toliko kao Ivanu Krstitelju. O nikome nije govorio sličnim riječima. Za Isusa on nije samo prorok. On je više od proroka. Čak je najbolji među svima koji su rođeni od žene. Što je Isusa moglo toliko osvojiti? Što je našao u osobi Ivana i u njegovoj poruci?
Ivanova radikalna dijagnoza
Između jeseni 27. godine i proljeća 28. pojavljuje se na vjerskom obzoru Palestine originalan i neovisan prorok koji ostavlja veoma snažan dojam u cijelom narodu. Ime mu je Ivan, ali ga narod zove Krstiteljem, zato što prakticira neobičan i iznenađujući ritual u vodama Jordana. On je, bez sumnje, čovjek koji će kao nitko drugi obilježiti Isusov životni put.
Ivan je bio iz svećeničke obitelji. Njegov sirovi jezik i metafore koje rabi odražavaju seoski ambijent nekog ruralnog naselja. U jednom trenutku Ivan raskida s hramom i s cijelim sustavom rituala pročišćenja i oprosta vezanim za njega. Ne znamo što ga pokreće da napusti svoj svećenički posao. Njegovo ponašanje je kao u čovjeka kojega je dograbio Duh. Ne oslanja se ni na kakvog učitelja. Ne citira doslovno Svete spise. Ne poziva se ni na kakav autoritet da bi opravdao svoje djelovanje. Napušta svetu zemlju Izraela i kreće u pustinju da povišenim glasom priopćava svoju poruku.
Ivan ne samo da poznaje duboku krizu u kojoj se nalazi narod već, za razliku od drugih pokreta onog vremena, koji dodiruju razne aspekte, koncentrira snagu svog proročkog pogleda na korijene svega: grijehe i neposlušnost Izraela. Njegova je dijagnoza sigurna i odriješita: povijest izabranog naroda došla je do potpunog sloma. Božji projekt je osujećen. Sadašnja kriza nije samo još jedna kriza više. To je završna točka do koje se došlo dugim lancem grijeha. Narod se sada nalazi pred definitivnom reakcijom Boga. Jednako kao što šumski radnici otkopaju korijenje stabla prije nego što zadaju odlučujuće udarce da ga sruše, tako je i Bog stavio sjekiru na korijen stabla. Beskorisno je da ljudi žele pobjeći od njegova neizbježnog gnjeva, kao što zmije ljutice bježe od požara koji im se približava. Nije više moguće pribjeći tradicionalnim načinima da se nastavi povijest spasenja. Ničemu ne služi prinositi žrtve radi okajanja. Narod bezglavo juri ka svom kraju.
Prema Krstitelju, zlo nagriza sve. Cijeli je narod kontaminiran, ne samo pojedinci; cijeli Izrael mora ispovijediti svoje grijehe i radikalno se okrenuti Bogu, ako ne želi da bude bespovratno izgubljen. I sam hram je korumpiran; to više nije sveto mjesto; ne služi tome da se ukloni zlo iz naroda; beskorisne su žrtve kajanja koje se tamo podnose; potreban je novi ritual za radikalno očišćenje, nevezan za kult hrama. Zlo zahvaća čak i zemlju na kojoj živi Izrael; i njoj je potrebno da bude očišćena i naseljena obnovljenim narodom; treba ići u pustinju, izvan obećane zemlje, da bi se u nju ponovno ušlo kao obraćeni narod kome je Bog oprostio.
Nitko ne smije imati nikakvih iluzija. Savez je raskinut. Uništio ga je grijeh Izraela. Nekorisno je pozivati se na izbor što ga je učinio Bog. Ničemu ne služi osjećati se sinovima Abrahama; Bog bi mogao napraviti sinove Abraham i od kamenja rasutog po pustinji. Ništa ne oslobađa od korjenitog obraćenja. Izrael je praktično na istoj razini kao i poganski narodi. Ne može se pozivati na raniju povijest koju je proveo s Bogom. Narodu treba potpuno očišćenje da bi se Savez ponovo uspostavio. Krštenje koje Ivan nudi jest upravo taj novi ritual obraćenja i radikalnog oproštenja koji je Izraelu nužan; početak izbora i novog saveza za ovaj upropašteni narod.
Isus je osvojen i impresioniran ovom grandioznom vizijom. Ovaj čovjek stavlja Boga u središte i na obzoru cijele potrage za spasenjem. Hram, podnošenje žrtava, tumačenja zakona, sama pripadnost izabranom narodu: sve je relativizirano. Samo je jedna stvar odlučujuća i urgentna: obratiti se Bogu i dobiti njegov oprost.
Novi početak
Ivan ne želi baciti narod u očajanje. Na protiv, osjeća se ovlaštenim da sve ljude pozove da krenu prema pustinji, kako bi doživjeli radikalno obraćenje i bili pročišćeni u vodama Jordana, da bi, kad jednom dobiju oprost, mogli ponovno ući u obećanu zemlju i dočekati skori dolazak Boga.
Dajući primjer svima, prvi je on otišao u pustinju. Ostavlja svoje malo selo i upućuje se prema nenastanjenom području istočne obale Jordana. Područje se nalazi u regiji Pereje, na vratima obećane zemlje, ali izvan nje.
Kako se čini, Ivan je brižljivo odabrao mjesto. S jedne strane, nalazilo se blizu rijeke Jordan, gdje je bilo u obilju vode za ostvarenje rituala krštenja. Što se tiče ostalog, tim je krajem prolazio važni trgovački put, koji je išao od Jeruzalema prema regijama smještenim istočno od rijeke Jordan i kojim je prolazilo puno ljudi kojima je Ivan mogao dovikivati svoju poruku. Postoji, međutim, i drugi, mnogo dublji razlog. Krstitelj je mogao naći i veće obilje vode na obalama Genezaretskog jezera. Mogao je stupiti u kontakt s većim brojem ljudi u gradu Jerihonu ili u samom Jeruzalemu, gdje su postojali bazenčići ili miqwao, kako javni tako i privatni, za komotno ostvarivanje rituala krštenja. No izabrana pustinja se nalazila nasuprot Jerihonu, na točnom mjestu gdje je, po tradiciji, narod pod vodstvom Jošue prešao rijeku Jordan da bi ušao u obećanu zemlju. Izbor je bio namjeran.
Ivan je počeo tamo živjeti kao čovjek u pustinji. Nosio je na sebi kao odjeću ogrtač od devine kože, s kožnatim remenom, a hranio se skakavcima i divljim medom. Ovaj elementarni način odijevanja i prehrane nije samo rezultat njegove želje da živi asketskim i pokajničkim životom. Još više želi pokazati stil života čovjeka koji stanuje u pustinji i hrani se spontanim proizvodima neobrađene zemlje. Ivan želi podsjetiti narod na život Izraela u pustinji, prije njegova ulaska u zemlju koju će mu Bog dati u baštinu.
Ivan ponovo dovodi narod u pustinju. Na vrata obećane zemlje, ali izvan nje. Novo oslobođenje Izraela mora se inicirati tamo gdje je prvotno i započeto.
Krstitelj poziva ljude da se simbolički postave na točku početka, prije prelaženja rijeke. Isto kao i prvi naraštaj pustinje tako i sada, narod mora čuti Boga, očistiti se u vodama Jordana i ući obnovljen u zemlju mira i spasenja.
U ovom evokativnom scenariju, Ivan se pojavljuje kao prorok koji poziva na obraćenje i nudi krštenje za oprost od grijeha. Evanđelisti pribjegavaju dvama tekstovima biblijske tradicije da bi predstavili njegov lik. Ivan je glas koji viče u pustinji: Pripremite put Gospodinu, poravnajte njegove staze. Ovo je njegova zadaća: pomoći narodu da pripremi put Boga koji već dolazi. Rečeno drugačije, on je glasnik koji ponovo vodi Izrael pustinjom i ponovo ga uvodi u obećanu zemlju.
Ivanovo krštenje
Kad je Ivan stigao u pustinjsku oblast Jordana, na cijelom Istoku su bile veoma rasprostranjene svete kupke i očišćenja vodom. Mnogi narodi su vodi pripisivali simboličko značenje svetog karaktera, jer voda pere, uklanja nečistoću, osvježava i daje život. I židovski je narod prihvatio obredna pranja i kupke da bi postigao očišćenje pred Bogom. To je bilo jedno od najizrazitijih sredstava vjerske obnove. Što su više bili uronjeni u grijeh i nesreću, toliko su više težili za purifikacijom koja će ih očistiti od svakog zla. Još se uvijek pamtilo uzbudljivo obećanje koje je Bog dao proroku Ezekijelu, oko 587. godine prije Krista: Izabrat ću vas među svim zemljama i odvesti u vašu zemlju. Posut ću vas čistom vodom i bit ćete očišćeni; od svake vaše nečistoće i smeća ja ću vas očistiti. I dat ću vam novo srce, ulit ću u vas novi duh.
Želja za purifikacijom generirala je među Židovima prvog stoljeća iznenađujuću proširenost rituala pročišćenja i pojavu raznih pokreta ljudi koji su krstili. Svijest da žive daleko od Boga, potreba za obraćenjem i nada u spasenje posljednjeg dana, navodila je ne mali broj ljudi da potraže svoje očišćenje u pustinji. Nije Ivan bio jedini. Na manje od dvadeset kilometara od mjesta gdje je on krstio dizao se kumranski manastir, gdje je brojna zajednica monaha obučenih u bijelo i opsjednutih ritualnom čistoćom prakticirala cijelog dana kupke i rituale purifikacije u malim bazenima koji su posebno za to tamo bili postavljeni. Privlačnost pustinje kao mjesta obraćenja i očišćenja morala je biti veoma intenzivna. Flavije Josip nas obavještava kako se neki Banus, koji je živio u pustinji, nosio odjeću napravljenu od lišća i jeo hranu koju bi našao u prirodi, prao nekoliko puta danju i noću u hladnoj vodi, da bi se očistio.
Međutim, krštenje Ivanovo i, nadasve, njegovo značenje, bili su apsolutno novi i originalni. Nije to bio ritual koji se mogao ostvariti bilo kako. Za početak, ne ostvaruje se u bazenima ili kakvim drugim posudama za vodu, kako se to čini u kumranskom manastiru ili oko nekog hrama, već usred toka rijeke Jordan. Nije to nešto slučajno. Ivan želi očistiti narod od duboke nečistoće koju je prouzročila zloća, a zna da kada se radi o veoma ozbiljnoj i zaraznoj nečistoći židovska tradicija zahtijeva da se rabi ne voda u posudi ili mrtva voda, već živa voda, voda koja teče i juri.
One koji prihvate krštenje Ivan uranja u vodu Jordana. Njegovo krštenje je kompletna kupka tijela, ne neko prskanje vodom ni djelomično pranje ruku ili nogu, kako se to bio običaj u drugim praksama očišćenja u to vrijeme. Njegovo novo krštenje teži potpunom očišćenju. Baš zato se radi samo jedanput, kao novi početak života, a ne kao uranjanja koja su prakticirali monasi u Qumranu nekoliko puta dnevno, da bi vratili ritualnu čistoću izgubljenu tijekom dana.
Ima ipak nešto još originalnije. Do pojave Ivana, među Židovima nije postojao običaj krstiti druge. Bio je poznat veliki broj rituala očišćenja i uranjanja u vodu, ali oni koji su se željeli očistiti uvijek su se prali sami. Ivan je prvi koji je sebi pripisao vlast da krsti druge. Upravo zbog toga su ga počeli zvati krstiteljem ili čovjekom koji ljude uranja u vodu. Ovo daje njegovu krštenju osebujan karakter. S jedne strane, stvara tijesnu vezu između krštenih i Ivana. Očišćenja koja su se prakticirala između Židova bila su stvar svakog pojedinca, privatni rituali koji su se ponavljali uvijek kad se mislilo da su potrebni. Krštenje u Jordanu je drugačije. Svijet govori o Ivanovu kštenju. Biti uronjen od krstitelja u živu vodu Jordana značilo je prihvatiti njegov poziv i uključiti se u obnovu Izraela. S druge strane, kad je to učinio Ivan a ne bilo tko, krštenje izgleda kao dar Božji. Sam Bog dopušta očišćenje Izraela. Ivan je samo njegov posrednik.
Ivanovo krštenje pretvara se tako u znak i obvezu radikalnog obraćenja Bogu. Gest izražava svečano napuštanje grijeha u koje je upao narod i povratak Savezu s Bogom. Ovo obraćenje se mora odigrati u najdubljem dijelu osobe, ali se mora prevesti u ponašanje dostojno naroda koji je vjeran Bogu: Krstitelj traži plodove dostojne obraćenja. Ovo obraćenje je apsolutno potrebno i nijedan vjerski ritual ga ne može zamijeniti, pa ni krštenje.
Bez sumnje, sam ovaj ritual stvara klimu pogodnu za buđenje želje za radikalnim obraćenjem. Muškarci i žene, bilo da spadaju u kategoriju griješnika ili ne, bilo da se smatraju čistima ili nečistima, bivaju kršteni od Ivana u rijeci Jordan dok podignutim glasom ispovijedaju svoje grijehe. Nije to kolektivno krštenje, nego individualno: svatko pojedinačno preuzima vlastitu odgovornost. Međutim, ispovijedanje grijeha ne ograničava se samo na okvir individualnog ponašanja, nego uključuje i grijehe cijelog Izraela. Vjerojatno je sličilo na javno ispovijedanje grijeha koje je vršio cijeli narod kada se okupljao za svečanost Okajanja.
Ivanovo krštenje je mnogo više od znaka obraćenja. Uključuje i Božji oprost. Nije dovoljno kajanje da bi nestali grijesi što ih je nakupio Izrael i da bi se stvorio obnovljeni narod na koji misli Ivan. On proglašava krštenje obraćenja radi oprosta grijeha. Ovo oproštenja koje Bog daje u posljednjem času ovom potpuno izgubljenom narodu jest ono što možda mnoge najviše uzbuđuje. Svećenike u Jeruzalemu, na protiv, sablažnjava: Krstitelj djeluje izvan hrama, potcjenjujući jedino mjesto gdje je moguće primiti Božji oprost. Ivanova pretenzija je nečuvena: Bog nudi svoj oprost narodu, ali daleko od tog korumpiranog jeruzalemskog hrama!
Kad se približio Jordanu, Isus je naišao na uzbudljivi prizor: ljudi koji su došli sa svih strana puštali su da ih Ivan krsti ispovijedajući svoje grijehe i zazivajući Božji oprost. U tom mnoštvu nije bilo svećenika iz hrama ni jeruzalemskih pismoznanaca. Većinom su to bili ljudi sa sela; vide se među njima i prostitutke, skupljači poreza i osobe sumnjiva ponašanja. Udiše se djelo obraćenja. Očišćenje u živoj vodi Jordana znači korak iz pustinje ka zemlji koju im Bog ponovno obećava, da bi je koristili na dostojan i pravedan način. Tu se oblikuje novi narod Saveza.
Ivan ne misli na zatvorenu zajednicu, kao što je Qumran; njegovo krštenje nije ritual inicijacije, da bi se formirala skupina izabranih. Ivan ga nudi svima. U Jordanu sa započinje restauracija Izraela. Krštenici se vraćaju svojim kućama da bi živjeli na nov način, pripremljeni da dočekaju sad već bliski dolazak Boga.
Krstiteljeva očekivanja
Ivan nikad nije sebe smatrao Mesijom posljednjih dana. On je bio samo onaj koji počinje pripreme. Njegova je vizija fascinirala. Ivan je razmišljao o dinamičnom procesu u dvije dobro diferencirane etape. Prvi trenutak će biti priprema. Njegov je protagonist Krstitelj i scena će biti u pustinji. Ova se priprema okreće oko krštenja u Jordanu: to je veliki znak koji izražava obraćenje Bogu i primanje njegova oprosta. Zatim će doći druga etapa koja će se odigrati u obećanoj zemlji. Protagonist neće biti Krstitelj, već jedna misteriozna osoba za koju Ivan kaže da biti jača. Poslije krštenja vodom slijedit će krštenje ognjem, koje će preobraziti narod na definitivan način i uvesti ga u puni život.
Tko će to doći poslije Krstitelja? Ivan ne govori jasno. Bez sumnje, to je središnja osoba posljednjih dana, ali je Ivan ne zove Mesijom, niti joj daje bilo kakvu titulu. Kaže samo da je to onaj koji mora doći, onaj koji je jači od njega. Je li mislio na Boga?
U biblijskoj tradiciji veoma je uobičajeno Boga zvati jakim; osim toga, Bog je sudac Izraela, jedini koji može suditi svom narodu ili pobuditi svoj Duh u njemu. Međutim, čini se čudnim slušati ga kad kaže da je Bog jači od njega ili da on nije dostojan ni odvezati vezice na njegovoj obući. Vjerojatno je da je Ivan očekivao neku ličnost koja tek treba doći, kroz koju će Bog realizirati svoj krajnji plan. Nije imao jasnu ideju tko bi to trebao biti, ali ga je očekivao kao definitivnog posrednika. Neće više doći da pripremi Bogu put kao Ivan. Doći će da pretvori u stvarnost svoj sud i svoje spasenje. On će dovesti do raspleta proces koji je započeo Krstitelj, vodeći svakoga ka sudbini koju su i jedni i drugi izabrali svojim reagiranjem na Ivanovo krštenje: osuda ili obnova.
Teško je precizno saznati kako je Krstitelj zamišljao ono što se ima dogoditi. Prvo u ovoj definitivnoj etapi bilo bi, bez sumnje, veliki očišćujući sud, vrijeme krštenja ognjem koje će definitivno očistiti narod, uklanjajući zlo i uspostavljajući pravdu. Krstitelj je vidio kako će se odrediti dvije velike skupine: oni koji, kao Antipa i njegovi dvorjani, nisu slušali poziv na pokajanje, i oni koji su, dolazeći sa svih strana, primili krštenje počinjući novi život. Bog će ognjem definitivno presuditi svom narodu.
Ivan rabi poljodjelske metafore koje su veoma pogodne za čovjeka seoskog podrijetla. To su silovte metafore koje su bez sumnje ostavljale snažan dojam na seljake koji su to slušali. Izrael je vidio kao Božji nasad kome treba radikalna čistoća. Dolaii trenutak da se uklone sve nekorisne izrasline, rušeći i spaljujući stabla koja ne daju dobre plodove. Ostat će u životu i na nogama samo plodonosna stabla: pravi Božji nasad, istinski Izrael.
Ivan se koristi i drugim slikama. Izrael je kao selo gdje je bilo svega i svačega, žita, prašine i slame. Potrebno je temeljito čišćenje, da bi se odvojilo žito i pospremilo u žitnicu, i da bi se pokupila slama i spalila u ognju. Svojim sudom Bog će ukloniti sve što ne služi ničemu i pokupiti svoju čistu žetvu.
Veliki očišćujući sud otvorit će put jednoj novoj situaciji mira i punog života. Za nju nije dovoljno ni krštenje ognjem. Ivan očekuje i krštenje duhom svetim. Izrael će iskusiti Božju snagu preobražaja, životvorni izliv svoga Duha. Narod će na kraju upoznati život dostojan i pravedan u preobraženoj zemlji. Doživjet će novi Savez s Bogom.
Isusovo obraćenje
U određenom trenutku, Isus se približio Krstitelju, čuo njegov poziv na obraćenje i pustio da ga krsti u vodama rijeke Jordan. Događaj se odigrao oko 28. godine i to je jedan od njegovih najsigurnijih datuma. U prvim kršćanskim zajednicama, nikome ne bi palo na pamet da izmišlja tako nepriličnu epizodu, koja nije mogla da ne stvori teškoće Isusovim sljedbenicima.
Dva su nadasve problema koje je postavljalo njegovo krštenje. Ako je prihvatio da ga Ivan krsti, nije li onda Isus manji od Krstitelja?
Još i više, ako se spustio u rijeku Jordan kao i svi drugi, ispovijedajući svoje grijehe, nije li onda i Isus bio grešnik? Ova pitanja nisu uopće bila teoretska, jer su vjerojatno neki kršćani živjeli u kontaktu sa krstiteljskim ambijentom koji je slijedio Ivana, a ne Isusa.
Kršćani nisu mogli negirati činjenicu, ali su je prezentirali na način da dostojanstvo Isusovo nije bilo okrnjeno. Marko, najstariji evanđelist, tvrdi: Isus je bio kršten od Ivana u rijeci Jordan, ali je odmah dodao da je Isus, izlazeći iz vode, doživio čudno iskustvo: vidio je da Duh Božji silazi na njega kao golub i čuo glas s neba koji je govorio: Ti si sin moj ljubljeni. Na ovaj način svi su mogli shvatiti da, unatoč tome što je pustio da ga Ivan krsti, Isus u stvari ona jača osoba o kojoj je govorio Krstitelj; ona koja će doći poslije njega da krsti duhom. Matej je otišao i korak dalje. Kad se Isus približio da bude kršten, Krsitelj pokušava da ga udalji ovim riječima: Ja sam taj koji treba biti kršten od tebe, a ti dolaziš meni? Isus mu odgovara: Dolikuje nam da se ispuni sve što je pravedno. I tako bi trebalo biti potpuno jasno da Isusu nije bilo potrebno da bude kršten; ako to čini, onda je to zbog nekog nepoznatog razloga, koji ga navodi da tako postupa. Luki sad nije bilo više nužno da bilo što retušira, jer, iako spominje Isusovo krštenje, izbacuje intervenciju Krstitelja (već je bio bačen u Antipin zatvor). Isus je taj koji zauzima cijelu scenu: dok se moli, doživljava vjersko iskustvo koje navodi Marko. Četvrti evanđelist čak ni ne govori o krštenju; Ivan nije više krstitelj Isusov, već svjedok koji ga proglašava jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta i koji dolazi da krsti Duhom Svetim.
Ostavit ćemo za sada ovu kasniju kršćansku lektiru. Ne može se negirati da je Ivan krstio Isusa. Za Isusa je to odlučujući trenutak, jer znači potpuni preokret njegova života. Mladi obrtnik podrijetlom iz malog sela u Galileji ne vraća se više u Nazaret. Od sada će se posvetiti dušom i tijelom zadaći pročkog karaktera koja iznenađuje članove njegove porodicei susjede: nikad nsu mogli ni naslutiti nešto slično dok je bio među njima. Možemo li saznati nešto o ovom tako važnom trenutku dok je Isus živio uz Krstitelja, što će na odlučujući način obilježiti njegov život?
Kako se čini, Isus još uvijek nema vlastiti dobro definirani projekt. Međutim, njegova odluka da se pusti da ga krsti Ivan dopušta da sagledamo nešto od njegove potrage. Ako prihvaća krštenje Ivanovo, to znači da dijeli njegovu viziju o očajnoj situaciji Izraela: narodu je nužno radikalno obraćenje da bi dobio Božji oprost. Ali Isus dijeli također i prije svega Krstiteljeve nade. Privlači ga ideja da se narod pripremi za susret s Bogom. Ubrzo će svi saznati za njegov nagli i spasonosni dolazak. Izrael će biti obnovljen, Savez će biti obnovljen i narod će moći uživati u dostojnijem životu. Ovu nadu, preuzetu u početku od Krstitelja, Isus neće nikada zaboraviti. To će biti njegov glavni cilj kada se, unutar jednog novog horizonta, posveti tome da je pretvori u realnost, prije svega među onima koji su najnesretniji: pozivati narod da prihvati svog Boga, buditi nadu u srcima, raditi na obnovi Izraela, tražiti suživot koji je najpravedniji i najvjerniji Savezu… Vjerojatno je da je Isus u pustinji Jordana već profilirao velike crte svoje misije.
Isus je primio krštenje kao znak i obvezu radikalne promjene. Tako je to tražio Krstitelj od svih koji su dolazili da ih uroni u vode Jordana. I Isus želi konkretizirati svoje obraćenje i to čini donoseći svoju prvu odluku: od sada unaprijed on će se posvetiti suradnji s Krstiteljem u njegovu služenju narodu. Nije li to najbolji način da se dočeka ovaj Bog koji već dolazi da očisti i spasi Izrael? Odvaja se od svoje obitelji i posvećuje se svom narodu. Zaboravlja i svoj posao. Privlači ga jedino ideja suradnje u tom divnom pokretu obraćenja što ga je inicirao Ivan. Kad se, usred tišine pustinje, smire noću povici Krstitelja i više se ne čuje šušur ispovijedanja grijeha onih koji uranjaju u vodu Jordana, Isus sluša glas Boga, koji ga zove na novu zadaću.
Isus se ne vraća odmah u Galileju, već provodi neko vrijeme u pustinji uz Krstitelja. Nije nam poznato kakav je mogao biti život onih koji su se kretali oko Ivana. Nije presmjelo pomisliti da su bila dva tipa sljedbenika. Njihova većina, kad su jednom kršteni, vraćala se svojim kućama, premda je u njima bila živa svijest da čine dio obnovljenog naroda koji se stvarao oko Krstitelja. Neki su, međutim, ostajali s njim u pustinji, udubljujući se više u njegovu poruku i pomažući mu u njegovim zadaćama. Vjerojatno su provodili život u stilu strogosti i molitava, nadahnuti Krstiteljem. Isus je ne samo prihvatio Ivanov projekt, nego se i pridružio ovoj skupini učenika i suradnika. Izvori nam ne dopuštaju da kažemo nešto više. Vjerojatno mu je pomagao u njegovoj aktivnosti krštavanja i to činio s entuzijazmom. Tamo je upoznao dva brata, Andriju i Šimuna, te jednog njihovog prijatelja, Filipa, koji su svi bli podrijetlom iz istog sela Betsaide. Sva su trojica dakle pripadala Krstiteljevom krugu, iako će nešto kasnije pristupiti Isusu.
Isusov novi projekt
Pokret koji je inicirao Krstitelj počeo se primjećivati u cijelom Izraelu. Čak i skupine obilježene kao nedostojne i grešne, kao što su skupljači poreza ili prostitutke, čuju njegovu poruku. Samo vjerska elita i Herodove pristaše oko Antipe pružaju otpor.
Obično je svaki entuzijazam naroda za neki novi poredak stvari uznemirivao vladajuće. S druge strane, Krstitelj je hrabro osuđivao svačije grijehe, pa se nije ustručavao ni pred nemoralnim ponašanjem kralja. Ivan se pretvara u opasnog proroka, prije svega kad je Herod odbacio svoju ženu da bi se oženio Herodijom, ženom svog polubrata Filipa, koju je upoznao u Rimu u svojim mladenačkim danima. Nije teško razumjeti uznemirenost i neraspoloženje koje je izazvao ovaj događaj. Antipa je bio oženjen kćerkom Arete IV, kralja Nabateje. Brak je bio dobro prihvaćen, pošto je zapečatio mir između regije Pereje i tog pograničnog naroda, koji je uvijek bio neprijateljski i ratnički. Sada je, bez sumnje, ovaj razvod ponovno narušio mir. Nabatejci su ga smatrali uvredom za svoj narod i pripremali se da zarate s Herodom Antipom.
Situacija je postala eksplozivna kad je Krstitelj, koji propovijeda na manje od dvadeset kilometara od granice sa Nabatejcima, javno osudio ponašanje kralja, smatrajući da je suprotno Tori. Prema onome što nas obaviještava Flavije Josip, Herod se plašio da bi ogroman utjecaj koji je Ivan imao na narod mogao izazvati neku vrstu revolta, pa je zaključio da je mnogo bolje ukloniti ga ranije, nego kasnije se suočiti sa teškom situacijom u revoltu i lamentirati zbog svoje neodlučnosti. Prije nego bi se situacija mogla pogoršati, Antipa nalaže uhićenje Krstitelja i zatvara ga u tvrđavi Maqueronte, a nešto kasnije daje nalog da ga ubiju.
Smrt Krstitelja morala imati veliki odjek. S njim je nestao prorok zadužen da pripremi Izrael za konačni dolazak Boga. Cijeli je Ivanov projekt bio prekinut. Nije bilo moguće niti završiti prvu etapu. Obraćenje Izraela ostalo je nedovršeno. Što će sad biti s narodom? Kako će djelovati Bog? Među učenicima i sljedbenicima Ivanovim vlada samo nemir i nedoumica.
Isus reagira na iznenađujući način. Ne napušta nadu koja je nadahnjivala Krstitelja, nego je radikalizira do neslućenih ekstrema. Ne nastavlja krštavati kao drugi Ivanovi učenici, koji će nastaviti njegovu djelatnost i poslije njegove smrti. Smatra dovršenom pripremu koju je Krstitelj poticao do tada i preobražava njegov projekt u drugi, novi. Nikada ne dovodi u sumnju Ivanovu misiju i autoritet, ali započinje drugačiji projekt za obnovu Izraela. U Isusu se budi uvjerenje: Bog će djelovati u ovoj beznadnoj situaciji na neslućeni način. Smrt Krstitelja neće biti propast Božjih planova, nego početak njegove spasonosne akcije. Bog neće napustiti svoj narod Na protiv, upravo će sada otkriti još više svoju milost.
Isus je počeo sve gledati sa jednog novog obzora. Već je dovršeno vrijeme priprema u pustinji. Počinje konačni i siloviti dolazak Boga. Treba se postaviti na drugačiji način. Ono što je Ivan očekivao za budućnost počinje se već sada pretvarati u stvarnost. Počinju vremena koja ne pripadaju staroj epohi pripremanja, već jednoj novoj eri. Već stiže Božja pomoć.
To o čemu je Isus meditirao nije bilo samo mijenjanje vremenske perspektive. Njegova intuicija vjernika i njegovo totalno pouzdanje u Božju milost doveli su ga do toga da je korjenito transformirao ono čemu se nadao Krstitelj. Kad bi jednom bila završena priprema u pustinji, narod je čekalo, po Krstiteljevoj logici, veliko očišćujuće Božje suđenje, krštenje ognjem, i tek nakon toga njegov siloviti i preobrazujući dolazak putem krštenja Duhom. Isus je počeo gledati na sve to sa polazišta Božje milosti. Ono što sad počinje za ovaj narod koji nije mogao dovršiti svoje obraćenje nije Božji sud, već veliki dar njegova spasenja. U ovoj očajnoj situaciji narod će upoznati nevjerojatnu samilost Božju, a ne njegov rušilački gnjev.
Ubrzo počinje Isus govoriti novim jezikom: dolazi kraljevstvo Božje. Ne treba ništa nego nastaviti čekati, treba ga dočekati i prihvatiti. Ono što je Ivanu izgledalo kao nešto još uvijek daleko, već sad silovito nailazi; uskoro će razviti svoju spasilačku snagu. Treba proklamirati svima ovu Dobru Vijest. Narod se mora obratiti, ali obraćenje se neće sastojati u pripremanju za suđenje, kako je mislio Ivan, nego u tome da se uđe u kraljevstvo Božje i primi njegovo spasilačko oproštenje.
Isus to nudi svima. Ne samo onima koje je Ivan krstio u Jordanu, već i nekrštenima. Ne nestaje kod Isusa ideja o sudu, ali se totalno mijenja njena perspektiva. Bog dolazi za svakoga kao spasitelj, ne kao sudac. Ali Bog nikoga ne prisiljava, samo poziva. Njegov poziv može biti prihvaćen ili odbijen. Svatko odlučuje o svojoj sudbini. Neki slušaju poziv, prihvaćaju kraljevstvo Božje, ulaze u njegovu dinamiku i dopuštaju svoju preobrazbu; drugi ne slušaju dobru vijest, odbijaju kraljevstvo, ne ulaze u dinamiku Božju i zatvaraju se prema spasenju.
Isus napušta pustinju koja je bila scenom pripreme i premješta se u zemlju koju nastanjuje Izrael, da bi proklamirao i inscenirao spasenje koje se sad dolaskom Božjim nudi svima. Ljudi neće više morati pribjegavati pustinji, kao u Ivanovo vrijeme. On će sam, praćen svojim učenicima i najbližim suradnicima, obilaziti obećanu zemlju. Negov život obilaženja galilejskih sela i okolice bit će nabolji simbol dolaska Boga, koji stiže kao Otac da uspostavi dostojniji život za sve svoje sinove.
Isus napušta također Ivanov vanjski aspekt i proročku strategiju. Strogi život u pustinji bit će zamijenjen svečanim stilom života. Ostavlja po strani Krstiteljev način odijevanja. Isto tako nema smisla nastavljati s postom. Došao je trenutak da se slave zajednički objedi, otvoreni svima, da bi se prihvatio i slavio novi život koji Bog želi uvesti u svoj narod. Isus pretvara banket u kojemu sudjeluju svi u najizrazitiji simbol naroda koji u potpunosti prihvaća život koji želi Bog.
Sada ni samo krštenje nema smisla kao ritual novog ulaska u obećanu zemlju. Isus to zamjenjuje drugim znacima oprosta i izlječenja, koji izražavaju i pretvaraju u stvarnost oslobođenje koje Bog želi za svoj narod. Da bi se dobio oprost nije potrebno uzlaziti do Jeruzalema radi podnošenja žrtava okajanja; isto tako nije potrebno uroniti u vode Jordana. Isus to nudi gratis svima koji prihvaćaju kraljevstvo Božje. Da bi objavio svoju milost na opipljiviji i konkretniji način, posvetit će se nečemu što Ivan nije nikada radio: liječiti bolesne koje nitko ne liječi; ublažavati bol napuštenih ljudi, dodirivati gubave koje nitko ne dodiruje, blagoslivati i grliti djecu i malene. Svi moraju osjetiti spasilačku blizinu Boga, uključujući i one koji su najviše zaboravljeni i prezreni: skupljače poreza, prostitutke, opsjednute, Samaritance.
Isus napušta i tvrdi jezik pustinje. Narod mora sada čuti Dobru Vijest. Negova se riječ pretvara u poeziju. Poziva ljude da gledaju život na nov način. Počinje pričati usporedbe koje Krstitelj nije nikada mogao ni zamisliti. Narod je osvojen. Sve mu počinje govoriti o blizini Boga: sjeme koje siju i kruh koji peku, ptice nebeske i žetve na polju, svadbe u familiji i objedi oko Isusa.
Sa Isusom sve počinje biti drugačije. Strah od suda ustupa mjesto radosti dočekivanja Boga, prijatelja života. Nitko više ne govori o njegovoj neizbježnoj srdžbi. Isus poziva na potpuno povjerenje u Boga Oca. Ne samo da se mijenja vjersko iskustvo naroda. Preobrazbu doživljava i sama figura Isusova. Nitko ga sad ne vidi kao suradnika ili učenika Krstitelja, nego kao proroka koji sa strašću proklamira dolazak kraljevstva Božjeg. Je li on ona osoba koju je Ivan nazivao jačom?
Četvrto poglavlje
PROROK KRALJEVSTVA BOŽJEG
Isus napušta pustinju, prelazi rijeku Jordan i ponovno ulazi u zemlju koju je Bog poklonio njegovu narodu. Godina je oko 28. nove ere, a Isus ima trideset i dvije godine. Ne kreće prema Jeruzalemu niti ostaje u Judeji. U njegovu srcu plamti oganj. Mora priopćiti siromašnim ljudima vijest koja gori u njemu. Bog već dolazi da njegov narod oslobodi od tolike patnje i ugnjetavanja. Veoma dobro zna što hoće – zapalit će ‘vatru’ u zemlji, navješćujući dolazak Božjeg kraljevstva.
Putujući prorok
Isus se nije nastanio u svojoj kući u Nazaretu, već se uputio na područje oko Galilejskog jezera i počeo živjeti u Kafarnaumu, u kući Šimuna i Andrije, dvojice braće koju je upoznao među ljudima koji su se kretali oko Krstitelja. Kafarnaum je selo sa 600 do 1500 stanovnika, koje se prostiralo duž obale jezera, na krajnjem sjeveru Galileje, dodirujući teritorij kojim je vladao Filip. Vjerojatno ga Isus odabire kao strateško mjesto, odakle može razvijati svoju djelatnost putujućeg proroka. Izbor je dobar, jer je Kafarnaum dobro povezan kako sa ostatkom Galileje, tako i sa obližnjim teritorijem – tetrarhijom Filipovom, feničkim gradovima na obali ili područjem Dekapolisa.
Kafarnaum je značajno naselje u usporedbi sa Nazaretom, Nainom i mnogim drugim u Donjoj Galileji, ali veoma skromno u odnosu na Seforu ili Tiberijadu. Nema popločane ulice prema nekom urbanom planu, već ulice od nabijene zemlje, prašnjave ljeti, pune blata u godišnjem dobu kiša i neugodnog mirisa i ljeti i zimi. Nema zgrada od mramora niti građevina sa mozaicima. Kuće su skromne, izgrađene od crnog bazaltnog kamena, sa krovovima od trske i granja, pokrivenim glinom. Po pravilu, napravljene su grozdasto u skupinama od tri ili četiri oko zajedničkog dvorišta, gdje se dobrim dijelom odvija život i rad obitelji.
Stanovništvo Kafarnauma je židovsko, ako izuzmemo, možda, skupljače poreza, ponekog dužnosnika i, vjerojatno, malu posadu Antipine vojske. Izvan Kafarnauma postoji carinarnica, gdje se kontrolira prolaz robe važnim trgovačkim putem kojim pristižu karavani sa Istoka, sa robom velike vrijednosti, kao što su mirisi i biseri iz Indije ili svila iz Kine; dužnosnike carine, koji su naplaćivali poreze, cestarine i granične dažbine, ljudi ne gledaju lijepim okom i vjerojatno se ne miješaju mnogo sa susjedima; nešto slično se događa sa dužnosnicima koji se kreću pristaništima tražeći plaćanje poreza za ribu ulovljenu u jezeru. U naselju koje se nalazi na samoj granici, kao Kafarnaum, ne može nedostajati vojni nadzor. Antipa je imao vlastitu vojsku, opremljenu i izvježbanu u rimskom stilu, ali su je sačinjavali prije svega strani plaćenici; vjerojatno je neka manja vojarna herodovskih vojnika nadzirala granicu i osiguravala red u zoni jezera, gdje su ribarska djelatnost i promet plovila bili prilično intenzivni.
Stanovnici Kafarnauma su skromni ljudi. Ima dosta seljaka, koji su živjeli od proizvoda sa zemlje i iz obližnjih vinograda, ali većina je živjela od ribolova. Među seljacima, neki su živjeli manje skučenim životom, među ribarima neki su bili vlasnici svojih brodova. Ali ima i seljaka lišenih svoje zemlje, koji su radili kao nadničari na posjedima velikih zemljoposjednika ili ugovarajući svoj posao, po danu ili po sezoni, na nekom od važnijih brodova. Kafarnaum je, nadasve, selo ribara, čiji je život usredotočen na slobodnim prostorima što su preostajali između skromnih kuća, jezerske obale i rudimentarnih pristanišnih objekata. Sigurno je da se i Isus pretežno tuda kretao. Ribari Kafarnauma, zajedno sa onima iz Betsaide, rade najviše na sjevernom dijelu jezera, koji je ribom najbogatiji. Izlaze na jezero noću. Ako je trud bio plodonosan, upućuju se prema jugu, u luku Magdalu, gdje svoju ribu mogu prodati proizvođačima soljene ribe. Koliko možemo vidjeti, Isus je odmah osjetio simpatiju prema ovim ribarskim obiteljima. Posuđuju mu svoje brodice da bi se kretao jezerom i da bi govorio ljudima koji su posjedali uz obalu. Njegovi najbolji prijatelji su Šimun i Andrija, rođeni u luci Betsaidi, ali koji imaju svoju kuću u Kafarnaumu; Jakov i Ivan, sinovi Zebedeja i Salome, jedne od žena koje će ga pratiti do kraja; Marija, podrijetlom iz Magdale, koju će Isus liječiti i koja će zauvijek ostati zarobljena svojom ljubavlju.
Unatoč tome, on se nije nastanio u Kafarnaumu. Želi proširiti vijest o kraljevstvu Božjem na sve strane. Nije moguće rekonstruirati itinerere njegovih putovanja, ali znamo da je obilazio sela smještena oko jezera: Kafarnaum, Magdalu, Korozain ili Betsaidu; posjećivao je sela Donje Galileje: Nazaret, Kanu, Nain; stigao je do područja u susjedstvu sa Galilejom: Tir i Sidon, Cezareju Filipovu i Dekapolis. Pa ipak, prema postojećim izvorima, izbjegavao je velike gradove u Galileji, Tiberijadu, novi i sjajni glavni grad što ga je Antipa izgradio na obalama jezera, na samo šesnaest kilometara od Kafarnauma, i Seforu, prelijepi grad u Donjoj Galileji, na samo šest kilometara od Nazareta. S druge strane, kad bi se približio Tiru i Sidonu ili posjetio područje Cezareje Filipove ili Dekapolisa, nije ulazio u gradske jezgre; zadržavao se u selima okolo ili izvan gradova, gdje se nalaze oni koji su najviše isključeni iz života: prolaznici ili lutajuće skitnice, koje spavaju izvan zidina gradova. Isus se posvetio posjećivanju galilejskih sela. Čini to u društvu malene skupine sljedbenika. Kad idu u obližnja sela, kao što je Korozain, na samo tri kilometra od Kafarnauma, vjerojatno je da se predvečer vraćaju svojim kućama. Kad se kreću od jednog sela do drugog, traže među žiteljima osobe spremne da im pruže nešto za jelo i jednostavan smještaj, zasigurno u dvorištu kuće. Ne znamo ništa o tome kako su se suočavali sa zimama kad su lijevale kiše i kad je znala zavladati oštra hladnoća.
Kad bi stigao u neko selo, Isus bi nastojao sresti žitelje. Išao bi ulicama kao nekad, kad je radio kao obrtnik. Približio bi se kućama želeći mir majkama i djeci koje nalazi u dvorištu, a onda bi izlazio na polja, da bi razgovarao sa seljacima koji obrađuju zemlju. Njegovo najdraže mjesto, bez sumnje, bila je sinagoga ili prostor gdje su se sastajali žitelji, prije svega subotom. Tamo su molili, pjevali psalme, razgovarali o problemima sela ili se obaviještavali o najvažnijim zbivanjima u selu i okolici. U subotu su se čitala i komentirala Pisma ili se Bogu upućivala molitva da im pošalje toliko žuđeno oslobođenje. Bilo je to najbolje mjesto da se obznani dobra vijest o kraljevstvu Božjem.
Čini se da ovaj način djelovanja nije nešto slučajno. Odgovara jednoj veoma dobro promišljenoj strategiji. Narod ne mora ići više u pustinju da bi se pripremio za sud Božji koji će ubrzo doći. Sam Isus obilazi sela pozivajući sve da ‘uđu’ u kraljevstvo Božje, koje već snažno ulazi u njihove živote. Ova ista zemlja gdje žive pretvara se u novo poprište gdje će primiti spasenje. Usporedbe i metafore koje Isus izvlači iz života ovih sela postaju ‘riječ Božja’. Liječenje bolesnih i istjerivanje demona iz ljudi znak su društva zdravih ljudi i žena, pozvanih da uživaju u životu dostojnom kćeri i sinova Božjih. Objedi otvoreni svim susjedima simbol su naroda koji je pozvan za veliku trpezu Boga, oca svih njih.
Isus vidi u ovim ljudima sa sela najbolju pokretačku polugu sa kojom će započeti obnovu cijelog naroda. Ovi seljaci govore aramejski, kao i on, i među njima je još uvijek očuvana na najautentičniji način vjerska tradicija Izraela. U gradovima je drugačije. Osim aramejskog govori se i nešto malo grčkog, jezika kojim Isus ne vlada; osim toga, helenistička kultura je tamo prisutnija.
No vjerojatno je da u njegovu srcu postoji i drugi, još moćniji razlog. U ovim selima Galileje živi najsiromašniji i najviše obespravljeni narod, lišen svog prava da iskorištava zemlju koju mu je poklonio Bog; kao ni u jednom drugom dijelu Izraela Isus ovdje nalazi najbolesniji dio naroda, najviše ugnjetavan od moćnika; upravo tu Izrael pati na najbolniji način od posljedica ugnjetavanja. U gradovima, na protiv, žive oni koji drže vlast, zajedno sa različitim kolaboracionistima: upravnicima, velikim zeljoposjednicima, skupljačima poreza.
Oni nisu predstavnici Božjeg naroda, nego su ugnjetači, uzročnici bijede i gladi ovih obitelji. Uspostavljanje Božjeg kraljevstva mora početi tamo gdje je narod najviše ponižen. Ovi siroti ljudi, gladni i bolesni, jesu one ‘izgubljene ovce’ koje najbolje predstavljaju sve ponižene u Izraelu. Isus to kaže veoma jasno. Kraljevstvo Božje može se objaviti samo u neposrednom i bliskom dodiru sa ljudima kojima je naviše potrebno olakšanje i oslobođenje. Dobra vijest o Bogu ne može doći iz sjajne palače Antipe u Tiberijadi; niti isto tako iz raskošnih vila Sefore ili luksuznih rezidencijalnih kvartova gdje živi svećenička aristokracija Jeruzalema. Sjeme kraljevstva može naći dobru zemlju samo među siromasima Galileje.
Isusov lutalački život u njihovoj sredini jest živi simbol njegove slobode i njegove vjere u kraljevstvo Božje. Ne živi od plaćenog rada; ne posjeduje nikakvu zemlju; ne mora odgovarati ni pred kojim poreznikom; ne nosi sa sobom nikakav novac koji bi na sebi nosio lik cara. Napustio je sigurnost sustava da bi s povjerenjem ‘ušao’ u kraljestvo Božije. S druge strane, njegov lutalački život u službi siromašnih pokazuje jasno da kraljevstvo Božje nema nikakvo središte moći iz kojega bi trebalo biti kontrolirano. Nije kao carstvo kojim vlada Tiberije iz Rima, ni kao tetrarhija Galileja kojom upravlja Antipa iz Tiberijade, niti kao židovsko područje koje budno prati iz Jeruzalema svećenička elita. Kraljevstvom Božjim se upravlja tamo gdje se događaju dobre stvari za siromašne.
Strastvena ljubav prema kraljevstvu Božjem
Nitko ne sumnja u ovu informaciju koju nam pružaju izvori: Isus je ‘hodao od mjesta do mjesta i od sela do sela proglašavajući i objavljujući dobru vijest o kraljevstvu Božjem’. Bez straha da griješimo, možemo reći da stvar kojoj Isus od tada posvećuje svo svoje vrijeme, sve svoje snage i svoj čitavi život jest ono što on zove ‘kraljevstvom Božjim’. To je, bez sumnje, središnja jezgra njegove propovijedi, njegovo najdublje uvjerenje, strast koja prožima svu njegovu djelatnost. Sve što kaže i čini u službi je kraljevstva Božjeg. Dve dobiva svoje jedinstvo, svoje pravo značenje i svoju vatrenu snagu polazeći od ove stvarnosti. Kraljevstvo Božje je ključ za pronalaženje smisla što ga je Isus dao svom životu i za razumijevanje projekta što ga želi realizirati u Galileji, u narodu Izraela i, u krajnjoj liniji, u svim narodima.
Govore to svi izvori. Isus u Galileji ne poučava neku vjersku doktrinu, da bi je svi slušatelji dobro naučili. Najavljuje jedan događaj zbog kojega ga ti ljudi primaju s radošću i vjerom. Nitko u njemu ne vidi učitelja koji se posvetio tome da objašnjava vjerske tradicije Izraela. Susreću se s prorokom koji se strastveno zauzima za dostojniji život za sve njih, koji svim silama traži da Bog bude prihvaćen i da se njegovo kraljevstvo pravde i milosrđa nastavi širiti u radosti. Njegov cilj nije usavršavanje židovske religije, nego do doprinese da se što prije uspostavi toliko željeno kraljevstvo Božje i s njim život, pravda i mir.
Isus se isto tako ne bavi time da ovim seljacima izloži nova pravila i moralne zakone. Objavljuje im vijest: ‘Bog je već ovdje i traži sretniji život za svakoga. Moramo promijeniti naše gledanje i naša srca’. Njegov cilj nije da predloži susjedima savršeniji moralni zakonik, nego da im pomogne da razumiju kakav je i kako djeluje Bog i kakav će biti svijet i život ako svi budu djelovali kao on. To je ono što želi da im prenese svojom rječju i čitavim svojim životom.
Isus stalno govori o ‘kraljevstvu Božjem’, ali nikad ne objašnjava direktno u čemu se ono sastoji. Na neki način ti ljudi jedva naslućuju o čemu im on govori, ali znaju da je njegov dolazak nada koja održava narod. Unatoč tome, Isus će ih iznenaditi kada krene objašnjavati kako dolazi to kraljevstvo, za koga će to biti na kraju dobra vijest ili kako treba dočekati njegovu spasilačku snagu. Ono što Isus prenosi ima nešto novo i fascinantno za te ljude. To je nešto najbolje što su mogli čuti. Kako je Isus mogao oduševiti te ljude govoreći im o ‘kraljevstvu Božjem’? Što su razumjeli da stoji iza te metafore? Zašto su osjećali i primali Boga kao dobru vijest?
Čežnja koja dolazi izdaleka
Kraljevstvo Božje nije bila neka Isusova špekulacija, nego dobro poznati simbol koji je sumirao najdublja očekivanja i težnje Izraela. Nada koju je Isus našao u srcima svoga naroda i koju je znao obnoviti iz vlastitog iskustva s Bogom, dajući joj novi i iznenađujući horizont. Nije to bio jedini simbol, niti čak središnji simbol Izraela, ali je počeo dobijati novu snagu kad ga je Isus počeo rabiti. Pa ipak, doslovni izraz ‘kraljevstvo Božje’ bio je recentnog datuma i veoma malo rabljen. Isus je bio taj koji je odlučio da ga rabi u redovnom i stalnom obliku. Nije našao nijedan drugi, bolji izraz da bi prenio ono u što je sam vjerovao.
Još je kao dijete naučio vjerovati u Boga kao stvoritelja neba i zemlje, apsolutnog vladara nad svim bogovima i gospodara svih naroda. Izrael se osjećao sigurnim i samopouzdanim. Sve je bilo u rukama Božjim. Njegova je vladavina bila apsolutna, univerzalna i neuništiva. Narod je izražavao svoju vjeru pjevajući s radošću o Bogu kao kralju: ‘Reče poganima: Yahve je kralj. Kugla zemljina je sigurna, ne koleba se; on na pravi način upravlja narodima’.
Ovaj veliki Bog, gospodar svih naroda, kralj je Izraela na jedan veoma poseban način. On ih je oslobodio iz ropstva u Egiptu i odveo ih kroz pustinju do obećane zemlje. Narod ga je doživljavao kao ‘osloboditelja’, kao svog ‘pastira’ i svog oca, jer je osjetio njegovu zaštitničku ljubav i njegovu brigu. U početku ga nisu nazivali ‘kraljem’. Ali kad su uspostavili monarhiju i kad je Izrael imao, kao i drugi narodi, svog vlastitog kralja, osjetila se potreba da se potvrdi kako je Bog jedini kralj Izraela. Prema tomu, kralj koji je vladao svojim narodom mogao je to činiti samo u njegovo ime i pokoravajući se njegovoj volji.
Kraljevi ne odgovoriše nadama koje su se u njih polagale. Bog je oslobodio Izrael od ropstva u Egiptu da bi stvorio narod oslobođen od svakog ugnjetavanja i ropstva. Poklonio im je tu zemlju da bi je dijelili kao braća. Izrael je trebao biti drugačiji od drugih naroda: među njima neće biti robova; neće se zlostavljati siročad i udovice; prema strancima će se pokazivati gostoprimstvo i ljubav. Unatoč tome, i usprkos osudama proroka, naklonost kraljeva prema moćnima, izrabljivanje siromaha od bogatih i zloporabe i nepravde svake vrste dovele su Izrael do katastrofe. Rezulat je bio izgon u Babilon.
Neke skupine izgnanih stvarno su se vratile u svoju zemlju i hram je bio obnovljen, ali ona divna obećanja nisu se ispunila. Plemena su ostala raspršena. Vratila se stara praksa prevara i nepravde. Istinski mir se činio nemogućim, jer se na obzoru već nadvila prijeteća sjenka Aleksandra Velikog. Pa ipak, posljednji proroci nastavili su da ohrabruju narod. Malahija se usudio da Yahvi u usta stavi ovu ohrabrajuću vijest: ‘Gle, poslat ću svog glasnika da pripremi put preda mnom’. Isus je, kao i mnogi njegovi suvremenici, živio od ove nade. Kad bi čuli govoriti o dolasku Božjem, u njihovu se srcu budila dvostruka nada: Bog će ubrzo osloboditi Izrael od svakog ugnjetavanja stranih sila i uspostavit će u svom narodu pravdu, mir i dostojanstvo.
U narodu goruće nade
Situacija u Izraelu postala je još očajnijom, prvo invazijom Aleksandra Velikog i kasnije rimskih legija. Nijedan se prorok sada nije usuđivao dići svoj glas. Činilo se da je Izrael krenuo putem svog nestanka. I baš tada mogao se čuti još jedanput tjeskobni uzvik ovog ugnjetenog naroda putem nekih iznenađujućih pisaca koji su uspjeli da održe u životu vatrenu nadu Izraela. Situacija je bila toliko zaprepašćujuća da je za svakoga izgledala kao zagonetka koja se ne može dešifrirati. Gdje je Bog? Nužno je da on sam otkrije svoje tajne planove i uvjeri narod da on i dalje kontrolira njegovu povijest. Samo ovi pisci, koji su upoznali duboke Božje planove kroz snove i vizije mogu baciti nešto svjetlosti na situaciju koju je proživljavao narod.
Poruka ovih vizionara je zastrašujuća i, u isto vrijeme, uliva neku nadu. Svijet je iskvaren zlom. Cijelo stvaranje je zaraženo. Ide se ka tome da plane žestoka i definitivna borba između snaga zla i snaga dobra, između moći svjetla i snaga mraka. Bog će biti prinuđen da uništi ovaj svijet putem kozmičke katastrofe da bi stvorio novo nebo i novu zemlju. Ova će mračna era izgubljenosti u kojoj živi narod prestati, da bi ustupila mjesto novoj, eri mira i blagoslova.
Nema sumnje da je Isus poznavao knjigu Danijela, najpopularnijeg apokaliptičkog pisca, koji se pojavio u vrijeme najbrutalnijeg progona Antioha IV Epifana (168-164 prije Krista). Ugnjetavanje je već prelazilo sve granice koje se uopće mogu zamisliti. Moć zla je bila superiorna svim ljudskim snagama. Prema Danijelu, kraljevi ugnjetači su divlje životinje koje uništavaju Božji narod. Ali poslije tolikog ugnjetavanja doći će ljudsko kraljevstvo. Bog će oduzeti vlast kraljevima ugnjetačima i predati je Izraelu.
Ipak, teško je vjerovati da su Isus i seljaci Galileje detaljno poznavali sadržaj ovih apokaliptičkih spisa, jer su bili u optjecaju samo u skrivenim ambijentima, kao što je kumranski manastir. Mogle su se upoznati, ipak, dvije molitve koje su se izgovarale već u Isusovo vrijeme. Usrdna molba koja se zvala Quaddish, napisana na aramejskom, izgovarala se javno u sinagogama za vrijeme subotnje liturgije ili u danima blagdana. U njoj se molilo ovako:
Neka bude hvaljeno i posvećeno njegovo Ime u svijetu koji je on svorio po svojoj volji. Neka dođe njegovo kraljevstvo u vaš život i vaše dana, u dane cijele kuće Izraelove, odmah i bez čekanja…Neka obilan mir došao s neba kao i život, odmah siđu na nas i nad cijelim Izraelom… Neka onaj koji je stvorio mir u visinama proširi mir i na nas i na cijeli Izrael.
Također je bila poznata molitva Osamnaest blagoslova, koju su izgovarali svakoga dana muškarci kog izlaska i zalaska sunca. U jednoj od njih se ovako uzvikuje Bogu: Udalji od nas patnju I žalost I budi ti naš jeini Kralj.
Isus je mogao poznavati i takozvane Salamonove psalme, koje je napisala jedna skupina farizeja polazeći od najdublje točke jedne teške krize, kada je general Pompej ušao u Jeruzalem 63. godine prije Krista i profanirao hram. Ovi pobožni Židovi izražavaju povjerenje u brzu interveciju Boga, istinskoga kralja Izraela, koji će uspostaviti svoje vječno kraljevstvo preko Mesije iz loze davidove. Dirljiva je potvrda vjere kojom počinje i završava 17. psalm: iako su rimske legije okupirale obećanu zemlju, oni povišenim glasom kažu ovako: Gospodine, samo si ti naš kralj zauvijek.
Bog je već ovdje
Isus je sve iznenadio ovom izjavom: Kraljevstvo Božje je već stiglo. Njegova sigurnost je zasigurno morala izazvati jak dojam. Njegovo je držanje bilo suviše smjelo: zar Rimljani ne vladaju još uvijek Izraelom? Zar seljaci nisu i dalje potlačeni od moćnih klasa? Zar svijet nije pun pokvarenosti i nepravde? Isus, unatoč tome, govori i ponaša se potaknut iznenađujućim uvjerenjem: Bog je već ovdje i djeluje na nov način. Njegovo kraljevstvo je počelo sebi probijati put u ovim selima Galileje. Spasonosna Božja snaga se već pokrenula. On to već osjeća i želi to prenijeti i na druge. Ova odlučujuća Božja intervencija, koju cijeli narod očekuje, nije ni na koji način daleki san; to je nešto realno što se može doživjeti već sada. Bog se počinje osjećati. U najskrovitijem, najdubljem dijelu života već se može primjetiti njegova spasonosna nazočnost.
Evanđelist Marko je na vješt i pametan način prikazao ovu originalnu i iznenađujuću Isusovu poruku. Po njemu, Isus je proglašavao kroz sva sela Galileje dobru vijest o Bogu i govorio u biti ovo: Vrijeme se ispunilo i kraljevstvo Božje se približilo. Obratite se i vjerujte u ovu dobru vijest. Ovo je nov jezik. Isus ne govori, kao njegovi suvremenici, o budućoj manifestaciji Boga; ne kaže da je kraljevstvo Božje manje više blizu. Već je stiglo. Ovdje je. On to osjeća. Zbog toga i usprkos svemu što može izgledati suprotno, Isus poziva da se vjeruje u ovu dobru vijest.
Nije teško razumjeti skepticizam nekih i zaprepaštenje gotovo svih: kako se može reći da je kraljevstvo Božje već nazočno? Gdje se može vidjeti ili provjeriti? Kako Isus može biti tako siguran da je Bog već došao? Gdje ga mogu vidjeti ovi Galilejci kako uništva pogane i uvodi pravdu u Izraelu? Gdje su finalna katastrofa i strašni znaci koji će pratiti njegovu moćnu intervenciju? Bez sumnje su takva pitanja postavljana Isusu više nego jedanput. Njegov je odgovor bio zaprepašćujući: Kraljevstvo Božje ne dolazi u spektakularnom obliku, niti se može reći: gledaj ovdje ili ondje. Unatoč tome, kraljevstvo Božje je već među nama. Ne treba tražiti na nebu osobite znakove. Treba zaboraviti kalkulacije i nagađanja koja iznose pisci vizionari. Ne treba misliti na vidljivi, spektakularni ili kozmički dolazak kraljevstva Božjeg. Traba naučiti kako percipirati njegovu nazočnost i njegovo vladanje na drugi način, jer kraljevstvo Božje je već među vama.
Nisu uvijek bile dobro shvaćene ove riječi. Ponekad su bile pogrešno prevedene: kraljevstvo Božje je u vama. Ovo je, nažalost, dovodilo do toga da se iskrivi Isusova misao, svođenjem kraljevstva Božjeg na nešto privatno i duhovno, što se dešava u intimi neke osobe kada se otvori Božjem djelovanju. Isus nije mislio na to kad je govorio seljacima Galileje. Bolje je reći da je pokušavao svakoga uvjeriti da dolazak Boga radi uvođenja njegove pravde nije spektakularna i strašna intervencija, nego oslobađajuća snaga, ponizna ali efikasna, koja je ovdje, usred života, na dohvat svima koji je dočekuju s vjerom.
Za Isusa, ovaj svijet nije nešto perverzno, podvrgnuto nepovratno moći zla sve dok ne dođe konačna Božja intervencija, kao što su govorili apokaliptički pisci. Zajedno sa destruktivnom i strašnom silom zla možemo već sada zamijetiti spasonosnu snagu Boga, koji već vodi život ka njegovu konačnom oslobođenju. Tomino (apokrifno) evanđelje pripisuje Isusu ove riječi: Božje se kraljevstvo nalazi se u vama i izvan vas. Istina je. Prihvaćanje kraljevstva Božjeg počinje unutar osoba u obliku vjere u Isusa, ali se ostvaruje u životu naroda u mjeri u kojoj zlo biva pobijeđeno spasonosnom Božjom pravdom.
Isusova sigurnost je uznemirujuća. Doživljavaju povlašteni treutak: ti siromašni seljaci Galileje doživljavaju spasenje o kojemu su toliko sanjali njihovi pretci. U Salomonovim psalmima, toliko popularnim u farizejskim skupinama u Isusovo vrijeme, mogu se pročitati fraze kao što je ova: Sretni oni koji budu živjeli u tim danima i uzmognu vidjeti dobra koja Gospodin priprema za budući naraštaj. Isus čestita svojim sljedbenicima jer proživljavaju zajedno s njim ono što su tolike velike osobe Izraela očekivale, ali nikada nisu upoznale: Sretne oči koje vide ono što vi vidite! Jer kažem vam da su mnogi proroci i kraljevi željeli vidjeti što vi vidite, ali nisu vidjeli, čuti što vi čujete, ali nisu čuli.
Najbolja vijest
Dolazak Boga je nešto dobro. Tako misli Isus: Bog se približava jer je dobar i za nas je dobro da se Bog približava. Ne dolazi braniti svoja prava i zatražiti račun od onih koji ne vrše njegove zapovijedi. Ne dolazi da nametne svoju vjersku vladavinu. Doista, Isus ne moli seljake da bolje izvršavaju svoje obveze u plaćanju desetine i prvih plodova, ne obraća se svećenicima da sa većom čistoćom poštuju žrtve okajanja u hramu, ne potiče pismoznance da nastoje da se sa većom vjernošću ipunjavaju zakon o suboti i drugi propisi. Kraljevstvo Božje je nešto drugo. Ono što je Bogu važno jest da se ljudi oslobode od svega što ih dehumanizira i dovodi u patnju.
Isusova poruka je od samog početka ostavila utisak. Takav način govorenja o Bogu izazivao je oduševljenje u najjednostavnijim i u neukim dijelovima Galileje. To je bilo ono što im je bilo potrebno čuti: Bog se brine za njih. Kraljevstvo Božje koje proglašava Isus odgovara onome što najviše žele: živjeti dostojanstveno. Svi izvori ukazuju na činjenicu u koju je teško sumnjati: Isus se osjeća kao nosilac dobre vijesti i doista, njegova poruka izaziva veliku radost među onim siromašnim i skromnim seljacima, ljudima bez prestiža i materijalne sigurnosti, onima kojima se ni iz hrama nije nudila nikakva nada.
Apokaliptički pisci su na mračan način opisivali situaciju u kojoj je živio Izrael. Zlo je sve napalo. Sve je bilo podvgnuto Sotoni. Sva zla, patnje i nesreće bile su otjelovljene u njemu. Ova mitska vizija nije bila naivnost. Ti su vizionari jako dobro znali da se zlo rađa u srcu pojedinca, ali su konstatirali kako kasnije zahvaća tijelo društva, zakone i običaje, da bi na kraju sve korumpiralo. Nije samo Herod bezbožan, niti je samo porodica svećenika Ane korumpirana. Nisu samo veliki zemljoposjednici tlačitelji, niti skupljači poreza jedini zločesti. Ima nešto više. Rimska imperija koja je porobljavala narode, funkcioniranje hrama ne bez sebičnih interesa, eksploatacija seljaka izražena u svim vrstama nameta i poreza, tumačenje zakona od strane nekih pismoznanaca koje nije bilo bez sebičnog interesa: sve je izgledalo alimentirano i vođeno misterioznom snagom zla. Zlo je tamo, dalje od ponašanja pojedinca; svi ga apsorbiraju iz društvene i vjerske okoline kao sotonsku snagu koja ih uslovljava, podjarmljuje i dehumanizira.
U ovom apokaliptičkom ambijentu, Isus objavljuje da je Bog počeo napadati kraljevstvo Sotone i uništavati njegovu vlast. Već je počela odlučujuća bitka. Bog dolazi uništiti ne osobe, nego zlo koje je u korijenu svega, koje nagrđuje čitav život. Isus govori uvjereno: Vidio sam Sotonu kako pada s neba kao munja. Ove riječi su možda odjek jednog iskustva koje je na odlučujući način obilježilo njegov život. Isus vidi kako je počeo poraz zla. U stvarnost se pretvara ono što se očekivalo u nekim ambijentima: Onda će se pojaviti kraljevstvo Božje nad njegovim stvorenjima, odzvonit će posljednji čas đavola i sa njim će nestati tuga. Neprijatelj s kojim se treba boriti je Sotona, nitko više. Bog ne dolazi srušiti Rimljane niti uništiti ribare. Dolzi osloboditi svakoga od zadnje moći zla. Ova bitka između Boga i snaga zla za kontrolu nad svijetom nije mitska bitka nego realan i konkretan sukob koji se neprekidno odvija u ljudskoj povijesti. Kraljevstvo Božje otvara sebi put tamo gdje su bolesni spašeni od patnje, gdje su opsjednuti oslobođeni svojih muka I gdje su siromašni povratili svoje dostojanstvo. Bog je protuzlo: teži uništiti sve što čini štetu ljudskom biću.
Zbog toga Isus ne govori više o gnjevu Božjem, kao Krstitelj, nego o njegovoj samilosti. Bog ne dolazi kao ljutiti sudac, nego kao otac sa beskrajnom ljubavi. Ljudi ga slušaju zapanjeni, jer su se svi pripremali da ga prime kao strašnog sudca. Tako su govorili spisi iz tog vremena: Dići će se sa svog prijestolja sa negodovanjem i srdžbom, osvetit će se svim svojim neprijateljima, učinit će da sa zemlje nestanu oni koji su zapalili njegov bijes, nitko od zločestih neće se spasiti na dan gnjevnog suđenja. Isus, na protiv, traži uništenje Sotone, simbola zla, ali ne ni pogana niti grješnika. Nikad se ne postavlja na stranu židovskog naroda i protiv poganskih naroda: kraljevstvo Božje neće se sastojati od pobjede Izraela koja bi zauvijek uništila nežidovske narode. Ne postavlja se ni na stranu pravednih i protiv grješnika: kraljevstvo Božje neće se sastojati od pobjede svetih kako bi se zločestima naplatili njihovi grijesi. Postavlja se u korist onih koji trpe i protiv zla, jer se kraljevstvo Božje sastoji od oslobađanja svih od onoga što ih sprječava živjeti na dostojan i sretan način.
Ako Bog dolazi da vlada, to nije zato da bi pokazao svoju moć nad svima, nego da pokaže svoju dobrotu i učini je učinkovitom. Zanimljivo je uočiti kako Isus, koji stalno govori o kraljevstvu Božjem, ne zove Boga kraljem, nego ocem. Njegovo kraljevanje nije zato da se bilo kome nametne snagom, nego da uvede u život svoju milost i ispuni cijelo stvorenje svojom sućuti. Ova milost, prihvaćena na odgovoran način od svih, jest ono što može uništiti Sotonu, oličenje ovog neprijateljskog svijeta koji radi protiv Boga i protiv ljudskog bića.
Otkuda se rađa u Isusu ovaj način razumijevanja kraljevstva Božjeg? Ovo nije svakako ono što se učilo subotama u sinagogama, niti ono što se moglo usisati u hramskim liturgijama. Čini se da Isus priopćava svoje vlastito iskustvo o Bogu, a ne ono što se ponavljalo na sve strane na konvencionalan način. Nema sumnje da je mogao naići na lice milostivog Boga u najboljoj tradiciji izraelskih proroka. Ovako se doživljava Bog u jednom poznatom psalmu: Gospodin je milostiv i blag Bog, spor u gnjevu i bogat u ljubavi i vjernosti. Međutim, Isus ne citira Pisma da bi ljude uvjerio u milost Božju. On je intuitivno pronalazi dok razmišlja o prirodi, pa i te seljake poziva da otkriju kako je sve što je stvoreno puno njegove dobrote. On diže sunce i za dobre i za zločeste, pušta kišu i pravednima i nepravednima. Bog ne drži u pričuvi svoju ljubav samo za Židove, niti blagosiva samo one koji žive pokoravajući se zakonu. Ima samilosti i za pogane i za grješnike. Ovakvo Božje ponašanje, koje toliko sablažnjava najfanatičnije sektore, Isusa duboko dira. Nije riječ o tome da je Bog nepravedan ili da ravnodušno gleda na zlo. Događa se samo to da ne želi vidjeti da bilo tko pati. Zato njegova dobrota nema granica, čak ni prema zlima. To je Bog koji upravo dolazi.
Bog, prijatelj života
Nitko to ne dovodi u sumnju. Isus je oduševio seljake Galileje. Kraljevstvo Božje, kako ga je on predstavljao, moralo je biti nešto veoma jednostavno, na dohvatu tim ljudima. Nešto veoma konkretno i dobro što su razumjeli i najneukiji: prva stvar za Isusa je život ljudi, ne religija. Dok ga slušaju kako govori i, nadasve, dok gledaju kako liječi bolesne i brani one koji su najprezreniji, imaju dojam da se Bog stvarno zanima za njihov život i ne toliko za vjerska pitanja, koja su njima bila nedohvatljiva. Kraljevstvo Božje odgovara njihovim najdubljim težnjama.
Galilejski seljaci percipiraju u njemu nešto novo i originalno: Isus proglašava Božje spasenje liječeći. Najavljuje svoje kraljevstvo stavljajući u pokret proces ozdravljivanja, kako pojedinačnog, tako i društvenog. Njegova osnovna namjera je jasna: liječiti, olakšavati patnju, obnoviti život.
Ne liječi na arbitraran način ili zbog čistog senzacionalizma. Također ne ni zato da bi dokazao svoju poruku ili potvrdio svoj autoritet. Liječi pokrenut samilošću, da bi bolesni, utučeni i odbačeni iskusili da Bog želi za sve zdraviji život. Ovako razumijeva svoju djelatnost ozdravljivanja: Ako ja istjerujem demone prstom Božjim, onda to znači da je došlo k vama kraljevstvo Božje.
Prema jednoj staroj kršćanskoj priči, kad ga Krstiteljevi učenici pitaju: Jesi li ti onaj koji treba doći? Isus se ograničava samo na to da obrazloži ono što se događa: Idite i ispričajte Ivanu što ste čuli i vidjeli: slijepi vide i hromi hodaju, gubavci se čiste i gluhi čuju, mrtvi ustaju, a siromašnima se objavljuje dobra vijest; i stetan je onaj koji se ne sablažnjava zbog mene. Isus hoće reći da je Bog taj koji djeluje moćno i samilosno, liječeći bolesne i braneći život nesretnih. To je ono što se dešava, premda ide suprotno od predviđanja Krstitelja i mnogih drugih. Ne ostvaruju se prijetnje najavljene od apokaliptičkih pisaca, nego ono što je obećao prorok Izaija, koji je najavljivao dolazak Boga da oslobodi i izliječi svoj narod.
Prema evanđelistima, Isus otpušta bolesne i grešne ovim pozdravom: Idite u miru, uživajte u životu. Isus im želi najbolje: puno zdravlje, potpuno blagostanje, sretan suživot sa familijom i sa selom, život pun Božjeg blagoslova. Hebrejska riječ shalom tj. mir označava najpotpuniju sreću; nešto najsuprotnije nedostojnom, nesretnom životu pod udarom bolesti ili siromaštva. Slijedeći tradiciju velikih proroka, Isus razumijeva kraljevstvo Božje kao kraljevstvo života i mira. Njegov je Bog prijatelj života.
Isus je ostvario pregršt izliječenja. U selima Galileje i Judeje ostalo je još mnogo drugih slijepih, gubavih i opsjednutih, koji su trpjeli bez lijeka za svoju nevolju. Samo je jedan mali dio osjetio njegovu snagu liječenja. Isus nije nikad mislio o čudima kao magičnoj formuli koja će potisnuti patnje u svijetu, nego kao znaku koji će pokazati pravac u kojem treba djelovati da bi se dočekalo i uvelo kraljevstvo Božje u život čovjeka. Zbog toga Isus ne razmišlja samo o liječenju bolesnih osoba. Cijelo je njegovo djelovanje upućeno na to da se stvori zdravije društvo: njegov bunt protiv patoloških ponašanja sa vjerskim korijenom, kao što su legalizam, rigoroznost ili prazni kult pravde; njegov napor da se stvori pravdniji i solidarniji suživot; njegova ponuda oprosta ljudima utonulim u krivnju; njegovo prihvaćanje onih koji su loše prošli u životu ili društvu; njegovo angažiranje da se svi oslobode straha i nesigurnosti, da bi živjeli polazeći od bezuvjetnog povjerenja u Boga: liječiti, osloboditi od zla, izvući iz očaja, sanirati vjeru, izgraditi društvo s više ljubavi – to su putovi da se dočeka i unapređuje kraljevstvo Božje. To su putovi kojima će ići Isus.
Siromašni imaju sreću
Isus ne isključuje nikoga. Svima objavljuje dobru vijest o Bogu, ali ovu vijest ne mogu svi čuti na isti način. Svi mogu ući u njegovo kraljevstvo, ali ne svi na isti način, jer milost Božja zahtjeva prije svega drugoga da se donese pravda najsiromašnijim i poniženim. Zbog toga je Božji dolazak sreća za one koji žive iskorištavani, ali se pretvara ui prijetnju onima koji su ovo iskorištavaje prouzrokovali.
Na odriješit način Isus izjavljuje da je Božje kraljevstvo za siromašne. Ima pred očima one ljude koji žive poniženi u svojim selima, bez mogućnosti da se brane od moćnih zemljoposjednika; dobro poznaje glad one neuhranjene djece; vidio je plač od bijesa i nemoći tih seljaka kad skupljači poreza odnose prema Sefori ili Tiberijadi najbolji dio njihove žetve. Oni su ti koji moraju čuti prije svih drugih vijest o kraljevstvu: Sretni ste vi koji ništa nemate jer je vaše kraljevstvo Božje; sretni su oni koji su sada gladni jer će se nasititi; sretni su oni koji sada plaču jer se smijati. Isus ih prograšava sretnima, čak i usred ove ove nepravedne situacije u kojoj pate, ne zato što će ubrzo biti bogati kao veliki posjednici te zemlje, nego zato što Bog dolazi da potisne bijedu, učini kraj gladovanju i izazove osmjeh na njihovim licima. On se već sada raduje s njima. Ne poziva ih na rezignaciju nego na nadu. Ne želi da gaje lažne iluzije već da povrate svoje dostojanstvo. Svi moraju znati da je Bog branitelj siromašnih. Njih on najviše voli. Ako njegovo kraljevstvo bude prihvaćeno, sve će se promijeniti na dobro najnižih. To je vjera Isusova, njegova strast i njegova borba.
Isus ne govori o siromaštvu apstraktno, nego o onim siromasima s kojima razgovara dok obilazi njihova sela. Obitelji koje teško preživljavaju, ljudi koji se bore da ne izgube svoju zemlju i čast, djeca kojoj prijete glad i bolest, prostitutke i prosjaci koje svi preziru, bolesni i opsjednuti kojima se negira minimum dostojanstva, gubavci koje su odbacili i društvo i vjera. Cijela sela koja žive potlačena od urbane elite, trpeći prezir i ponižavanje. Ljudi i žene bez mgućnosti za neku bolju budućnost. Zašto će kraljevstvo Božje biti dobra vijest za ove siromašne? Zašto će oni biti povlašteni? Zar Bog nije neutralan? Zar ne voli sve podjednako? Da je Isus rekao da kraljevstvo Božje dolazi usrećiti pravedne, bilo bi u tome logike i svi bi ga razumjeli, ali da je Bog naklonjen siromašnima, ne vodeći računa o njihovom moralnom ponašanju, izgleda skandalozno. Zar su siromašni bolji od drugih, pa zaslužuju povlašteni tretman u kraljevstvu Božjem?
Isus nije nikada hvalio siromašne zbog njihovih vrlina ili kvaliteta. Vjerojatno je da ti seljaci nisu bili bolji od moćnikakoji su ih ugnjetavali; i oni su zlostavljali druge, slabije, i zahtjevali plaćanje dugova bez ikakve sućuti. Proglašavajući svoja blaženstva Isus ne kaže da su siromašni dobri ili kreposni, nego da trpe nepravedno. Ako se Bog stavlja na njihovu stranu, nije to zato što oni to zaslužuju, nego zato što im je to potrebno. Bog, Otac milosrdni svih, ne može kraljevati bez toga da se najprije učini pravda onima kojima je nitko ne čini. To je ono što budi veliku radost u Isusu: Bog brani one koje nitko ne brani!
Ova Isusova vjera bila je ukorijenjena u dugoj tradiciji. Ono što je narod Izraela uvjek očekivao od svojih kraljeva bilo je da znaju braniti siromašne i nezaštićene. Dobar kralj se mora brinuti za njihovu zaštitu, ne zato što su bolji građani od drugih nego jednostavno zato što im je potrebno biti zaštićenima. Kraljeva pravda se ne sastoji u tome da bude nepristrasan prema svima, nego da učini pravdu u korist onih koji su nepravedno potlačeni. To jasno kaže psalm koji je predstavio ideal dobrog kralja: Branit će uboge u narodu, spasit će siromahe i udariti po tlačitelju… Oslobodit će siromaha koji moli, nesretnika i onog koga nitko ne štiti. Smilovat će se slabima i siromašnima. Spasit će život siromašnih, oslobodit će ih tlačenja i nasilja. Njihova krv će u njegovim očima biti dragocjena. Isusov zaključak je jasan. Ako neki kralj zna pružiti pravdu siromašnima, onda je to Bog, koji ljubi pravdu. Ne dopušta da ga prevari kult koji se nudi u hramu. Ničemu ne služe žrtve, postovi i hodočašćenja u Jeruzalem. Za Boga je prva stvar da se učini pravda siromašnima. Vjerojatno je Isus recitirao više nego jedanput psalm koji ovako govori o Bogu: On čini pravdu ugnjetenima, daje kruh gladnima, oslobađa osuđene… Gospodin štiti doseljenika, podupire udovicu i siročad. Ako je upoznao ovu lijepu molitvu iz knjige o Juditi, sigurno je uživao u njoj: Ti si Bog poniznih, branitelj malih, podrška slabima, pribježište nezaštićenima, spasitelj očajnih. Ovako je Boga doživljavao i Isus.
Stvari se moraju promijeniti
Što je Isus konkretno očekivao? Kako je zamišljao uvođenje kraljevstva Božjeg? Što se trebalo dogoditi da se doista kraljevstvo Božje konkretizira u nešto dobro za siromahe? Je li mislio samo na obraćenje onih koji su ga slušali da bi Bog preobrazio njihova srca i kraljevao u uvijek sve većem broju njegovih sljedbenika? Je li jednostavno tražio očišćenje židovske vjere? Je li pomišljao na duboki društveni i politički preobražaj u Izraelu, u Rimskoj imperiji i, u krajnjoj crti, u cijelom svijetu? Zasigurno, kraljevstvo Božje nije za Isusa bilo nešto nejasno ili nadzemaljsko. Siloviti dolazak Boga traži duboku promjenu. Ako najavljuje kraljevstvo Božje onda je to zato da probudi nadu i pozove svih da promijene način mišljenja i djelovanja. Treba ući u kraljevstvo Božje, dopustiti da te preobrazi njegova dinamika i započeti izgrađivati život kako želi Bog.
U čemu se moglo početi konkretizirati kraljevstvo Božje? Kako se čini, Isus je htio vidjeti kako je njegov narod obnovljen i preobražen u skladu s idealom Saveza: narod gdje bi se moglo reći da kraljuje Bog. Za Židove, vratiti se Savezu značilo je ponovno biti u cjelosti Božjim: narod slobodan od svakog stranog ropstva i gdje bi svi mogli uživati na pravedan i miran način u svojoj zemlji, bez da budu ekspoatirani od bilo koga. Proroci su sanjali o Božjem narodu gdje djeca neće umirati od gladi, gdje će stari živjeti dostojnim životom, gdje seljaci neće znati za eksploataciju. Ovako govori jedan od njih: Neće tamo biti nikada djeteta koje živi nekoliko dana ili starca koji neće ispuniti svoje dane… Gradit će kuće i u njima živjeti, sadit će lozu i jesti njene plodove. Neće graditi da bi drugi stanovao, neće saditi lozu da jede drugi. U Isusovo vrijeme neki su mislili da je jedini put da se živi kao narod Saveza u tome da se istjeraju Rimljani, nečisti okupatori i idolopoklonici: nemati nikakvog saveza s cesarom; neslušati i odbiti plaćanje poreza. Kumransko eseni su mislili drugačije: usred tog korumpiranog društva nemoguće je biti svetim Božjim narodom; obnova Izraela mora početi stvaranjem odvojene zajednice u pustinji, koju bi činili sveti i čisti ljudi. Stav farizeja je bio drugačiji: ustati protiv Rima i odbiti plaćanje poreza bilo bi samoubojstvo; povuići se u pustinju greška. Jedini način je bio preživjeti kao narod Božji inzistirajući na ritualnoj čistoći koja ih je odvajala od pogana.
Koliko možemo saznati, Isus nije nikada imao na pameti neku konkretnu strategiju političkog ili vjerskog karaktera da bi se izgradilo kraljevstvo Božje. Važno je, po njemu, da svi prepoznaju Boga i uđu u dinamiku njegova kraljevstva. Nije to čisto vjersko pitanje, nego obveza s dubokim posljedicama političke i društvene naravi. Sam izraz kraljevstvo Božje, što ga je izabrao Isus kao središnji simbol čitave svoje poruke i djelovanja, ne može ne biti političkim terminom, koji može samo pobuditi očekivanja kod svih, ali i jaku sumnjičavost u okruženju gimskog guvernera i u herodovskim krugovima u Tiberijadi. Jedini imperij priznat u mediteranskom svijetu i dalje bio je imperij Cezara. Što to sugerira Isus kad ljudima najavljuje da stiže Božji imperij? Imperator u Rimu je onaj koji, sa svojim legijama, uspostavlja mir i nameće svoju pravdu u cijelom svijetu, podvrgavajući narode svom imperiju. On im pruža blagostanje i sigurnost, u isto vrijeme kad zahtjeva od njih neumljivo oporezivanje. Što hoće sad Isus kad pokušava uvjeriti sve da treba ući u Božji imperij koji, za razliku od Tiberijeva, koji samo traži čast, bogatstvo i moć, želi prije svega učiniti pravdu upravo onima koji su najsiromašniji i u imperiju najviše potlačeni?
Ljudi su zamijetili da je Isus dovodio u pitanje apsolutni i ekskluzivni suverenitet imperatora. Nije čudno da su, u jednom trenutku, herodovci oko Antipe i farizeji postavili jedno od najdelikatnijih i najviše raspravljanih pitanja: Je li dopušteno plaćati porez caru ili ne? Isus je zamolio da mu se da novčić i upitao čija je ugravirana slika i natpis. Naravno slika je bila Tiberijeva, a natpis je govorio: Tiberius, Caesar, Divi Augusti Filius, Augustus. Taj je novčić bio najuniverzalniji simbol božanske moći imperatora. Isus je tada izgovorio riječi koje su ostale duboko usječene u pamćenje njegovih sljedbenika: Dajte cezaru što je cezarovo a Bogu što je božje. Nitko nije iznad Boga, pa ni Tiberije.Vratite cezaru ovaj znak njegove moći, ali nikada ne dajte nijednom cezaru ono što pripada samo Bogu: dostojanstvo siromašnih i sreća onih koji pate. Oni su Božji, njima pripada njegovo kraljevstvo. Isus se izrazio na veoma jasan način govoreći o bogatim zemljoposjednicima. Njihovo bogatstvo je nepravedno, jer je jedini način da se obogatiš u onom društvu bio da ekspoatiraš seljake, jedinu skupinu koja je proizvodila bogatstvo. Kraljestvo Božje traži okočanje ove nečasne eksploatacije: Ne možete služiti Bogu i novcu. Nije moguće ući u kraljevstvo prihvatajući Boga kao gospodara, branitelja siromašnih, a u isto vrijeme nastaviti prikupljanje bogatstva upravo na njihov teret. Treba to promijeniti. Ući u kraljevstvo Božje znači graditi život ne kako hoće Tiberije, herodovske obitelji ili bogati zemljoposjednici Galileje, nego kako hoće Bog. Zbog toga, ući u njegovo kraljevstvo znaći izaći iz imperija što ga nastoje nametnuti šefovi nacija i moćnici novca.
Isus ne samo da osuđuje ono što se suprotstavlja Božjem kraljevstvu, nego i predlaže, pored toga, stil života koji bi bio usklađeniji s kraljevstvom Oca. Ne traži samo individualno obraćenje svake osobe. Govori u selima i naseljima nastojeći uvesti novi model društvenog ponašanja. Vidi ih kako žive u tjeskobi oko najosnovnijih potreba: kruha što ga prinose ustima i odjeće s kojom pokrivaju svoje tijelo. Isus smatra da se ova situacija može promijeniti: Ne budite zabrinuti za svoj život, što ćete jesti, ni za svoje tijelo, što ćete obući … Ištite radije kraljevstvo Božje a ove će vam se stvari pridodati. Ne apelira ovim na čudesnu intervenciju Božju, nego na promjenu ponašanja koja može dovesti sve do dostojnijeg i sigurnijeg života. Ono što se proživljava u tim selima ne može biti drago Bogu: svađe među obiteljima, uvrede i napadi, zlostavljanje od jačih, zaboravljanje najslabijih koji nemaju obrane. Isus poziva na drugačiji stil života i to ilustrira primjerima koje svi mogu razumjeti: treba okončati mržnju između susjeda i usvojiti prijateljskiji stav prema protivnicima i onima koji povrjeđuju našu čast. Treba nadilaziti stari zakon odmazde: Bog ne može vladati u selu gdje stanovnici žive vraćajući zlo za zlo, oko za oko i zub za zub. Valja obuzdati agresivnost prema onome koji te ponižava udarajući te po licu: Onome tko de udari po jednom obrazu pruži mu i drugi. Treba plemenito dati onim potrebitima koji žive prosjačeći po selima: Daj svakome što ti traži i onome koji uzme tvoje ne traži da ti vrati. Treba razumjeti čak i onoga koji ti, pritisnut nuždom, uzme tvoj ogrtač; možda mu treba i tvoja tunika: Onome tko ti je uzeo tvoj ogrtač nemoj uskratiti ni tunike. Treba imati veliko srce prema najsiromašnijima.
Morate biti slični Bogu: budite milostivi kao što je vaš Otac milostiv. Ako seljaci u ovim selima budu ovako živjeli, nikome neće nedostajati ni kruh niti odjeća.
Uzrok bolnih konflikata i sporova bila je avet dugova. Svi su nastojali po svaku cijenu izbjeći pad u spiralu zaduživanja, koja ih je mogla dovesti do toga da izgube svoju zemlju i ostanu u budućnosti na milosti velikih zemljoposjednika. Svi su zahtijevali od svojih susjeda rigorozno plaćanje dugova ugovorenih za manje zajmove i pomoć, kako bi se moglo odgovoriti zahtjevima skupljača poreza. Isus pokušava stvoriti drugačiju klimu, pozivajući na uzajamno praštanje i na otpisivanje dugova. Bog dolazi nudeći svima svoj oprost. Kako ga dočekati u klimi uzajamnog prisiljavanja i neumoljivog zahtijevanja da se dugovi plate? Božji oprost bi morao stvoriti bratskije i solidarnije društveno ponašanje. Otuda molba koju Isus želi usaditi u srca svojih sljedbenika: Oprosti nam duge naše kao što i mi praštamo dužnicima našim.
Značajno je zamijetiti kako Luka, kad predstavlja program Isusova djelovanja, sugerira da dolazi proklamirati veliki Božji Jubilej. Prema jednoj staroj tradiciji, svakih četrdeset i devet godina moralo se u Izraelu deklarirati godinu Božjeg Jubileja, da bi se opet obnovila jednakost i društvena stabilnost u narodu Saveza. Te godine bi se vraćala sloboda onima koji su bili prodani u roblje radi plaćanja njihovih dugova, vraćala su se zemljišta svojim prvobitnim vlasnicima i dugovi bi se opraštali. Prema Lukinoj priči, Isusu se, kad je počeo svoju aktivnost, pripisuju ove riječi: Duh Gospodinov je na meni, jer me pomazao da objavljujem siromašnima dobru vijest; poslao me proglašavati oslobođenje zatvorenika i vraćati vid slijepima; dati slobodu potlačenima i proglasiti godinu milosti Gospodinove. Bez obzira da li je shvaćao svoju misiju u kontekstu Jubileja ili ne, sigurno je da Isus objavljuje kraljevstvo Božje kao stvarnost koja zahtjeva obnovu društvene pravde.
Najbolje tek dolazi
Kraljevstvo Božje je već došlo i njegova snaga već djeluje, ali ono što se može provjeriti u Galileji je beznačajno. Ono što očekuje narod Izraela, pa i sam Isus, za završetak vremena jest nešto mnogo više. Kraljevstvo Božje već sebi otvara put, ali se njegova spasilačka snaga očituje tek na djelomičan i fragmentaran način, a ne u svojoj završnoj ukupnosti i punoći. Zato Isus poziva da se sad uđe u kraljevstvo Božje, ali u isto vrijeme uči svoje učenike da žive zazivajući: Dođi kraljevstvo tvoje.
Isus govori potpuno prirodno o kraljevstvu Božjem kao nečem što je nazočno i u isto vrijeme kao nečem što tek treba doći. Ne osjeća nikakvo protuslovlje. Kraljevstvo Božje nije neka točna i precizna intervencija, već kontinuelna akcija Oca koja traži odgovoran doček, ali se neće zaustaviti, usprkos svim otporima, sve dok ne dostigne svoje puno ostvarenje. Već klija jedan novi svijet ali će samo u budućnosti dostići svoje puno ostvarenje.
Isus to vatreno želi. U kršćanskoj tradiciji ostala su zapisana dva uzvika koji su se zasigurno rodili iz njegove strasti za kraljevstvo Božje. To su dvije molbe, izravne i sažete, koje odražavaju njegovu čežnju i njegovu vjeru: Oče, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje. Isus vidi da ime Božje nije prepoznato ni posvećeno. Ne dopušta mu se da bude Otac svima. Oni ljudi u Galileji koji plaču i gladuju najjasniji su dokaz da se njegovo ime Oca ignorira i ne cijeni dovoljno.
Otuda Isusov uzvik: Oče, sveti se tvoje ime, budi volja tvoja, pokaži što prije svoju spasilačku moć. Osim toga Isus ga i izravno moli: Dođi kraljevstvo tvoje. Izraz je nov i otkriva njegovu najintimniju želju: Oče dođi kraljevati. Nepravda i patnja i dalje su nazočni posvuda. Nikome neće uspjeti da ih definitivno iščupa sa zemlje. Otkrij svoju spasilačku snagu u svoj punoći. Samo ti možeš promijeniti stvari jednom zauvijek, pokazujući se kao Otac svih i preobrazujući zemlju zauvijek.
Kraljevstvo Božje je već ovdje, ali samo kao sjeme koje se sije po svijetu; jednog dana će se moći dobiti konačna žetve. Kraljevstvo Božje ulazi snažno u život kao komad kvasca; Bog će učiniti da jednog dana taj kvasac preobrazi sve. Spasilačka snaga Boga već potajno djeluje u svijetu, ali je još uvijek kao skriveno blago koje mnogi ne uspijevaju otkriti. Jednog dana će ga svi moći uživati. Isus ne sumnja u ovaj dobri i osloboditeljski kraj. Unatoč svim otporima i lomovima do kojih može doći, Bog će pretvoriti u stvarnost ovu utopiju staru koliko i ljudsko srce: nestanak zla, nepravde i smrti.
Kad će doći ovaj kraj? Isus se ne brine za datume i kalendare; ne kalkulira u stilu apokaliptičkih pisaca; ne konkretizira rokove, niti nagađa u kasnijim periodima i vjekovima. Vjerojatno je, kao većina njegovih suvremenika, i Isus intuitivno vidio to kao nešto što je blisko i neminovno. Treba živjeti spremno, jer kraljevstvo može doći u bilo kojem trenutku. Pa ipak, Isus ne zna kada može doći i to skromno priznaje: O tom danu i tom času, nitko ništa ne zna, ni anđeli na nebu, niti Sin, nego samo Otac.
Isus zadržava svoje povjerenje u konačno kraljevstvo Božje i to snažno potvrđuje na večeri na kojoj se oprašta od svojih učenika, nekoliko sati prije nego će biti raspet. To je posljednji od onih svečanih objeda koje je s tolikom radošću slavio s narodom, simbolizirajući završni banket u kraljevstvu Božjem. Koliko je uživao anticipirajući završnu feštu na kojoj će Bog dijeliti svoj stol s gladnima i siromašnima, s grešnicima i nečistima, uključujući i pogane koji su tuđi Izraelu! Ovo je bio njegov posljednji svečani objed na ovom svijetu. Isus sjeda za stol znajući da Izrael nije slušao njegovu poruku. Njegova smrt je blizu, ali u njegovu ožalošćenom srcu i dalje gori nada. Kraljevstvo Božje će doći. Bog će na kraju trijumfirati, a zajedno s njim će trijumfirati i on, usprkos njegovom neuspjehu i njegovoj smrti. Bog će dovesti do punoće svoje kraljevstvo i učinit će da Isus sjedi na završnom banketu i pije novo vino. To je njegova neuništiva nada: Zaista vam kažem da više neću piti vino od plodova loze do onog dana kad ću piti novo u kraljevstvu Božjem.
Peto poglavlje
PJESNIK SAMILOSTI
Isus nije izravno objasnio svoje doživljavanje kraljevstva Božjeg. Kako se čini, nije mu bilo lako priopćiti riječima ono što je živjelo u njegovoj nutrini. Nije rabio jezik pismoznanaca za razgovor sa seljacima Galileje. Isto tako nije znao govoriti u svečanom stilu jeruzalemskih svećenika. Pribjegao je jeziku pjesnika. S neiscrpnom kreativnošću izmišljao je slike, koncipirao lijepe metafore, predlagao usporedbe i, nadasve, majstorski pričao parabole koje su zadivljavale ljude. Udubiti se u fascinantni svijet ovih priča jest najbolji put da se uđe u njegovo doživljavanje kraljevstva Božjeg.
Privlačnost parabola
| < | travanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...