Poglavlje četvrto
SABLAZAN RIMSKOG KRIŽA - MARKOVO RJEŠENJE
Koliko god da je Marko bio domišljat dok je oslikavao Isusovu lojalnost prema Rimu, tvrdoglava činjenica da je bio pogubljen zbog pobune protiv Rima stajala je i dalje. Doista, prikazujući Isusa kako potvrđuje židovsku obvezu plaćanja poreza, Marko je problem Pilatove presude samo produbio. Činjenica te presude bila je neumoljiva i njena su se značenja neizbježno hvatali svi kritičari kršćanstva. Čak i u sažetoj Tacitovoj rečenici može se osjetiti žalac: “Per procuratorem Pontium Pilatum supplicio adfectus erat” (Tacit, Anali).
Rimski križ i sablazan koju je izazivao bili su, dakle, i suviše dobro poznati da bi se
prešutkivali ili tumačili, kao što je to učinio Pavao, kao božanski planirani događaj, koji su nesvjesno ostvarili demonski vladari planeta. Pogubljenje Isusa se dogodilo u Judeji, kratko vrijeme prije toga, kao što Tacit podsjeća svoje čitaoce, za vladavine imperatora Tiberija. Štoviše, događaj je bio i slikovito zabilježen u narativnoj predaji o Isusu, koja je sačinjavala ‘evanđelje’ jeruzalemskih kršćana i koju su širili njihovi izaslanici u nežidovskim crkvama. Marko je, prema tome, pišući svoje Evanđelje, da bi se uhvatio u koštac sa veoma teškom situacijom u kojoj se našla kršćanska zajednica u Rimu oko 71. godine, morao naći način kako će izbrisati sablazan Pilatove osude.
Kao što smo već spomenuli, Marko je za osnovu svog prikaza suđenja Isusu pred Velikim vijećem uzeo verziju koju su smislili jeruzalemski kršćani, da bi opovrgli optužbu kako je Isus prijetio da će razoriti Hram. Također smo vidjeli da je, u pozadini ove verzije, motiv bio predstaviti Isusa kao Mesiju Izraela, što je značilo odbaciti bilo kakve optužbe za ponašanje koje ne bi bilo u skladu s ovom mesijanskom pretenzijom. Ova apologija jeruzalemskih kršćana nije, dakle, bila ograničena na suđenje pred Velikim vijećem, već je činila dio cjelovite priče o zbivanjima u Jeruzalemu, koja su na kraju dovela do Isusova raspinjanja na križ. Budući da je ova priča poslužila Marku kao osnovica za njegovu verziju ove tragedije, moramo uznastojati da razaznamo njen prvobitni oblik, prikriven iza Markova prikaza. Naime, njen autoritet bio je svakako tako čvrsto uspostavljen da je Marko bio dužan pratiti je, premda ga je to doista dovelo do paradoksa, kad opisuje kako je Pilat osudio Isusa, a sam je ranije oslikao Isusa kao nekoga tko je bio tako upadljivo lojalan Rimu u pitanju poreza.
Kad analiziramo, pokazat će se da je jeruzalemska tradicija koju je Marko slijedio bila, čini se, zaokupljena više suđenjem pred Velikim vijećem, nego suđenjem pred Pilatom. Tako se optužba iznesena protiv Isusa na prvom suđenju, da je prijetio Hramu, izlaže i tumači kao ‘lažno svjedočenje’, a osnova po kojoj Visoki svećenik poslije osuđuje Isusa za bogohuljenje, opisuje se dosta opširno. S druge strane, priroda optužbe koju su židovski poglavari radije odabrali protiv Isusa na rimskom suđenju, uopće se ne spominje, niti je bilo što izrijekom rečeno o osnovi na kojoj je Pilat donio kobnu presudu. Štoviše, nikakvo se objašnjenje ne daje za činjenicu da židovski poglavari, pošto su ga osudili za blasfemiju, izručuju Isusa Pilatu, koji ga onda daje pogubiti zbog političkog buntovništva.
Sada je razumljivo, ako imamo u vidu koliko se Marko trudi umanjiti sablazan Isusove osude zbog političkog buntovništva, da bi on zasigurno bio nesklon prenijeti bilo koji dio jeruzalemske predaje iz kojega bi se jasno vidjelo da se optužba odnosila na pobunu. Međutim, važno je imati na umu i to da jeruzalemski kršćani nisu osjećali nikakvu sličnu nesklonost. Doista, upravo suprotno, Isusova smrt od ruku Rimljana, zbog toga što je odbio prihvatiti njihov suverenitet u Svetoj zemlji Jahve, bila je časna smrt - mučeništvo za Izrael. Njihova zabrinutost u svezi sa pogubljenjem na križu imala je sasvim drugačiji uzrok. Kao što smo već vidjeli, to je bila osnova za veoma ozbiljan prigovor njihovoj tvrdnji da je riječ o Mesiji Izraela. Sukladno s tim, dok su oblikovali svoj prikaz o tome kako se dogodilo da su Isusa pogubili na križu Rimljani, bili su motivirani željom da pokažu kako taj događaj nije opovrgavao njegovu mesijansku ulogu. Ovo je značilo da je njihova pozornost bila usredotočena na pitanja kao što je Isusova osuda pred Velikim vijećem, što je za Židove bilo važno. Zato njihov problem nije bio isti kao i Markov - oni su svojim židovskim sunarodnjacima morali objasniti kako to da Isusova smrt nije opovrgla njegovo mesijanstvo, a ne zašto ga je Pilat osudio kao buntovnika. U stvari, rimska osuda im je samo pomagala u njihovu nastojanju, jer je povećavala poštovanje prema Isusu, kao mučeniku za stvar slobode Izraela.
Ovo prvobitno židovsko-kršćansko prikazivanje Isusa kao Mesije Izraela, koga su kao mučenika za Izrael pogubili poganski ugnjetači i njihovi židovski kolaboracionisti, može se jasno razaznati u pozadini Markove priče. Ona počinje time kako je trijumfalno ušao u Jeruzalem kao Mesija, jašući na magarcu, u skladu sa drevnim proročanstvom, te bio pozdravljen klicanjem naroda kao netko tko je došao obnoviti davno prošlu slavu Davidova kraljevstva: ‘Hosana! Neka je blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodinovo! Neka je blagoslovljeno kraljevstvo oca našeg Davida koje dolazi! Hosana na nebu!’
Sljedeći događaj od neobične važnosti jest takozvano ‘Čišćenje Hrama’. Ovo je, izvan svake sumnje, bio jedan od Isusovih najkrucijalnijih postupaka, ali je, nažalost, njegovo pravo značenje u novozavjetnim zapisima zamagljeno. Onako kako ga prikazuje Marko, a za njim onda i sva druga Evanđelja, ovaj čin izgleda kao simboličan gest, ali takav da na čudan način ipak podrazumijeva energično praktično djelovanje. Isus je predstavljen kako, potpuno sam, ulazi u Hram i izgoni ‘one koji su kupovali i prodavali’, te prevrće ‘stolove mjenjača novca i onih koji su prodavali golubove’. Objašnjavajući svoj postupak, Isus je, kako navodi Marko, rekao: “Zar ne stoji pisano ‘Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode?’, a vi ste je pretvorili u ‘razbojničku špilju!’” Dojam, koji stvara Marko svojim prikazom, jest da je Isus na ovaj način prosvjedovao protiv nepoštene djelatnosti velike skupine malih trgovaca, čije je poslovanje uprljalo svetost Hrama. Štoviše, stvara se dojam da je Isus posve sam raščistio ovu sramotnu situaciju, valjda isključivo snagom svoje vlastite osobe, te da nikakvog protivljenja nije bilo ovom samovoljnom prekidanju veoma žive, pa makar možda i ne posve čiste trgovine.
Dovoljno je, međutim, samo malo razmisliti o očiglednoj nevjerojatnosti takvog prikaza, da bismo shvatili kako je stvarni događaj morao biti posve drugačiji. Štoviše, prikaz prikriva stvarnu prirodu poslovne djelatnosti koja se obavljala u Hramu, pa time i značenje Isusova postupka protiv nje. Hram u Jeruzalemu bio je golema ekonomska institucija, jednako kao i obredno žarište judaizma. Kao i mnoga druga svetišta u dalekoj prošlosti, služio je i kao riznica, te je imao i mogućnosti za pružanje bankovnih usluga. Nadalje, održavanje njegova kulta podrazumijevalo je pružanje niza pomoćnih usluga. Svaki Židov, koji bi došao obaviti svoje obredne dužnosti, morao je svoje svjetovne kovanice promijeniti u valutu koja je za Hram bila prihvatljiva, pa otuda potreba za posebnim klupama, gdje su se obavljali mjenjački poslovi. Slično tome, da bi podnio propisanu žrtvu, nužno je bilo omogućiti mu da kupi prikladnu životinju, te se i takva usluga pružala u Hramu. Mijenjanje novca, te kupnja i prodaja životinja, unutar prostora Hrama, bili su, dakle, nužni poslovi, pa su ih svećeničke vlasti dopuštale. Ovakvo poslovanje je, naravno, donosilo dobit, što je pridonosilo bogatstvu i moći svećeničke aristokracije, koja je pod Rimljanima upravljala židovskim poslovima.
Bilo bi, prema tome, naivno pretpostavljati da je u takozvanom ‘Čišćenju Hrama’ Isus samo prosvjedovao protiv ponašanja mjenjača novca i prodavača žrtvenih životinja, čije je poslovanje na tom mjestu bilo posve zakonito. Doista, pošto je Isus, kao pobožan Židov, sudjelovao u kultu Hrama, on je sigurno i sam koristio ove usluge. Ključ za razumijevanje stvarne prirode Isusova postupka dat je u stihu kojim Marko zaključuje prepričavanje ove epizode: “Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima i književnicima, počnu smišljati kako bi ga ubili. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom” (Marko, XI, 18). Iz ovoga razabiremo da Isusov postupak nije bio uperen protiv sitnih trgovaca u Hramu, već protiv svećeničke aristokracije, koja je upravljala Hramom radi vlastitog profita i moći, protiv ljudi koji su, osim toga, surađivali sa rimskim upravljačima Izraela.
To što je Isusov čin u Hramu imao politički aspekt, samo još više podvlači nevjerojatnost priče, kako je bilježi Marko, da je Isus djelovao sam i da nije naišao ni na kakav otpor. Nevjerojatno je da bi samo jedan čovjek, bez ikakve potpore, mogao omesti zakonito i potrebno poslovanje, koje se odvijalo u predvorjima Hrama, prevrtanjem mjenjačkih klupa i istjerivanjem trgovaca, a da ne naiđe na žestoko suprotstavljanje svih pogođenih. Štoviše, postojala je i hramska policija, čija je dužnost bila održavati red i mir, pa je sigurno da bi ona smjesta poduzela akciju da prekine taj metež, uhićujući čovjeka koji ga je izazvao.
Nadalje, moramo se zapitati gdje su bili sljedbenici Isusovi u toj kritičnoj zgodi, a također i sav onaj narod koji ga je prethodnog dana pozdravio kao Mesiju, kad je ulazio u grad? Zar nisu pratili Isusa kod ulaska u Hram i zar mu nisu pružili potporu u njegovu činu? Neizbježni potvrdni odgovor, koji se mora dati na sva ova pitanja, nameće, sa svoje strane, novo pitanje o stvarnom cilju Isusova postupka. Privremeni prekid poslovne djelatnosti Hrama nije mogao imati veliki učinak na položaj svećeničke aristokracije. Žrtve su mogle biti samo stanoviti broj manje važnih i nedužnih ljudi, koji su, nesumnjivo, pretrpjeli financijski gubitak ovim nasilnim prevrtanjem svoje robe i mjesta poslovanja. Moramo, prema tome, uzeti u razmatranje mogućnost da je Isusov postupak u Hramu bio mnogo ozbiljnija stvar - da je bio zamišljen kao preuzimanje kontrole nad Hramom i svrgavanje Visokog svećenika, izabranika Rima, te postavljanje nekog drugog, tko bi bio izabran u skladu sa Zakonom, upravo onako kako su to kasnije, u 66. godini, učinili zeloti.
Ovakav plan bi osmišljavao nešto što, inače, izgleda kao beskoristan gest, koji nanosi štetu samo nesretnim trgovcima koji, u predvorjima Hrama, obavljaju svoje zakonite poslove. To bi također objasnilo čvrstu odluku glavnih svećenika da unište Isusa, a jednako tako i glavnu optužbu iznesenu protiv njega na suđenju pred Velikim vijećem, kako je, naime, rekao da će razoriti Hram. Značenje takvog napada na svećeničku aristokraciju, a u svezi s našom namjerom da damo prosudbu o Isusovu životnom putu, temeljito ćemo ispitati nešto kasnije, ali se sada moramo vratiti razmatranju ove epizode u kontekstu prvobitne židovsko-kršćanske apologije.
U priči o slijedu događaja koji su na kraju doveli do smrti Mesije Isusa, takav pokušaj pročišćenja visokog svećenstva mogao bi se prikazati kao konzistentan sa mesijanskim poslanjem Isusa, a i objasnio bi kako su mu i zašto glavni svećenici postali smrtni neprijatelji. Pitanje je, međutim, u kojoj mjeri Markov prikaz epizode odražava prvotnu židovsko-kršćansku verziju. Šutnja o Isusovim sljedbenicima i osjećaj antiklimaksa, koji prožima cijelu priču, odražavaju možda činjenicu da je pokušaj završio neuspjehom. No kako god bilo, reklo bi se da židovski poglavari, iako je Isusov plan na neki način bio osujećen, nisu bili u stanju uhititi ga javno, zbog potpore naroda koju je još uživao.
Sljedeća prekretnica u drami posljednjih sudbonosnih dana u Jeruzalemu, kako je ispričana u prvobitnoj jeruzalemskoj verziji, bilo je, bez sumnje, prebjegavanje Jude Iskariotskog, koje je objasnilo kako je od naroda pozdravljeni Mesija bio izdajom predat u ruke glavnih svećenika, koji ga se na drugi način nisu mogli domoći. Kakvu je ulogu imala sljedeća, getsemanska epizoda u prvobitnoj tradiciji, teško je utvrditi. Čini se da u ovoj epizodi imamo tri točke koje su posebno zanimljive: Isus je, te posljednje noći u Getsemanskom vrtu, bio suočen s agonijom donošenja neke teške odluke; učenici nisu držali stražu kako im je bilo naređeno; Isusa su uhvatile sluge Visokog svećenika, nakon stanovita oružanog otpora, poslije čega su se njegovi učenici razbježali. Bit će naša zadaća, u jednom kasnijem trenutku našeg istraživanja, da pokušamo razumjeti što se stvarno dogodilo u Getsemanskom vrtu, u smislu Isusovih namjera i sudbine, ali za sada moramo nastaviti svoju rekonstrukciju prvobitne tradicije, te načina na koji ju je Marko koristio u opisivanju zbivanja koja su dovela do Isusova raspeća.
Uhićenje u Getsemanskom vrtu od slugu Visokog svećenika objašnjava inače neobičnu činjenicu da je Isusu suđeno pred Velikim vijećem, prije suđenja pred Pilatom. U priči se, naime, dalje kaže kako je Isus odveden u kuću Visokog svećenika, gdje se već bilo okupilo Veliko vijeće. U Markovu prikazu, zbivanja pred Velikim vijećem, koja slijede, isprepletena su sa pričom o Petrovu odricanju od Isusa. Iako je ovo prepletanje dviju tema izvedeno vješto, te uvelike pridonosi dramatičnosti događaja, ima ipak mnogo razloga za vjerovanje da je priču o Petru dodao Marko, slijedeći svoju politiku ocrnjivanja učenika, koju smo već zamijetili. Čini se veoma nevjerojatnim da bi jeruzalemski kršćani sastavljali prikaz smišljen da se odbaci optužba Velikog vijeća kako je Isus prijetio Hramu, te istodobno skretali pažnju sa ovog vitalnog pitanja, miješajući ga sa pričom o Petrovu odricanju, zgodi koja je bez ikakve važnosti za samo suđenje, a i vrlo nedolična za Petra, koji je bio veoma poštovani predvoditelj njihove zajednice.
Ako, prema tome, priču o Petrovu odricanju shvatimo kao Markov dodatak, dobijamo objašnjenje za jedno čudno nesuglasje u prikazivanju zbivanja pred Velikim vijećem. Ovo nesuglasje postoji između tvrdnji iznesenih u stihovima XIV:55 i XV:1, gdje se podrazumijeva da je Veliko vijeće održalo dva zasebna sastanka: prvi noću, koji je zaključen osudom Isusa na smrt zbog blasfemije, i drugi rano ujutro, koji je završio izručivanjem Isusa Pilatu pod nekom drugačijom, ali neotkrivenom optužbom. Umetnuvši priču o Petrovu odricanju, Marko prikriva ovo nesuglasje, ali mi se s pravom možemo zapitati da li je ovo nesuglasje, koje se pažljivim čitanjem brzo otkriva, postojalo i u prvobitnom prikazu koji su dali jeruzalemski kršćani. Markovo nastojanje da ne navede izrijekom optužbu pod kojom su židovski poglavari predali Isusa Pilatu, navelo ga je vjerojatno da preoblikuje svoj izvorni materijal, tako da drugi sastanak Velikog vijeća izgleda potpuno nepovezan s prvim. Ovaj zijev, bez sumnje, nije postojao u prvobitnoj priči, čiji autori nisu dijelili Markovu želju za prešućivanjem prijestupa za koji su židovske vlasti optužile Isusa pred Pilatom.
Bit će dobro u ovom trenutku da imamo pred sobom prikaz zbivanja pred Velikim vijećem, otpetljan od priče o Petrovu odricanju, što će nam omogućiti da vidimo nešto od prvobitnog slijeda događaja, koji je Markovo preoblikovanje zamaglilo ( u ovom će prikazu tri točke ukazivati na mjesta gdje stoje ‘Petrovi odlomci’) :
“Odvedoše Isusa k velikom svećeniku, gdje se skupe svi glavari svećenički, starješine i književnici...Glavari svećenički i cijelo Veliko vijeće tražili su svjedočanstvo protiv Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoše. Tada neki ustanu i lažno posvjedoče protiv njega: “Mi smo ga čuli gdje govori:’Razvalit ću ovaj hram, sagrađen ljudskom rukom, i za tri dana sagradit ću drugi, koji neće biti sagrađen ljudskom rukom.’ Ali ni tako ne bijaše složno njihovo svjedočanstvo. Tada se diže veliki svećenik pred nazočnima te reče Isusu: “Ništa ne odgovaraš na ovo što svjedoče protiv tebe?” On je šutio; nije ništa odgovarao. Veliki svećenik ponovo ga upita:” Jesi li ti Mesija, Sin Preslavnoga?” “Jesam - odgovori Isus. - I vi ćete vidjeti ‘Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim’.” Tada veliki svećenik razdera haljine na sebi i reče: “Čemu više trebaju svjedoci? Čuli ste hulu! Što vam se čini?” Svi osude da zaslužuje smrt. Tada ga neki počeše pljuvati, pokrivati mu lice, udarati ga pesnicama i govoriti mu: “Prorokuj!” Sluge mu udarahu zaušnice...Već u rano jutro glavari svećenički sa starješinama i književnicima - cijelo Veliko vijeće - održaše vijećanje te Isusa svezaše, odvedoše i predadoše Pilatu. Pilat ga zapita:” Jesi li ti kralj židovski?” “Ti kažeš” odgovori mu. Glavari svećenički žestoko su ga optuživali. Pilat ga ponovo upita:” Ništa ne odgovaraš? Gledaj koliko te optužuju!” Ali Isus ne odgovori ništa više, tako da se Pilat čudio.”
Koliko je Marko prepravljao ovu priču, teško je reći. Glavna točka koja pobuđuje sumnju jest što se Velikom svećeniku pripisuju riječi kojima identificira Mesiju (Krista) kao Sina Božjeg: “Jesi li ti Krist, Sin Preslavnoga?” Bit će, međutim, najbolje da ovu točku raspravimo kasnije. U ovom trenutku moramo razmotriti dvije teškoće u svezi sa ovim prikazom, na koje su ukazali neki stručnjaci.
Istaknuli su, osporavajući točnost prikaza, kako nije vjerojatno da bi se Veliko vijeće, vrhovni židovski sud za raspravljanje o stvarima koje se tiču Zakona, sastalo u kući Velikog svećenika, pošto je ono imalo vlastito utvrđeno mjesto za svoje okupljanje. Drugo, da bi noćni sastanak Velikog vijeća sigurno bio neregularan. Ovo su valjani prigovori, ako prikaz želimo promatrati kao činjenični zapisnik o nečemu što se predmnijeva da je bilo suđenje pred Velikim vijećem. Ali ocijeniti prikaz na ovaj način znači uzimati krivo njegovu pravu prirodu. Kao što smo već vidjeli, u svom prvobitnom obliku, to je bio dio židovsko-kršćanske apologije, smišljene da pokaže kako pogubljenje Isusa nije opovrglo njegovu tvrdnju da je Mesija. Jedan od glavnih prigovora takvoj tvrdnji bio bi očito u tome da je Isus pred Velikim vijećem optužen kako je prijetio Hramu. Židovski kršćani su se trudili odbaciti ovu optužbu, pa njihov prikaz zbivanja pred Velikim vijećem i čini upravo to, pokazujući da je optužba bila ‘lažno svjedočenje’ i da Isus nije osuđen od Velikog vijeća pod ovom optužbom, nego zato što je ustvrdio da jest Mesija.
Ali sad moramo postaviti pitanje koje se, u ovim prigovorima koje smo upravo zabilježili, podrazumijeva: da li su zbivanja u kući Velikog svećenika te noći doista bila suđenje Isusu pred Velikim vijećem? Marko svakako misli da jesu, tako da kod svojih čitatelja stvara dojam kako je Isus bio zapravo pogubljen po presudi Velikog vijeća za blasfemiju, što je optužba koja nije sadržavala ništa od onih opasnih političkih implikacija koje je rimska presuda zbog političkog buntovništva imala. No brižljiva analiza onoga što nam izgleda kao prvobitni prikaz jeruzalemskih kršćana, ukazuje na dosta drugačiju situaciju.
Moramo se podsjetiti da su židovski poglavari bili svećenička aristokracija, te da su Rimljani njima povjerili upravljanje domaćim židovskim pitanjima. Svoj položaj su bili dužni opravdati održavanjem mira u narodu i učinkovitom suradnjom u očuvanju rimske vladavine. Isus, kao mesijanska figura, poduprta značajnom podrškom naroda, doveo je ozbiljno u pitanje njihovu kontrolu nad Hramom, istinskim izvorom njihova bogatstva i vodećeg položaja u naciji. Kakav god da je bio njegov stvarni cilj, Isus ga nije uspio ostvariti u onom prvom napadu, ali je i dalje imao veoma snažnu potporu, pa je mogao biti uhićen samo potajnim djelovanjem. I sad, kad su ga židovski poglavari imali u svojoj vlasti, kakva je mogla biti njihova vjerojatna politika? Zabilježena zbivanja te noći u kući Velikog svećenika pružaju nam neke značajne indicije. Prvo, neuobičajeno vrijeme i mjesto zbivanja ukazuju na to da je žurba bila očito od bitne važnosti. Vjerojatno je da židovski poglavari nisu mogli biti sigurni kako će narod, u kojem su bili i mnogi hodočasnici za Pashu, reagirati na vijest o Isusovu uhićenju, pa je uspjeh za njih ležao u tome da se narod suoči sa fait accompli. Autor Evanđelja po Ivanu predstavlja Velikog svećenika Kajfu kako izražava svoju zabrinutost i u pogledu rimskog reagiranja, ako se Isusu dopusti da neometano nastavi svoje djelovanje (Ivan, XI, 47-8). Drugim riječima, Isus je doveo u pitanje ne samo položaj Velikog svećenika i njegove stranke, nego je značio i prijetnju mirnom i urednom upravljanju, zbog čega bi Pilat pozvao njih na odgovornost. Odmah ćemo vidjeti dokaze da se Isusovo djelovanje u Jeruzalemu vremenski podudarilo s ustankom u tom gradu, u koji su se Rimljani morali izravno umiješati. Bila je stoga očigledna dužnost židovskih glavara da otkriju točnu prirodu Isusovih namjera, jer se činilo da su one subverzivne u odnosu na ustaljeni poredak, te da ga, s takvim dokazima, izruče Pilatu radi suđenja i izricanja presude.
Sukladno tome, znakovita je činjenica da se u apologiji jeruzalemskih kršćana iznosi kako je glavno pitanje pred Velikim vijećem bio Isusov stav prema Hramu. Prikaz ostavlja dojam da su židovski poglavari potkupili ili nagovorili svjedoke da daju ‘lažna svjedočanstva’ protiv Isusa, da bi imali osnovu po kojoj će ga osuditi na smrt. Ako je ovo zbilja bilo tako, onda su ovi poglavari pokazali neobičnu pedanteriju u poštivanju pravila o svjedočenju, jer su odbili prihvatiti takva svjedočanstva kad su utvrdili da svjedoci jedan drugome proturječe. Moramo se zapitati ne bi li židovski poglavari sigurno bili bolje pripremili stvar, ako im je bilo stalo samo do legalne izlike da unište Isusa? Postoji ovdje još nešto što treba razmotriti. Pretkazivanje rušenja Hrama nije se smatralo prijestupom koji bi zasluživao smrtnu kaznu. Tako nam Josip bilježi aktivnost nekog seljaka, koji se također zvao Isus, sin Ananije, koji je počeo prorokovati u Hramu, u vrijeme Blagdana sjenica, četiri godine prije rata: ‘Glas sa istoka, glas sa zapada, glas iz sva četiri vjetra; glas protiv Jeruzalema i njegovog svetišta, glas protiv mladoženje i nevjeste, glas protiv cijelog naroda.’ Josip dalje priča kako su židovske vlasti kaznile ovog Isusa, ali pošto on nije odustajao od svog zlogukog prorokovanja, izručili su ga prokuratoru Albinu. On ga je dao bičevati do kosti, a kad ga niti to nije ušutkalo, Rimljani su ga kao luđaka pustili. Isus je nastavio svoje prorokovanje više od sedam godina, dok nije poginuo od izbačenog kamena tijekom opsade grada.
Slučaj Isusa, sina Ananije, prema tome, pruža nam zanimljivu usporedbu sa slučajem Isusa iz Nazareta. Ako je ovaj posljednji prorokovao buduće uništenje Hrama, jedva da je vjerojatno da bi se Veliko vijeće usredotočilo na ovo kao adekvatan dokaz za smrtnu presudu. Očito je da je njihova zabrinutost u svezi sa Isusovim stavom prema Hramu morala, dakle, imati neki dublji motiv. Ne može biti velike sumnje oko toga u čemu je ovaj motiv bio - trebalo je saznati kakav je točno bio Isusov cilj kod njegova takozvanog ‘Čišćenja Hrama’. Već smo vidjeli razloge za zaključak da je njegov postupak u Hramu bio daleko ozbiljnija stvar nego što je to predstavljeno u Evanđeljima. Isusovi sljedbenici su sigurno sudjelovali u borbi, koja je možda anticipirala uspješnu akciju zelota na tom istom mjestu u 66. godini. Napad očito nije uspio postići svoj cilj, ali je ipak značio ozbiljno ugrožavanje poretka. Bilo je stoga važno saznati Isusove ciljeve i tko su bili njegovi vodeći sljedbenici. Nesuglasnost svjedočanstava, o kojoj govori židovsko-kršćanska tradicija, nesumnjivo odražava prirodnu zbrku u izvješćima o tome što je Isus točno rekao i učinio tom prilikom. Zbilja, kao da čujemo notu zbunjenosti u pitanju velikog svećenika Isusu: ’Ništa ne odgovaraš na ovo što svjedoče protiv tebe?’ Isusova navodna šutnja je znakovita - očito je da je bio na oprezu, kako Velikom svećeniku ne bi pružio obavještenja koja je želio.
Apologija židovskih kršćana, kao što smo vidjeli, bila je zaokupljena odbacivanjem optužbe da je Isus prijetio Hramu, u interesu svoje prezentacije Isusa kao Mesije Izraela. Pošto je prikazano kako se optužba nije mogla poduprijeti, pripovijedanje je nastavljeno opisom kako je Veliki svećenik, nemoćan da izvuče od Isusa bilo kakvo obavještenje o metežu u Hramu, postavio izravno pitanje je li on Mesija: “Jesi li ti Krist, Sin Preslavnoga?” To da je riječi “Sin Preslavnoga”, ili njihov aramejski ekvivalent, stvarno izgovorio Veliki svećenik, krajnje je nevjerojatno. Naime, temeljni monoteizam judaizma isključivao je takav odnos čak i za Mesiju. Čini se najvjerojatnijim da ih je dodao Marko, u svjetlosti svoje teme o božanstvu Isusa. Kako god bilo, važnost ovog odlomka leži u činjenici što su jeruzalemski kršćani, u svojoj apologiji, opisali kako je Isus odgovorio potvrdno na pitanje Velikog svećenika, potvrđujući time nedvosmisleno da on jest Mesija. Nastavak Isusova odgovora sažeto izražava apokaliptičku vjeru jeruzalemske Pracrkve: “I vi ćete vidjeti Sina Čovječjega kako sjedi s desnu Svemogućega i dolazi na oblacima nebeskim”. Veliki svećenik i Veliko vijeće reagirali su provalom krajnjega bijesa i Isusu je presuđeno da bogohuli i da zbog toga zaslužuje smrt. Takvu je odluku teško shvatiti; Josip, naime, ne spominje da je bilo koji drugi od mnogih mesijanskih pretendenata, o kojima on piše, bio osuđen na smrt zbog blasfemije.
Ovaj prikaz odluke Velikog vijeća, moramo se podsjetiti, dio je apologije kršćana iz Jeruzalema, a njihovim je apologetskim namjerama odgovaralo da pokažu kako Isus nije bio kriv za prijetnju Hramu, već ga je Veliko vijeće osudilo zato što je ustvrdio da je Mesija. Ako je, dakle, Veliki svećenik doista pitao Isusa je li on Mesija, pitanje je moralo biti postavljeno u kontekstu njegova traženja dokaza o subverzivnoj prirodi Isusova učenja i djelovanja. Ono što je saznao zacijelo ga nije navelo, ni njega niti Veliko vijeće, unatoč navodnoj osudi Isusa na smrt, da pristupe pripremama za njegovo pogubljenje kamenovanjem, što je bila uobičajena kazna za blasfemiju. Dok ispisujemo ovu opservaciju, dodirujemo jedno veoma složeno pitanje: je li Veliko vijeće, u to vrijeme, imalo ovlasti izreći smrtnu kaznu?
Dvije činjenice su razlog što ovdje moramo postaviti to pitanje. Prva je da je, usprkos novozavjetnom zapisu o osudi Velikog vijeća, rimski guverner bio taj koji je naredio Isusovo pogubljenje, a izvršili su ga rimski vojnici. Druga činjenica jest da su Židovi, prema Evanđelju po Ivanu, predajući Isusa Pilatu, izjavili: ‘Nama nije dopušteno nikoga ubiti.’ Prema tome, stvoren je dojam da su židovske vlasti osudile Isusa na smrt zbog blasfemije, ali su, zato što nisu imale ovlasti da presudu izvrše, bile primorane nagovarati Pilata da ga on pogubi, pa su u tom cilju optužbu o bogohuljenju preinačili u optužbu za političku pobunu. No cijelo se ovo pitanje vrti zapravo oko točnosti Ivanova izvješća. Bez ovih Ivanovih riječi, kao što ćemo vidjeti, problem zašto Veliko vijeće nije izvršilo navodnu presudu i pogubilo Isusa kamenovanjem poprima drugačiji aspekt.
Kritičko ispitivanje Ivanove izjave brzo otkriva osnove za dovođenje njene točnosti u sumnju, ako se tumači tako da Veliko vijeće nije moglo postupiti po smrtnoj presudi. Ove osnove postaju vidljive kad se izjava promatra u njenom kontekstu: “Pilat im reče: ‘Uzmite ga vi te mu sudite po svom Zakonu!’ Židovi mu odgovoriše: ‘Nama nije dopušteno nikoga ubiti!’ To se dogodi da se ispuni Isusova riječ kojom je označio kakvom smrti ima umrijeti” (Ivan, XVIII, 31-32). Pilatova naredba Židovima logički podrazumijeva da su imali ovlasti da sude Isusu. Njihov odgovor pak podrazumijeva da im njihov vlastiti zakon nije dopuštao pogubljenje po smrtnoj presudi. Tumačiti riječi ‘nama nije dopušteno’, u ovom kontekstu, kao pozivanje na zakonsku nemoć Velikog vijeća pod rimskom upravom, kako se to često čini, svakako nije potrebno, ni sa gledišta logike, niti sa gledišta gramatike. Tumačiti ih tako znači prizivati druga promišljanja za činjenicu da su Rimljani pogubili Isusa, umjesto Židova, koji su ga prvi osudili na smrt. Kako god to bilo, postoji čak i uvjerljiviji razlog da se posumnja u povijesnu točnost Ivanove izjave.
Razlog se nalazi u zaključnom komentaru Ivanove izjave: “To se dogodi da se ispuni Isusova riječ kojom je označio kakvom smrti ima umrijeti.” Ovaj komentar otkriva Ivanovu stvarnu namjeru, kad predstavlja Židove kako izjavljuju da njima nije dopušteno bilo koga pogubiti. Ivan je želio objasniti kako je došlo do toga da Isus bude razapet, što nije bila židovska kazna. Logika njegova prethodnog pripovijedanja vodila je ka očekivanju da će Isusa ubiti Židovi. Doista, on je predstavio Isusa kako Židove naziva ubojicama, jer su ga namjeravali ubiti, pa su čak i pokušali pogubiti ga kamenovanjem. Prema tome, on je morao pripremiti svoje čitatelje za ono što se stvarno dogodilo. U ovom cilju, ranije u svom Evanđelju, opisao je Isusa kako pretkazuje svoju smrt na križu: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi”. Ovim pomalo tajnovitim riječima, dodao je svoj komentar radi objašnjenja: “To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti” (Ivan, XII, 32-33). Ova priprema bila je domišljata, jer mu je omogućila da, u svom zapisu o suđenju, objasni inače neočekivano pogubljenje Isusa od Rimljana, i to tako što se pozvao na Isusovo ranije proročanstvo da će umrijeti raspet na križu.
Kad se razmotri kao historijsko pitanje, sva svjedočanstva koja postoje o pitanju kompetencije Velikog vijeća da izvrši pogubljenje po smrtnoj presudi čini se da ukazuju na to da je ovaj sud takve ovlasti imao, pod uvjetom da presudu potvrde Rimljani. Tako su dugotrajni postupci oko Pavlove sudbine, kako su opisani u Djelima apostolskim, razumljivi jedino pod pretpostavkom da su ga rimske vlasti mogle izručiti Židovima da mu sude, što bi zasigurno bilo završilo njegovim pogubljenjem, pod nekom vjerskom optužbom. U slučaju Jakova, Isusova brata, kao što smo vidjeli, razlog što je veliki svećenik Anan postupio nezakonito, pogubivši Jakova i njegove drugove, sastojao se u tome što je sazvao Veliko vijeće dok prokurator nije bio nazočan. Slučaj Isusa, sina Ananije, koji smo zabilježili ranije, za nas je možda najznačajniji. Prema Josipu, Veliko vijeće ga je najprije kaznilo bičevanjem, a kad ovo nije zaustavilo njegova proricanja, izručili su ga prokuratoru radi oštrijeg postupka. Josip jasno kaže da je prokurator imao posljednju riječ u odlučivanju o životu ili smrti. Veliko vijeće je primjenjivalo židovski Zakon na pripadnike vlastitog naroda, ali su presude na smrt bile podložne potvrdi prokuratora.
Ako je, dakle, takav bio zakonski položaj, činjenica da Veliko vijeće nije pristupilo traženju Pilatove potvrde za svoju navodnu osudu Isusa zbog blasfemije, te da on nije pogubljen kamenovanjem, mora značiti da postupak u kući Velikog svećenika nije bio formalno suđenje. Ovaj zaključak potvrđuju i drugi pokazatelji, koje smo zabilježili, da je Veliko vijeće te noći bilo zaokupljeno ispitivanjem Isusovih ideja i postupaka, s namjerom da pripreme sve što treba kako bi ga izručili Pilatu. To pak suđenje trebalo se osnivati na političkom, a ne vjerskom značenju Isusa. S obzirom na to što je judaizam tada bio, politički i vjerski čimbenici bili su, naravno, nerazmrsivo isprepleteni, kao što smo vidjeli na primjeru ideala i ciljeva zelota. Međutim, židovske poglavare je Isus zaokupljao u prvom redu kao čovjek koji je ugrožavao postojeći društveni i politički poredak, a ne kao vjerski heretik. Njegovo djelovanje u posljednjih nekoliko dana, a naročito napad na Hram i njegove institucije, učvrstilo ih je u uvjerenju da je on subverzivna snaga, za čije će obuzdavanje Rimljani njih smatrati odgovornima.
Da bismo se vratili našem pokušaju da prvobitnu predaju jeruzalemskih kršćana ispetljamo iz Markove preoblikovane verzije, mogli bismo sada baciti još jedan pogled na naš ranije spomenuti osjećaj o nesuglasju u Markovoj priči, koje dovodi do toga da izgleda kako je Veliko vijeće održalo dva zasebna sastanka. Iznijeli smo pretpostavku da je Marko, ubacujući priču o Petrovu odricanju od Isusa, težio da prikrije nezgodni i nespretni prijelaz sa prezentacije saslušavanja u Velikom vijeću kao suđenja, na kome je Isus osuđen za blasfemiju, na kasnije suđenje Isusu pred Pilatom za političku pobunu. Primjetili smo, također, da jeruzalemski kršćani sigurno nisu dijelili Markovu nelagodnost u svezi sa rimskim pogubljenjem Isusa, jer im je to, u stvari, uvelike pomagalo da Isusa predstave svojim sunarodnjacima u pozitivnom svjetlu, naglašavajući njegovo mučeništvo koje je pretrpio od ruku omrznutih Rimljana. Sukladno ovome, vjerojatno je da je u njihovom prvobitnom prikazu bilo posve jasno da su židovski poglavari, nakon saslušavanja Isusa, formulirali svoju optužbu za političko bunovništvo i izručili ga Pilatu, radi potvrđivanja i izvršenja izrečene kazne. Poduzimajući ovu akciju, židovski su poglavari, kao što smo vidjeli, vršili svoju zakonsku dužnost. Jeruzalemski kršćani su pak, u sačinjavanju svoje apologije, dobili povoljnu priliku da ocrnjuju postupak ovih nepopularnih moćnika koji su izručili Isusa, kao prorimski, udvorički i nepatriotski.
U pozadini Markova propusta da objasni zašto su židovski poglavari predali Isusa Pilatu, nakon što su ga osudili za blasfemiju, te također njegove nespremnosti da kaže na kojim su osnovama ovi poglavari tužili Isusa prokuratoru, može se razabrati njegova zbunjenost i nelagodnost u svezi sa tom optužbom. Naime, prvo pitanje koje Pilat postavlja Isusu jest: “Jesi li ti kralj židovski?” Posve je jasno da je Pilatovo pitanje moralo biti ovako uobličeno u skladu sa obavještenjima koja su mu dali židovski svećenici. Štoviše, činjenica da Pilat upotrebljava titulu ‘kralj židovski’ i u tri druge prigode, da su je rimski vojnici rabili za ismijavanje Isusa, te da su i židovski poglavari izricali ekvivalent pojma ‘kralj Izraela’ izrugujući se već raspetom Isusu, ukazuje nam na to da je u prvotnoj priči upravo to imalo istaknuto mjesto u osnovi na kojoj su Židovi utemeljili svoje optužbe. Kao titula, značenje koje ima je veliko, u stvari definitivno. Naime, od mnogih stvari za koje je Isus mogao biti optužen, židovski poglavari su očito najradije izabrali ovu o političkim pretenzijama, što su Rimljani prihvatili, a jeruzalemski kršćani zabilježili u svom prikazu. Nadalje, samo pripisivanje takve titule podrazumijevalo je pretenziju na vodstvo politički oslobođenog Izraela. To što je ona pripisana Isusu, neizbježno mora značiti da je nešto postojalo u Isusovu učenju i ponašanju, koliko je ono bilo poznato Židovima i Rimljanima, što je ovakvo pripisivanje činilo i razumnim i umjesnim. I dalje, činjenica da je to zabilježeno, bez osporavanja, u apologiji jeruzalemskih kršćana, otkriva nam da to nije bila titula koju oni ne bi bili prihvatili za Isusa.
Kakav je bio propisani postupak za rimskog guvernera, kad mu židovske vlasti izruče zatvorenika pod optužbom za političko buntovništvo, nije nam poznato ni iz jednog od naših izvora. Čini se vjerojatnim da bi guverner normalno bio spreman prihvatiti optužbu, bez daljnjeg suđenja, ukoliko ne bi bilo jakih razloga za drugačiji postupak. On bi, bez sumnje, optuženome formalno postavio pitanje što ima kazati o optužbi, koju ovlašteni predstavnici njegova vlastitog naroda iznose protiv njega. U slučajevima političkog buntovništva, vjerojatno je da bi guverner već imao neka saznanja o djelovanju ovako optužene osobe, iz svojih vlastitih obavještajnih izvora, pa je ovo vjerojatno bilo tako i sa Pilatom u Isusovu slučaju. Iz onoga što je Marko izabrao da zabilježi o postupku u Pilatovu suđenju, može se sastaviti nešto nalik na proceduru, koja je tu samo skicirana. Pošto je zapitao Isusa je li on ‘Kralj Židova’ i pošto je dobio neodređen i suzdržan odgovor, Pilat ponovno pita, pozivajući se na optužbe židovskih vođa: “Ništa ne odgovaraš? Gledaj koliko te optužuju” (Marko, XV, 4). Daje nam se obavještenje kako se Pilat iznenadio Isusovim odbijanjem da odgovori na ove optužbe, pošto je vjerojatno bio navikao slušati optužene kako žestoko dokazuju svoju nedužnost.
Od ove točke, naš pokušaj da razaznamo prvobitni prikaz židovskih kršćana, koji stoji u osnovi Markove prezentacije, zalazi u jednu od najvećih zagonetki rimskog suđenja Isusu. Riječ je o epizodi koja govori o izboru koji je, po Marku, Pilat stavio pred Židove, da se odluče između Isusa i Barabe. Epizoda stavlja pred nas dvostruki problem: da li je utemeljena na povijesnoj činjenici, te kako Marko iskorištava navodni izbor u razvijanju svoje apologetske teme. Ovaj posljednji problem zaokupit će dosta dugo našu pozornost malo kasnije, ali sad moramo riješiti pitanje povijesne točnosti epizode, posebno u svezi sa prvobitnom židovsko-kršćanskom apologijom, na kojoj Marko temelji svoju priču.
Bit će dobro da imamo pred sobom relevantni odlomak, kako stoji u Markovu Evanđelju. Odlomak dolazi neposredno nakon izjave kako se Pilat čudio što Isus odbija odgovoriti na optužbe židovskih vođa o njegovim subverzivnim idejama i djelovanju. U slijedu Markova pripovijedanja stvara se dojam da se Pilat, zbunjen Isusovom šutnjom i nesiguran kako treba postupiti, iznenada sjetio mogućnosti koju mu nudi navodni običaj:
“Svakog im je blagdana puštao jednog sužnja. Onoga koga bi tražili. Tada bijaše u zatvoru čovjek zvani Baraba, zatvoren s ostalim buntovnicima koji u buni počiniše ubojstva. Svjetina uziđe gore te poče tražiti ono što im je Pilat običavao činiti. Pilat im odvrati: ‘Hoćete li da vam pustim kralja židovskog?’ Znao je da su ga glavari svećenički predali iz zavisti” (Marko, XV, 6-9).
Kad ga istražujemo, ovaj odlomak se doista pretvara u pravi lanac problema. No prije nego što ih razmotrimo, neka nam bude dopuštena primjedba kako se, premda slijed Markove priče stvara privid da se epizoda s Barabom dogodila neposredno poslije Pilatova čuđenja ili zbunjenosti zbog Isusove šutnje, ovdje ipak podrazumijeva određeni vremenski interval, u kojem se svjetina okupila, kako bi zatražila uobičajenu povlasticu. Takav interval bi značio nekakav neobjašnjeni prekid u tijeku postupka pred Pilatovim sudom. Prema onome što smo uspjeli zaključiti iz Markova, neobično evazivnog, pripovijedanja o Pilatovu ispitivanju Isusa, bilo bi razumno očekivati da je Pilat prihvatio dokaze koje su pred njim iznijele židovske vlasti, te da je odmah nastavio sa izdavanjem naredbe da se Isus pogubi. Štoviše, ovakvo očekivanje podupire sama činjenica da je Pilat doista i dao propisnu naredbu za pogubljenje i da je Isus bio na kraju pogubljen zbog političke pobune. Pošto je tome tako, izjava kako se Pilat ‘čudio’ zbog Isusove šutnje, mora se svakako uzeti kao interpretativni komentar, koji je dao Marko, jer on predmnijeva psihološko razumijevanje Pilatova raspoloženja i mišljenja, koje bi mogao steći samo oštrouman očevidac postupka pred rimskim sudom, pa se legitimno može posumnjati da je Markov izvor doista sadržavao takvo izvješće. Ova nota o Pilatovu ‘čuđenju’ bila je očito nužna za način kako je Marko iskoristio epizodu o Barabi, koju se upravo spremao unijeti u svoju priču, kako bi doveo do toga da sam Pilat posvjedoči Isusovu nedužnost. Međutim, premda je Marko, na ovaj način, nastojao premostiti prazninu između Pilatova ispitivanja Isusa i nove epizode s Barabom, ta praznina je činjenica, s kojom moramo računati u našoj ocjeni Markova prikaza rimskog suđenja (1).
Ali sada se moramo okrenuti temeljnom problemu povijesne vjerodostojnosti epizode s Barabom. Prema Markovim riječima, u Judeji je bio običaj, za blagdana Pashe, da rimski guverner pusti zatvorenika koga izabere narod. Predmnijeva se, valjda, onaj narod koji se u tom trenutku zatekao u Jeruzalemu. Moramo stoga početi svoje istraživanje brižljivim pregledom svega što je Marko zapravo rekao o tom navodnom običaju, a zatim pažljivo razmotriti njegove implikacije, ukoliko je običaj doista postojao.
Markove riječi da je “za blagdana običavao pustiti zatvorenika koga su tražili” doslovno znače da je Pilatova praksa bila da odobri ovakvu amnestiju. Poanta je važna, kao što ćemo vidjeti, jer je običaj predstavljen kao nešto što je osobno uveo Pilat. Matej, prateći Marka u ovome, piše tako da se čini kako su ovaj običaj poštivali općenito svi guverneri: “Svakog blagdana upravitelj bi običavao pustiti narodu jednoga sužnja; onoga koga bi narod želio” (Matej, XXVII, 15). Kao sljedeće, treba primjetiti da Marko ne označava pobliže za koga se to oslobađanje vršilo. On upotrebljava zamjenicu ‘oni’ (autois ), koja visi u zraku, što navodi na pomisao da mu je toliko bilo stalo uvesti ovu epizodu, da je zaboravio objasniti identitet onih u čijem je interesu taj navodni običaj postojao. Ova uporaba nejasne zamjenice još više ističe iznenadni prekid i prebacivanje pozornosti, koje vidimo u Markovu pripovijedanju, nakon što je spomenuo Pilatovo ‘čuđenje’ zbog Isusove šutnje.
Sljedeći stih u epizodi o Barabi nastavlja podržavati ovaj utisak o žurbi da se pređe na novu temu, što svjedoči o važnosti koju je imala za Marka u razvijanju njegove apologetike - ‘tada bijaše u zatvoru čovjek zvani Baraba, zatvoren s ostalim buntovnicima koji u buni počiniše ubojstva’. Čini se kao da su ove riječi posve izvan konteksta sa prethodnim stihom i onim što slijedi. Doista, tek četiri stiha dalje, obavještenje koje daje o Barabi postaje relevantno. To što ga Marko unosi tamo gdje to čini, tako izvan konteksta, svakako ukazuje na to da se ime Baraba snažno nametalo u njegovom razmišljanju na ovom mjestu vlastita pripovijedanja, zbog značaja koji ima za njegovu temu. Same riječi, međutim, izgledaju kao da su uzete iz izvornog materijala, koji je Marko rabio za ovaj dio svoje priče. Predmnijeva se neka ranija priča o buni, koja objašnjava zatvaranje Barabe i drugih buntovnika. Ova implikacija je od najveće važnosti, jer znači da je Marko imao na raspolaganju nekakav prikaz neke bune koja se zbila - pretpostavlja se u Jeruzalemu - otprilike u isto vrijeme kad je tamo djelovao Isus. Nadalje, njegovo preuranjeno spominjanje Barabe otkriva nam da je bio jako zabrinut oko neke veze između Barabe i Isusa, za koju je on znao.
Nakon što je tako nepromišljeno odao svoje uzbuđenje u svezi sa Barabom, u sljedećem stihu Marko se vraća na svoje uvodne riječi, da bi se nadovezao na pitanje tobožnjega običaja amnestije: “Svjetina uziđe gore te poče tražiti ono što im je Pilat običavao činiti.” Ono što se ovim stihom predmnijeva jest da je svjetina odjednom stigla do Pilatove rezidencije ili sudišta, te ga podsjetila na običaj. Nema spomena da su oni imenovali zatvorenika koga treba pustiti. Ako je takav običaj postojao, čini se da je to bila neorganizirana stvar, jer svjetina, naizgled bez predvodnika, preuzima inicijativu tražeći godišnju amnestiju. Implikacija sljedećeg stiha jest da je Pilat brzo odgovorio na traženje svjetine, ali nema nikakve indikacije da je on prekinuo sudski postupak, da bi posvetio pažnju svjetini. Marko kao da je zaboravio na to. Pilat dočekuje traženje svjetine pitanjem: ‘Želite li da vam pustim Kralja židovskoga?’ Objašnjenje za ovakvo pitanje Marko odmah dodaje: on je, to jest Pilat, znao da su ga glavni svećenici predali iz zavisti.
Marko na ovaj način prvi put nagovještava da je Poncije Pilat, rimski guverner Judeje, uočio da je Isus nedužan, te da je shvatio motiv židovskih vođa zbog kojega ga optužuju za političko buntovništvo. Navedeni motiv zvuči neobično naivno. Židovskim vođama se moglo pripisati nekoliko uvjerljivijih motiva od ‘zavisti’: na primjer, strah od opasnosti koju je predstavljao Isus, ili mržnja zbog onoga što je učinio u Hramu i njegova kritičkog stava prema njima ili odium theologicum. No kakav god da je bio motiv, Markove riječi izazivaju postavljanje dva povezana pitanja: kako je to Pilat znao da je optužba glavnih svećenika bila inspirirana zavišću, te prema tome lažna; i drugo, kako je to Marko znao što je mislio Pilat o ovoj stvari?
Nužno je dublje razmotriti implikacije prvog pitanja. Kao što smo vidjeli, dokazi ukazuju na činjenicu da su, poslije napada na Hram i njegove institucije, židovski poglavari zauzeli stav da je Isus politički opasan, te da je njihovo noćno saslušavanje, nakon uhićenja, imalo svrhu pripremiti optužnicu, kako bi ga izručili Pilatu kao subverzivnu osobu. Nadalje, činjenica da je Pilat pripisao Isusu titulu ‘Kralja Židova’, uključujući i to da se našla kao titulus na samom križu, zajedno s naredbom, koju je dao upravo on, da se Isus pogubi na križu - sve ukazuje na to da je Pilat prihvatio, u odnosu na Isusa, optužbu koju su mu iznijeli glavni svećenici. Pilat nesumnjivo nije gajio nikakvu ljubav prema židovskim poglavarima, kao ni oni prema njemu, ali je njihova uzajamna dužnost i interes bio da surađuju u učinkovitom upravljanju zemljom. Marko ne daje nikakve pokazatelje da je Pilat našao nešto pogrešno u slučaju koji su mu Židovi prezentirali, a nikako nije vjerojatno da bi on propustio spomenuti tu činjenicu, da je Pilat doista javno pokazao kako nije do kraja uvjeren. Nadalje, ako Pilat nije bio zadovoljan dokazima koje su mu iznijeli židovski poglavari, on je mogao odbaciti slučaj ili ga sam temeljitije pripremiti za ponovno suđenje.
Markovu pretenziju da zna što je Pilat mislio o židovskim poglavarima, njegovi kršćanski čitatelji u Rimu, bez sumnje, nisu kritički ispitivali, pa su bili dobro pripremljeni za čudno prikazivanje događaja koje je slijedilo. Kako bismo pak mi mogli osjetiti koliko je to prikazivanje čudno, potrebno je citirati ostatak epizode o Barabi. Nakon što je naveo da je Pilat ponudio svjetini da oslobodi Isusa, kako bi ga spasio, budući da je uvidio njegovu nedužnost i zlobu glavnih svećenika, Marko nastavlja:
“Ali glavari svećenički uzbune svjetinu da im radije pusti Barabu. Pilat im ponovo reče: ‘Što da onda učinim s onim koga zovete kraljem židovskim?’ ‘Razapni ga!’ ponovo zavikaše. ‘Kakvo je zlo učinio?’ reče im Pilat. ‘Razapni ga!’ zavikaše još jače. Tada im Pilat, hoteći udovoljiti svjetini, pusti Barabu, a Isusa, pošto ga bičeva, predade da ga razapnu” (Marko, XV, 11-15).
Dramatičnost situacije je ogromna i Marko je izvanredno opisuje, u živom dijalogu i uzbudljivom zaključku. Utjecaj opisane scene bio je nemjerljiv i usjekao se neizbrisivo u duhove bezbrojnih naraštaja kršćana. Doista, opis ovog fatalnog zbivanja je toliko slikovit, da može ponijeti čitatelja i uvjeriti ga u njegovu istinitost. Međutim, kad se pažljivo i objektivno ispita, nalazimo da izaziva neke veoma ozbiljne prigovore u pogledu autentičnosti prikaza o tome što se stvarno desilo tom fatalnom prigodom u Jeruzalemu.
Da bismo prosudili koliko je čudno ovo zbivanje prikazao Marko, potrebno je najprije baciti pogled na prikaz kao cjelinu, udaljavajući se od svih onih nijansi značenja, što su ih vjekovi kršćanskog vjerovanja našli u njemu. Govori nam se da su vlasti, akreditirane za unutrašnja židovska pitanja, izručile rimskom guverneru pripadnika vlastite nacije, pod optužbom za subverzivne ideje i djelovanje. Ova osoba, koja je ustvrdila za sebe da je Mesija i koja je kao takva bila priznata od svojih sljedbenika, malo prije toga napala je instituciju Hrama i bila tako snažno poduprta od naroda, da javno uhićenje nije bilo moguće. Rimski guverner saslušava zatvorenika u svezi sa optužbama, ali od njega ne uspijeva izvući bilo kakav odgovor. Nakon opisa guvernerova iznenađenja zbog zatvorenikove šutnje, prikaz zbivanja se naglo okončava, bez spomena o bilo kakvoj odluci. Pažnja se prebacuje na potpuno različitu situaciju. Guverner je sada sučeljen sa židovskom svjetinom, koja zahtijeva oslobađanje neimenovanog zatvorenika, u skladu s nekom tobožnjom guvernerovom praksom, koju je svake godine poštivao. Guverner, koji je iz nekog neobjašnjenog razloga došao do uvjerenja o nevinosti zatvorenika koga ima pred sobom, te o zlonamjernosti židovskih vlasti u odnosu na njega, nudi svjetini da zatvorenika pusti. Ali, židovske vlasti su sada, iznenada, u stanju nagovoriti svjetinu, koje su se do tada plašili, da traži oslobađanje drugog zatvorenika, koji je uhićen u nedavnoj pobuni, koja je prouzrokovala određene gubitke u redovima rimske vojne sile. Guverner, koji je na čudan način pribjegao običaju amnestije da spasi nedužnog zatvorenika, umjesto da ga oslobodi sam, snagom svog autoriteta, frustriran manevriranjem židovskih vlasti pita tada svjetinu što učiniti sa nedužnim zatvorenikom, čiju nevinost javno priznaje. Svjetina odgovara da ga treba razapeti. I rimski guverner se pokorava, te naređuje bičevanje i razapinjanje čovjeka koga je proglasio nevinim i koga je želio spasiti.
Kad se promatra ovako, objektivno, kao izvješće o zbivanjima između rimskog guvernera, koji je uživao potporu snažne vojne sile, te domaćih vlasti i domaće svjetine, čitav prikaz je očigledno suviše protivan zdravom razumu i naprosto suviše smiješan, da bi se u njega povjerovalo. Kao prvo, imamo onaj iznenadni prijelaz sa Pilatovog saslušavanja Isusa na potpuno drugačiju situaciju dijaloga između Pilata i svjetine o amnestiji (2). Mogli bismo legitimno postaviti pitanje kako je saslušanje završilo? Ako je Pilat bio zbunjen Isusovim odbijanjem da odgovori na optužbe židovskih vlasti, pred njim su, u pogledu budućeg postupka, bile otvorene neke očigledne opcije. Mogao je, kako treba pretpostaviti, podvrći Isusa torturi, ukoliko je smatrao da je potrebno dobiti obavještenja od samog zatvorenika. Ako je, s druge strane, već bio uvjeren u Isusovu nevinost, kako to Marko izgleda sugerira, mogao je pustiti Isusa, eventualno uz naređenje da se odsada ponaša diskretnije, poduprto uobičajenim bičevanjem, za svaki slučaj. Pilat je imao i ovlasti i moć da na taj način riješi slučaj. No kao sposoban i iskusan sudac, odgovoran imperatoru za mir i red u Judeji, želio bi, sigurno, imati veoma dobar razlog za odbacivanje optužbe koju su iznijele židovske vlasti (3). Ti su ljudi bili ovlašteni za poduzimanje takve akcije i oni su, predavši mu Isusa, samo ispunjavali svoju dužnost, ako su imali dokaze o njegovu buntovnom ponašanju. Štoviše, sama činjenica da su mu glavni svećenici izručili, pod optužbom za buntovništvo, jednog od svojih sunarodnjaka, sigurno je snažno navodila na presumpciju njegove krivice. Ako je Pilat intuitivno posumnjao u istinitost optužbe koju su iznosili visoki svećenici, a to je, čini se, ono što nam sugerira Marko, imao je veoma očigledno i prikladno rješenje. Mogao je odgoditi donošenje odluke tu u Jeruzalemu i zakazati suđenje u svom vlastitom stožeru u Cezareji, čime bi omogućio da se dobije na vremenu, radi daljnjeg istraživanja. Donekle sličnu akciju poduzeo je kasnije Klaudije Lizija, zapovjednik posade u Jeruzalemu, u slučaju Pavla: bojeći se da Pavlu neće biti osigurano pravično suđenje u Jeruzalemu, poslao ga je guverneru u Cezareju.
Najrazumniji zaključak, prema tome, koji možemo izvući o situaciji, koliko nam je poznata, jest da bi Pilat, ako nije imao dobre razloge za drugačiji postupak, bio prihvatio optužbe iznesene protiv Isusa od židovskih vlasti i naredio njegovo pogubljenje. A činjenica da on doista i jest pogubio Isusa kao buntovnika, očito ovakav zaključak potvrđuje. Ovom legitimnom i prirodnom zaključku proturječi jedino Markovo ubacivanje epizode s Barabom, u veoma neobičnom obliku kako on tu epizodu predstavlja.
Ali epizoda s Barabom ne samo što prekida logični slijed događanja od Pilatova ispitivanja Isusa do naredbe za njegovo pogubljenje, već i predstavlja jednu posve nevjerojatnu situaciju. Naime, posve odvojeno od pitanja koliko je navodni običaj povijesno vjerodostojan, tu nam se opisuje krajnje neobična i nelogična transakcija. Od nas se traži da vjerujemo kako se odlučni rimski guverner pogađao sa židovskom svjetinom oko oslobađanja zatvorenika u svojim rukama, za koga je znao da je nedužan. Ovaj je guverner, nadalje, posjedovao snažnu vojnu silu, sposobnu da podupre njegovu odluku, bilo da pusti zatvorenika, ako bi on tako odlučio, ili da prebaci slučaj u Cezareju, radi ponovnog suđenja. I to nije sve: kaže nam se, bez objašnjenja, kako su veliki svećenici bili u stanju nagovoriti svjetinu, čije su se podrške Isusu toliko bojali samo nekoliko dana prije toga, da traži razapinjanje Isusa.
Moramo sad ukazati na još jedan aspekt Markova prikaza. Iako on to ne kaže izričito, očito mu je namjera priopćiti implicitno da je Pilat, s ciljem da spasi Isusa, pružio svjetini mogućnost izbora između Isusa i Barabe. Matej, slijedeći i proširujući Markovu priču, čini ovaj izbor sasvim jasnim: “Zato Pilat upita skupljenu svjetinu: ‘Koga hoćete da vam pustim? Barabu ili Isusa zvanog Mesiju?’ Znao je, naime, da su ga predali iz zavisti” (Matej, XXVII, 17-18). I sad, ako se podsjetimo da je, prema Marku, Isus imao prorimski stav u pitanju poreza, to što Pilat pokušava spasiti Isusa, prepuštajući svjetini da izabere između njega i Barabe, znači da je Pilat prikazan kao nevjerojatna budala. Kako je to sam Marko pokazao, Pilat je nudio židovskoj svjetini oslobađanje ili domoljuba, koji se borio protiv omrznutih rimskih ugnjetača, ili čovjeka koji je izjavio da im je dužnost plaćati porez poganskom Rimu. Doista, ako je Pilat želio uništiti Isusa, a ne spasiti ga, nije mogao smisliti sigurniji način - neizbježno je bilo da će svjetina tražiti oslobađanje domoljuba Barabe.
No Marko, u svom nastojanju da predstavi Pilata kao čovjeka koji je bio uvjeren u Isusovu nedužnost, nije se zadovoljio da stvari ostavi na tome. Kao što smo upravo vidjeli, da bi ovo postigao, on predstavlja rimskog guvernera kao budalu bez premca, koja prepušta židovskoj svjetini takav izbor. Međutim, čak ako on i jest postupio tako glupo, izbor svjetine bi ga samo lišio mogućnosti da oslobodi Isusa korištenjem amnestije. On je i dalje u svojim rukama držao uhićenog Isusa, te je s njim mogao postupiti kako ga je volja. Pa ipak, po Marku, pošto je dobio od svjetine odgovor za Barabu, on nastavlja pitati njih o sudbini Isusa: “Što onda da učinim sa čovjekom koga vi zovete Kraljem Židova?” Implikacija pitanja jest da je Pilat ne samo morao udovoljiti traženju svjetine da se pusti Baraba, nego je još bio i primoran s njima se konzultirati o tome što treba uraditi sa Isusom. Već i sama pomisao na takvu situaciju, krajnje je apsurdna. Već i po onome što nam sam Marko prikazuje, židovski poglavari predali su Isusa Pilatu radi suđenja, jer je on bio najviša sudska vlast u državi. I sad, ne samo što je u epizodi s Barabom Pilat osujećen u namjeri da amnestira Isusa, nego je još i predstavljen kako tobože mora prihvatiti odluku svjetine o Isusu. I tako smo dobili na poklon još i apsurdni spektakl rimskog guvernera, koji se konzultira sa židovskom svjetinom o zatvoreniku čiju nedužnost priznaje, ali ipak na njihovo traženje da ga razapne, odgovara nemoćno:’ Zašto, kakvo je zlo učinio?’
Adekvatno objašnjenje za ovakvo apsurdno prikazivanje može se naći samo na jedan način: ono je rezultiralo iz Markova nastojanja da otkloni sablazan rimskog pogubljenja Isusa na križu. Njegova je namjera, kroz čitavu epizodu sa Barabom, bila očito dvostruka: pokazati da je Pilat priznao Isusovu nevinost, te osloboditi Pilata od odgovornosti za raspinjanje Isusa, tako što će stvari predstaviti kako je od židovskih poglavara i naroda bio primoran narediti njegovo pogubljenje. Čini se da Marko priziva u pomoć ovu epizodu kao neku vrstu očajničkog obrazloženja, koje bi trebalo objasniti neumoljivu činjenicu rimskog križa, nakon što je učinio sve što je mogao u naglašavanju zlih namjera židovskih poglavara. To što njegovo objašnjenje pruža sliku jedne nemoguće situacije, koju svaki pametan i dobro obavješteni čitatelj smjesta otkriva, Marka sigurno nije mnogo zabrinjavalo. Njegovi kršćanski čitatelji u Rimu nisu bili ni kritičniji, niti bolje obavješteni od onih koji su čitali apologeta Tertulijana koji je, u drugom stoljeću, imao smjelosti tvrditi kako u javnim arhivima u Rimu postoje dokazi da je, preko izvješća koje je tobože poslao Poncije Pilat, imperator Tiberije bio uvjeren u božanski karakter Krista.
Na ovaj način postaje razumljivo da je Marka njegova apologetska namjera navela da napravi prekid u svojoj priči o rimskom suđenju Isusu, umetanjem epizode s Barabom, koju je koristio da bi objasnio kako je Pilat posvjedočio Isusovu nevinost i istodobno bio prisiljen razapeti ga. No sada se moramo suočiti s pitanjem da li je epizoda u cjelini Markova izmišljotina.
Za početak, moramo primjetiti da tobožnji običaj puštanja jednog zatvorenika za Pashu, bez obzira je li to bila povlastica koju je dao Pilat ili su je poštivali i drugi prokuratori, ne potvrđuje niti jedan drugi izvor. Bilo je pokušaja da se nađu primjeri sličnih običaja, ali su oni veoma malobrojni i ne daju nam uvjerljive usporedbe. Nadalje, činjenica što Josip ne spominje nikakav sličan običaj osobito je ozbiljna, jer, iako se ovo može uzeti kao argumentum a silentio, njegovo svjedočanstvo bi ovdje bilo osobito uvjerljivo. Naime, ovaj židovski povjesničar se jako trudio da svojim nežidovskim čitaocima prikaže razne povlastice koje su Židovi uživali pod Rimljanima, kao znak njihova uzajamnog razumijevanja. Stoga bi doista bilo čudno da je on zanemario spomenuti jedan tako izvanredan običaj kakav opisuju i Marko i pisci drugih Evanđelja. Kao sljedeće, dužni smo razmotriti inherentnu nevjerojatnost takvog običaja. S obzirom da nema svjedočanstava da je takav običaj bio tradicionalna židovska praksa u vrijeme anektiranja Judeje Rimskoj imperiji, ukoliko je taj običaj postojao, on je morao biti djelo Rimljana. Ali po čijem ovlaštenju? Imperatora ili prokuratora? Marko to predstavlja kao Pilatov vlastiti običaj, što se čini nevjerojatnim bez imperatorovog odobrenja. Ako je imao imperatorovo odobrenje, treba se zapitati zašto bi Tiberije dao tako izvanrednu povlasticu samo Židovima? Međutim, administrativni i sigurnosni prigovori su još ozbiljniji. Judeja je ključala nemirima, zbog prirodnog židovskog negodovanja protiv rimskog jarma i djelovanja zelota. To da bi rimski guverner bio prinuđen, zbog običaja koji je sam sebi nametnuo, da o svakoj Pashi pusti jednog zatvorenika, koga izabere židovska svjetina, predstavljalo bi ozbiljnu smetnju u održavanju reda i mira. Ako ćemo vjerovati Markovu svjedočanstvu, upravo za ovu Pashu bio je obvezan pustiti opasnog pobunjenika, nesumnjivo jednog od zelotskih vođa, koji je kratko vrijeme prije toga bio odgovoran za ozbiljan ustanak.
Kad se razmotre svi ovi ozbiljni prigovori Markovoj tvrdnji da je takav običaj postojao, čini se nužnim zaključiti da je on na neki način krivo protumačio neku zgodu, koja se odigrala u vrijeme suđenja Isusu u Jeruzalemu. Izgleda da je ovo razboritiji zaključak, nego jednostavno odbaciti epizodu o Barabi kao čistu Markovu izmišljotinu. Naime, neke uzgredne primjedbe u njegovu prikazu kao da ukazuju na to da je vadio iz neke predaje, o kojoj je bio veoma dobro obaviješten, ali je oklijevao otkriti svojim čitateljima sve do kraja. Na primjer, njegovo spominjanje ‘bune’ otkriva da je znao za neki dobro poznati događaj u to vrijeme. Zatim, njegovo preuranjeno spominjanje Barabe, na koje smo ukazali, pokazuje njegovu zaokupljenost vođom pobunjenika, čija je sudbina, kao što je on to znao, bila povezana sa sudbinom Isusa u tom fatalnom trenutku. Značajno je također da Pilat, kad misli na Isusa u tijeku ove epizode s Barabom, rabi riječi ‘Kralj Židova’, koje su pune veoma teških implikacija. Najzad, opisuju se glavni svećenici kako nagovaraju narod da traži puštanje Barabe - očito je da on nije bio spontani izbor naroda.
Sve ove različite male pojedinosti ukazuju nam na to da se u Jeruzalemu dogodio u to vrijeme neki nemili događaj, koji je u konačnici doveo do toga da je Pilat naredio da se pogubi Isus, umjesto poznatog buntovnika koji se zvao Baraba. Budući da se Markov opis u ovoj stvari ne može prihvatiti kao autentičan, moramo uložiti trud da golu činjenicu da je postojala neka odlučujuća veza između Isusa i Barabe povežemo sa drugim svjedočanstvima koja imamo.
Prva, i sigurno najznačajnija činjenica o kojoj nas informira epizoda s Barabom, jest da je kratko vrijeme prije toga došlo do nekog ustanka. Koliko kratko i gdje se odigrao, Marko ne otkriva. Luka ga, međutim, smješta u Jeruzalem, a postoje svi razlozi za mišljenje da se odigrao veoma kratko vrijeme prije toga, jer je Pasha, kada je Jeruzalem bio prepun hodočasnika, pružala najpogodniju priliku za ustanak. Koincidencija, ili nešto veoma blizu koincidencije Isusova napada na Hram sa ustankom koji se također odigrao u gradu i koji su rimske snage ugušile uz određene gubitke, mora se zasigurno smatrati značajnom. Jeruzalem je bio malo mjesto, pa je teško vjerovati da dva takva meteža nisu bila na neki način povezana, pa makar samo u glavama predstavnika vlasti. Da je Baraba bio zelot više je nego vjerojatno, a sa vjerskom inspiracijom zelotskog protivljenja Rimu sada smo dobro upoznati. Stoga možemo legitimno zaključiti da je ovaj ustanak bio vjerski nadahnut, kao što je bio i Isusov postupak u Hramu. Nisu li možda ova dva zbivanja, koja su se odigravala otprilike u isto vrijeme, bila povezana i u načelima i u ciljevima? Ništa nam nije rečeno gdje se u Jeruzalemu desila akcija protiv Rimljana, u koju je bio upleten Baraba. Ako je bila uperena protiv jednog ili oba glavna rimska središta u gradu, dvije očigledne lokacije bile bi utvrda Antonija na sjeverozapadnoj strani Hrama i Herodova palača u gornjem dijelu grada. Napad na Rimljane u Antoniji, uz istovremeni Isusov napad na Hram, činili bi razumljiv obrazac ustaničke akcije, smišljen da se u istom trenutku angažiraju snage i prokuratora i Velikog svećenika. Značajno je da obje operacije, iako su značile ozbiljan izazov i za jedne i za druge vlasti, nisu uspjele, što samo još više podupire vjerojatnost da su bile udružene.
Hipoteza koju smo istražili razumna je, a pruža nam i shvatljivo objašnjenje za oskudna, ali sugestivna svjedočanstva o krupnim događajima koji su se odigrali u Jeruzalemu, u vrijeme tog blagdana Pashe. No može i ostati samo kao hipoteza, budući da su naši izvori toliko zbunjujući u svom tendencioznom pripovijedanju. Međutim, nesumnjiva činjenica da je Isusova sudbina bila povezana sa sudbinom Barabe, te da je Pilat, zbog političkog buntovništva, naredio pogubljenje Isusa, umjesto da pogubi Barabu, svakako zahtijeva neko uvjerljivije objašnjenje od onoga koje nam daje Marko.
Dakle, kao što smo napomenuli, Isusova akcija u Hramu morala je nesumnjivo biti povezana, u glavama predstavnika vlasti, sa onom u koju je bio upleten Baraba, čak ako ove dvije akcije i nisu bile stvarno povezane. Otuda su i jedne i druge vlasti, rimske i židovske, bile unaprijed sklone da Isusa i Barabu gledaju kao sukrivce. Činjenica da Marko prikazuje glavne svećenike kako potiču narod da zahtijeva puštanje Barabe, može lako predstavljati njegovu verziju, s njegova posebnog stajališta, nečega što se stvarno dogodilo, mada na ponešto drugačiji način. Posve je realno da su židovski glavari, iznoseći svoje optužbe, predstavili Isusa kao stvarnog vođu ustanka, umjesto Barabe. To što Marko prikazuje Pilata kako rabi za Isusa titulu ‘Kralj Židova’, još više podupire ovakvo tumačenje. Isus, pozdravljen kao Mesija, koji bi još dobio i kraljevsku titulu, očigledno bi se činio opasnijim od ove dvojice. Zato se Pilat odlučio da na njemu pokaže primjer sudbine koja očekuje svakoga, tko bi težio kraljevskom položaju protiv imperatora. Činjenica, nadalje, da Marko bilježi kako je Pilat naredio da se dva lestai razapnu sa obje strane Isusova križa, na značajan način potkrijepljuje ovo tumačenje. Kao što smo naime vidjeli, lestai (‘razbojnici’) bio je uobičajeni pogrdni naziv za zelote - i u Pilatovoj glavi bilo je posve umjesno da ‘Kralj Židova’ plati, između svoja dva sukrivca, uhvaćena u nedavnom ustanku, cijenu pobune, za koju je vjerovao da ju je predvodio upravo on.
Izrugivanje rimskih vojnika Isusu, nakon izricanja presude i bičevanja, daje nam okrutno, ali značajno svjedočanstvo o tome da su i ovi ljudi tako shvatili Isusove ambicije. Markov slikoviti opis sigurno proistječe iz prvobitnog židovsko-kršćanskog portretiranja Isusa kao Mesije-Kralja, koga su poganski ugnjetači podvrgli mučeništvu:
“Vojnici ga odvedoše u nutrinu palače, u takozvani pretorij, te sazvaše cijelu četu. Ogrnuše ga skrletnom kabanicom, pa opletoše trnovu krunu i njom ga okruniše. Tada ga počeše pozdravljati: ’Zdravo, kralju židovski!’ I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu ga, pregibahu koljena i klanjahu mu se. Pošto mu se izrugahu, skinuše s njega skrletnu kabanicu i obukoše mu njegove haljine. Izvedu ga da ga razapnu” (Marko, XV, 16-20).
Namjera ove burleske je očita: za rimske vojnike, Isus je bio pobunjenik koji je tvrdio da je kralj. No ima razloga za mišljenje da su neke od njihovih surovih šala imale značenje, koje za nas nije izravno vidljivo. ‘Trnova kruna’ svakako izgleda kao podrugljiva kraljevska kruna i sredstvo torture. Može biti, ipak, da su vojnici imali namjeru da naprave podrugljivi surogat zrakaste krune deificiranog kralja ili imperatora. Dalje, udaranje Isusa trskom po glavi može se shvatiti kao čin komičnog zlostavljanja, ali trska nam se čini prilično neučinkovitim predmetom, pošto su sigurno u vojarni pri ruci stajala oruđa, koja su mogla zadati bolnije udarce. Trska, međutim, postaje prikladnija ako znamo da se na aramejskom jeziku ona zove qana, pa tako zvuči slično kao riječ za ‘zelot’ (qannaya ). Budući da su ovi rimski vojnici nedvojbeno poznavali aramejski jezik, onoliko koliko je to njima bilo potrebno, njihov naizgled čudni čin udaranja Isusa trskom sadržavao je neki mračni simbolizam - gledajući na svog zatvorenika kao na zelotskog vođu, oni su ga podrugljivo udarali ‘zelotom’, nesumnjivo uživajući u svojoj ‘dosjetljivoj’ šali.
To što je Isusov politički aspekt inspirirao oblik vojničkih surovih šala u suglasnosti je sa političkim aspektom suđenja, a također i sa načinom pogubljenja koji mu je određen - raspinjanje na križ bilo je u Judeji uobičajeno rimsko kažnjavanje za pobunu i bezbrojni zeloti umrli su na ovaj način. Na Golgoti, gdje je kazna izvršena, upravo je Isusov politički aspekt bio javno priopćen kao razlog pogubljenja: “Stajao je i natpis koji je označavao njegovu krivnju:’Kralj židovski’“ (Marko, XV, 26). Zatim, ako ćemo vjerovati predaji, koja očito služi kao podloga Markovu prikazivanju drame na Golgoti, Isusov postupak u Hramu, jednako kao i njegove političke pretenzije, bile su teme za izrugivanje dok je, umirući, visio na rimskom križu. A od osobitog je značenja i to što su glavni svećenici prikazani kako povezuju mesijansku i kraljevsku titulu, dok ismijavaju Isusa zbog njegove nesposobnosti da se spasi: “... glavari svećenički i književnici rugali su se govoreći: ‘Druge je spasio, a sebe ne može spasiti! Mesija! Kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa, da vidimo i vjerujemo’ ...” (Marko, XV, 31-32).
Kako bilježi Josip, goetes odnosno čudotvorni mesijanski pretendenti, nudili su narodu ‘znake spasa’. I tad, u času njegove agonije i poraza, židovski poglavari podrugljivo podsjećaju Isusa na njegovu vlastitu poruku spasa i kraljevstva koje će on obnoviti za Izrael.
Kao što smo već vidjeli, Marko je izvornoj priči o mučeništvu Isusa pridodao prikaz dva događaja, kojima se tako prikladno zaključuje njegova apologia ad Christianos Romanos. Cijepanje hramskog zastora, u trenutku Isusove smrti, simboliziralo je zastarjelost kulta Hrama, što je rimsko uništenje svetišta u 70. godini doista i postiglo. A priznavanje božanskog karaktera umirućeg Isusa od rimskog stotnika, simboliziralo je nežidovsku sućut u kontrastu sa židovskom mržnjom.
Prikaz Isusova pogreba, koji slijedi, čini se da pripada drugačijem krugu predaja od onoga koji se tiče suđenja i pogubljenja Isusa. Iako su i Pilat i stotnik sudjelovali u dogovoru, koji je doveo do pokapanja Isusa u grobu što ga je pripremio Josip iz Arimateje, cilj prikaza je objasniti kako je došlo do toga da je Isus sahranjen u privatnoj grobnici, a ne u običnoj zajedničkoj raki. Priča je, nesumnjivo, prvobitno bila smišljena kako bi se odbili židovski prigovori protiv toga što je Isus predstavljan kao Messias redivivus, koji će se ubrzo vratiti na nebeskim oblacima da dovrši svoju mesijansku ulogu. Da bi se pokazalo kako Isus nije jednostavno nestao u nekoj anonimnoj zajedničkoj grobnici, navodi se molba Josipa iz Arimateje Pilatu da mu preda mrtvo tijelo s križa. Po grobu u koji ga je položio Josip, moglo se tvrditi kako je Bog uskrisio tijelo Isusovo, jer su njegovi učenici kasnije ustanovili – tako se tvrdilo – da je taj grob prazan. Tvrdnja je izazvala protutvrdnju, koju bilježi Matej u svom Evanđelju, da su učenici sami uzeli i odnijeli mrtvo tijelo. Međutim, priča o praznom grobu, kao dokazu Isusova Uskrsnuća, spada u drugačiju raspravu od ove o suđenju Isusu, koja nas ovdje zanima (4).
Naša analiza o tome kako je Marko prikazao dva suđenja Isusu, koliko god da je neizbježno bila komplicirana, otkrila je način na koji je on preoblikovao prvobitnu predaju jeruzalemskih kršćana, kako bi poslužila njegovim vlastitim apologetskim ciljevima. Ta je predaja prvenstveno bila zaokupljena time da pokaže kako Isusovo pogubljenje na križu nije opovrgavalo njegovu tvrdnju da je Mesija. Ova je jeruzalemska apologija, u skladu s time, bila orijentirana tako da predstavi Isusa kao Mesiju Izraela, koji je umro mučeničkom smrću od ruku Rimljana i njihovih židovskih kolaboracionista (5). Jedna od glavnih, za njih zanimljivih tema, bila je kako odbaciti optužbe da je Isus prijetio Hramu, ali jeruzalemski kršćani u svojoj apologiji nisu bili u nelagodnom položaju zbog činjenice da su Isusa pogubili Rimljani zbog političkog buntovništva. Naprotiv, smrt po toj optužbi uzdizala je i ojačavala njegovu reputaciju kao mučeničkog Mesije Izraela.
Posve drugačija je bila Markova briga. Za njega, kao i za kršćane u Rimu za koje je pisao, rimski križ je bio i sablazan i uvreda. Činjenica da su Rimljani raspeli Isusa na križ, kao buntovnika, bila je i suviše dobro poznata da bi se zanemarila, pa se moglo jedino pokušati da se nesporazumi nekim obrazloženjem uklone. Kako je Marko nastojao to postići u svom Evanđelju, razmatrali smo dugo i opširno. Obvezan da slijedi apologiju jeruzalemskih kršćana, on je sa dosta vještine unio dopune, tako da je Pilata, umjesto sudca koji je naredio njegovu smrt, pretvorio u svjedoka Isusove nedužnosti. Da bi napravio ravnotežu ovom oslobađanju Pilata od krivnje za Isusovu smrt, Marko je židovske poglavare prikazao kako planiraju uništiti Isusa od samog početka njegova poslanja. Ovi poglavari, pošto su uspjeli Isusa uhvatiti u klopku i pošto su ga osudili na smrt zbog bogohuljenja, prisiljavaju na kraju neodlučnog Pilata da ga pogubi na križu (6).
Međutim, Markova prezentacija je u suštini tour de force, koji čitatelj može prihvatiti samo kod veoma površnog čitanja, ali neće izdržati detaljno ispitivanje. Njegove slabe karike i besmislice brzo se razabiru, pa bi bilo dobro da ih sada ovdje, jednu za drugom, nabrojimo: propust da objasni zašto su židovski poglavari, pošto su ga osudili za blasfemiju, izručili Isusa Pilatu; propust da precizno navede optužbe, očito političke, koje su židovski glavari iznijeli protiv Isusa na suđenju pred Pilatom; iznenadno prebacivanje s priče o ishodu Pilatova ispitivanja Isusova slučaja na prepričavanje epizode s Barabom; zanemarivanje objašnjenja zašto Pilat, uvjeren u Isusovu nevinost, nije naredio njegovo oslobađanje, nego ga je pokušavao spasiti dozivajući u pomoć tobožnji običaj amnestije; smiješna situacija u kojoj Pilat mora pitati židovsku svjetinu što uraditi sa Isusom, nakon što su oni izabrali Barabu; Pilatova idiotska akcija da prepušta židovskoj masi da bira između domoljuba Barabe i prorimski naklonjenog Isusa, ukoliko je na taj način želio Isusa spasiti; nenadana sposobnost židovskih glavara da nagovore svjetinu protiv Isusa, premda su se još prethodnog dana tako temeljito plašili njene podrške Isusu.
Logika ovog kataloga nesuvislosti je očigledna - Marko se morao boriti sa činjenicama koje su bile i suviše neumoljive za njegove apologetske ciljeve. Naime, Pilat je ipak prihvatio dokaze iznesene od židovskih vlasti protiv Isusa, te je, u skladu s tim, izdao naređenje da se pogubi na križu zbog buntovništva. Srećom, u svom nastojanju da iskoristi Barabinu epizodu kako bi pokazao zašto je Pilat osudio Isusa, premda je priznao njegovu nevinost, Marko nam je i nehotice pružio dragocjene dokaze o situaciji u Jeruzalemu prigodom te sudbonosne Pashe. Tako nam on sam otkriva ključnu činjenicu da je došlo do ustanka, otprilike u isto vrijeme dok se odvijala Isusova akcija u Hramu. I zato možemo s pravom zaključiti da su ova dva događaja nesumnjivo bila povezana u glavama predstavnika vlasti, čak ako to i nije bilo doista tako, te da su židovski poglavari predstavili Isusa, umjesto Barabe, kao stvarnog vođu pobunjenika, koji zaslužuje egzemplarno pogubljenje.
Poglavlje 4
Bilješke
1. Ako su se čuli glasovi svjetine koja zahtijeva amnestiju, nije vjerojatno da bi Pilat smjesta napustio sudnicu, usred ispitivanja Isusova slučaja, da bi odgovorio na ovakve zahtjeve. Ako se Markova priča prihvati, onda moramo također zamisliti židovske poglavare, koji su ostali stojeći dok se Pilat iznenada udaljavao, kako izmiču iz sudnice i uspijevaju tako brzo zadobiti kontrolu nad svjetinom, koje su se do tada bojali, da im polazi za rukom spremno osujetiti Pilatov pokušaj da postojeći običaj iskoristi kako bi oslobodio Isusa.
2. Uzgredno pitanje, koje možemo samo spomenuti, ali ne i očekivati da ga riješimo, jest pitanje jezika koji se rabio u ovom navodno javnom dijalogu između Pilata i mase. Ovo nije neka ozbiljna poanta, ali prešutna pretpostavka da je rimski guverner mogao tako lako komunicirati sa židovskom svjetinom pridodaje još više umjetnom karakteru ove scene koju nam opisuje Marko.
3. Činjenica da je Pilatovo vrijeme službovanja (od 26. do 36. godine nove ere) bilo
jedno od najdužih među rimskim guvernerima Judeje, prije kraja židovske države, svjedoči nam o dobrim rezultatima u službi, kako ih je vidio Tiberije.
4. Moguće je da Mk. XVI: 1-8 predstavlja prvu tentativnu prezentaciju priče o Praznom grobu u pismenom obliku. Zaključni iskaz da žene 'nisu ništa rekle nikome, jer su se bojale' možda je imao namjeru objasniti očitu novost ove priče, kojoj se sada daje literarna trajnost u Markovu Evanđelju.
5. Pavlov izraz 'raspeti Mesija' (Hristos estauromenos), u I Kor. 1: 23, vjerojatno proistječe iz prvobitne židovsko-kršćanske apologetike, koja se trudila da prevlada ‘skandalon’ smjelim naglašavanjem impliciranog paradoksa, za koji su našli garanciju u Svetim spisima, uz istovremeno naglašavanje mučeničkog aspekta.
6. Treba zabilježiti također da je, prema Marku (XV: 13,14), sama ideja da bi Isusa trebalo razapeti došla prvobitno od židovske mase, s pretpostavkom da je to bilo na nagovor glavnih svećenika.
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...