Poglavlje drugo
MJESTO ZBIVANJA I NJEGOVE ZAGONETKE: JUDEJA -
OD 4. GODINE STARE DO 70. GODINE NOVE ERE (Prvi dio)
Četiri kršćanska Evanđelja, koja nas izvješćuju o suđenju i smrti Isusovoj, proizvod su četiri različite kršćanske zajednice koje su govorile grčkim jezikom i koje su poslije 70. godine nove ere živjele izvan Judeje. Pa ipak je svako Evanđelje, kroz svoju vlastitu zajednicu, nerazdvojno povezano sa Judejom i ne može se razumjeti odvojeno od onoga što se zbivalo u toj zemlji izmedju 4. godine stare i 70. godine nove ere. Povezanost svakog Evanđelja sa ranijim dijelom ovog razdoblja, naime onim koje se podudara sa vremenom Isusova života, razumljiva je, naravno, sama po sebi, ali je svako Evanđelje bilo također uvjetovano i događajima kasnijeg razdoblja, tj. od smrti Isusove na križu do uništenja Jeruzalema u 70. godini.
Ovo razdoblje, kako smo ga ovdje razgraničili, pokriva posljednje i najtragičnije događaje u dugoj povijesti židovske nacionalne države. Naime, katastrofa koja je zadesila Izrael u 70. godini označila je kraj života te nacije u zemlji prastarog Jahvina obećanja, sve do njene obnove u 1948. godini i konačnog ponovnog ulaska u posjed svog Svetog grada 1967. godine. Za našu temu, 4. godina stare ere ima posebno značenje: obilježila ju je smrt Heroda Velikog, koga je na tako zamjetljiv način kršćanska predaja povezala sa rođenjem Isusa iz Nazareta. Ova povezanost, iako slučajna, ipak je važna, budući da znači, ako se može vjerovati predaji, da se Isusovo djetinjstvo vremenski podudaralo sa završetkom jednog značajnog razdoblja židovske povijesti i početkom drugog, koje je bilo bremenito tragedijom i sudbonosnim posljedicama (1).
Herodova smrt u proljeće 4. godine stare ere, kad su Isusu bile možda dvije godine, okončala je dugu vladavinu jednog od najučinkovitijih i zasigurno najomraženijih židovskih kraljeva. Židovi su mrzili Heroda zbog njegova idumejskog podrijetla, njegovih poganskih ukusa i bezobzirnog uništavanja svih onih koji su mu se suprotstavili ili nečim izazvali njegovo sumnjičenje. Herod je bio, međutim, inteligentan i odlučan vladar, čije su sposobnosti Rimljani cijenili, pa su ga podupirali kao pouzdanog i učinkovitog vazala u zemlji koja je imala veliku strategijsku vrijednost za njihovu dominaciju na Bliskom istoku. Herod, koji je poznavao vjerski fanatizam svojih podanika i njegove potencijalne opasnosti, vodio je, čini se, politiku čiji je cilj bio postupno integrirati Židove u helenizirano društvo Rimske imperije, u kojoj je neizbježno ležala njihova budućnost. S tim ciljem, nastojao je primiriti njihovo neprijateljstvo, podižući ponovo Hram u Jeruzalemu, u razmjerima koji su bili veličanstveniji od bilo koje njegove ranije gradnje, a istovremeno je unapređivao i helenističke ustanove, i u Palestini i izvan nje. Premda je njegova politika doživjela neuspjeh, Herodova duga vladavina imala je ipak učinak da je sačuvala Židove da ne iskuse stvarnost izravne rimske uprave. Naime, koliko god bila jaka njihova mržnja prema Herodu, u njemu su barem imali pravovjernog Židova za vladara, a ne nekog poganskog upravitelja, predstavnika rimskog imperatora, koji je smatrao da je i sam božansko biće. Štoviše, porez koji su plaćali Herodu išao je u korist židovske nacionalne države, a ne neke tuđe imperije. Novac kojim su rukovali nije vrijeđao njihove vjerske skrupule poganskim simbolima ili slikom imperatora, a nisu osjećali niti izazovnu nazočnost stranih vojnika, čije bi vojne zastave proklamirale moć poganskog Rima i njihovu vlastitu podjarmljenost.
Herodova smrt je istog trenutka pretkazala kako će stvari izgledati ubuduće. Odmah je postalo jasno da će rimski imperator donijeti odluku o budućnosti Izraela. Ali, čak i prije nego je ta odluka proglašena, carski prokurator Sabin preselio se u Judeju, da osigura Herodovo znatno bogatstvo, tobože u korist imperatora. Židovi su već prigrabili oružje, zahtijevajući da se Sabin povuče iz Jeruzalema, te proglašavajući otvoreno svoju namjeru da ponovo zadobiju nacionalnu neovisnost. Židovski povjesničar Josip, koji bilježi ove događaje, ne navodi ime ni jednog židovskog vođe, niti daje bilo kakav nagovještaj o tome kako su Židovi tada zamišljali svoju "nacionalnu neovisnost". No nema sumnje da je ta težnja bila prožeta dugo čuvanim predajama o herojskim danima Davida i Makabejaca, te da je izražavala opće uvjerenje naroda da Izrael mora biti slobodan od vladavine bilo kojeg drugog suverenog gospodara osim Jahve, svog Boga.
Borbe su izbile u Jeruzalemu, a bilo je ustanaka i u drugim dijelovima zemlje, predvođenih ljudima koje Josip ovaj put spominje i po imenu: jedan od njih bio je Juda, sin Ezekije, čija je smrt od ruku Heroda, dok je Juda još bio mladić, dovela i njega samoga u opasne komplikacije sa Velikim vijećem. Ozbiljnost situacije navela je Vara, rimskog legata Sirije, da intervenira sa dvije legije. Ustanci su ugušeni, a Sabin, koji je upao u teškoće u Jeruzalemu, bio je smijenjen. Poduzete su divljačke represalije, pa je na križ pribijeno dvije tisuće židovskih ustanika.
Nije poznato da li su ovi ustanci utjecali na odluku cara Augusta. On je potpuno odbacio Herodovu želju da ga sin Arhelaj naslijedi kao kralj. Umjesto toga, podijelio je kraljevstvo, postavljajući Arhelaja za etnarha Judeje i Samarije, a nad Galilejom je postavio, kao tetrarha, drugog sina, Heroda Antipu. I ovaj aranžman je još uvijek značio da su Židovi bili pošteđeni brutalnih činjenica rimske izravne uprave. Međutim, fatalni udarac bio je odgođen za samo jedno desetljeće. U AD 6, August je svrgnuo Arhelaja, koji se pokazao kao nesposoban vladar, te stavio Judeju i Samariju pod neposrednu rimsku vlast. Da bi se provelo novo naređenje, August je dao upute Sulpiciju Kvirinu, legatu Sirije, kojoj su sada Judeja i Samarija pripojene, da poduzme popis stanovništva i ekonomskih resursa novopripojenih krajeva, radi utvrđivanja visine poreza. Prokurator Koponije postavljen mu je za pomoćnika u ovom pothvatu, a ujedno i za lokalnog guvernera, sa punim ovlastima, uključujući i pravo da izrekne smrtnu kaznu.
Popis je bio normalna administrativna mjera, kojoj su bili podvrgnuti i drugi narodi Rimske imperije, ali za Židove je to bio više nego samo simbol njihove podložnosti Rimu. Na ovo drugo, i dublje značenje popisa, brzo ih je podsjetio rabin Juda iz Galileje, čiji je prosvjed podržao i farizej Sadok. Prema Josipu, "Galilejac imenom Juda potakao je svoje zemljake na pobunu, nazivajući ih kukavicama što pristaju plaćati porez Rimu i podnositi smrtne gospodare, nakon što je nekad Bog bio njihovim gospodarom". U drugoj verziji ove iste stvari, Josip tvrdi da su pobunu izazvali Juda i Sadok: "Tvrdili su da će ovaj popis voditi ništa manje nego ka potpunom ropstvu, te pozvaše narod da traži svoju slobodu. Govorili su da će, ako uspiju, uživati plodove svoje dobre sudbine, a ako ne bi uspjeli, imali bi u najmanju ruku čast i slavu što su pokazali veličinu duha. Štoviše, Bog će ih sigurno radije pomoći u njihovu pothvatu ako, nadahnuti takvim idealima, ne budu štedjeli nikakvih napora da ih ostvare."
Ovo predstavljanje Jude Galilejca dolazi iz pera čovjeka koji je, kao što ćemo vidjeti, bio ogorčeni protivnik pokreta što je proistekao iz Judinog primjera i učenja. Josip, dobrostojeći židovski svećenik i farizej, koji je prešao na stranu Rimljana za vrijeme rata za slobodu Izraela, započetog u 66. godini, okrivio je zelote, kako su kasnije nazvali Judine sljedbenike, za katastrofu koja je uništila naciju u 70. godini. U skladu s tim, to što on govori u ovom odjeljku treba promatrati sa velikim oprezom. Pa ipak, premda kroz svjedočenje čovjeka koga dakle moramo smatrati neprijateljski nastrojenim, potpuno je očigledan vjerski karakter ideala koji su naveli Judu da pozove svoje zemljake na suprotstavljanje rimskom dekretu. Za naše razumijevanje židovskih pitanja u ovom razdoblju, od bitnog je značenja da točno shvatimo kakvi su ti ideali bili.
Temeljno načelo, na kome su se osnivale Judine opomene, bilo je načelo apsolutnog Božjeg suvereniteta nad Židovima. To je, naravno, sama bit judaizma - tome je u osnovi stajalo osobito židovsko vjerovanje da se njihov bog Jahve zavjetovao njihovim pretcima da će blagosloviti njihove potomke i nastaniti ih trajno u zemlji Kanaan, budu li mu vjerno služili kao svom suverenom Gospodaru. Hebrejska literatura otjelovljuje ovo vjerovanje u bogatom nizu različitih izričaja i to je tema koja se provlači kroz sve zgode i nezgode židovske povijesti. Doista je ironija povijesti da je upravo Josip skovao riječ "teokracija" za politički poredak koji judaizam logički podrazumijeva - samo božanski Visoki svećenik može s pravom predvoditi naciju, kao namjesnik Jahve na zemlji. Takva idealizirana koncepcija božanskog suvereniteta značila je da se Judeja smatrala Jahvinom Svetom zemljom, pa je otuda uzimanje njenih resursa i njihovo davanje poganskom gospodaru u obliku poreza bilo akt apostazije, tj. odmetništva od Jahve. Još i više, plaćanje takvog poreza podrazumijevalo je priznavanje drugog gospodara osim Jahve - drugog gospodara koga su, iako je bio smrtan, njegovi podanici častili kao boga.
U svjetlosti realiteta političke vlasti u suvremenom svijetu, takva je doktrina bila samoubilačka, pa je bilo neizbježno da se oni koji su je se pridržavali ubrzo nađu u položaju da osporavaju i izazivaju Rim. No židovska je vjera visoko uzdizala ideal mučeništva i njeni Sveti spisi obiluju pričama o ljudima koji su trpjeli, a često i trijumfirali, zbog svoje vjere u Jahvu. Ova spremnost na mučeništvo jasno se odražava i u Josipovu prikazivanju učenja Jude Galilejca. Poput proroka iz davnine, i Juda je bio beskompromisan u izlaganju bitnih pitanja narodu, naime svih implikacija rimskog popisa. Pokoravanje tome bilo bi nevjerstvo prema Jahvi, a suprotstavljanje bi značilo mučeništvo, iako bi ipak mogla doći i Božja pomoć.
Mnogi su Židovi slijedili Judu, dižući se na ustanak protiv svojih novih gospodara. Njihov otpor je slomljen i mnogi su umrli mučeničkom smrću, među njima nesumnjivo i sam Juda. No njihovi ideali nisu nestali ovim porazom. Mnogi od onih koji su preživjeli, među njima i članovi Judine obitelji, pobjegli su u pustinju, odakle su nastavili gerilski otpor protiv Rimljana i onih Židova koji su s njima surađivali.
Ovi židovski kolaboracionisti bili su uglavnom pripadnici svećeničke aristokracije, koji su držali prestižne i dobro plaćene položaje u crkvenoj organizaciji države. Ti su ljudi bili poglavito zaokupljeni održavanjem stabilne vlasti i poretka u društvu. Nisu oni osjećali nikakvu ljubav prema Rimljanima, ali su bili realisti u shvaćanju da njihova vlastita sigurnost ovisi o suradnji sa novim gospodarima Izraela. Značajno je da Josip spominje da je Visoki svećenik Joazar nastojao uvjeriti narod kako se treba mirno podvrći popisu.
Tako vidimo da se već u 6. godini nove ere, na samom početku rimske uprave, može uočiti opći obrazac po kome će židovski narod reagirati kroz sljedećih šest desetljeća. Židovska aristokracija, iako je bila riječ o zvaničnim vjerskim poglavarima nacije, trudila se svoj narod držati u pokornosti prema poganskom vrhovnom gospodaru. Bila je to svjetovno mudra politika, a osim toga, bez sumnje, materijalni interes Izraela, pa i njihov vlastiti, na najbolji su način dobivali svoje zadovoljenje vođenjem upravo takve politike. No oni koji su gorljivo vjerovali u Boga Izraela, nisu htjeli praviti takve kompromise sa svetim načelima svoje vjere. Odbili su imperatora zvati "gospodarom", jer su imali samo jednog gospodara, Jahvu, a nisu htjeli pristati niti na to da se bogatstva Jahvine Svete zemlje daju imperatoru kao porez. Kao negdašnji heroji svoje vjere, radije su se izlagali riziku mučeništva, nego da se odmetnu od svog Boga. No njihov otpor nije bio pasivan - nadahnuti primjerom Pinhasa, prvog Jahvinog "zelota", te Makabejaca, pribjegli su oružju, koristeći svaku priliku koja im se pružila da nanesu štetu ili zbace rimsku vlast, zajedno s onima koji su je podržavali.
Između ovih dviju skupina aristokratskih kolaboracionista i zelotskih boraca otpora, stav glavnine naroda se kolebao, ovisno o okolnostima. U osnovi, oni su mrzili Rimljane, koji su im davali i dobre razloge za to, kako svojim ugnjetavanjem, tako i čestim otvorenim vrijeđanjem židovske vjerske osjetljivosti. Urođena plahost i želja za mirom uglavnom je osiguravala njihovo pokoravanje; ali potajice, oni su se divili zelotima zbog njihova djelatnog otpora, pa su im pružali potporu koliko su i gdje su mogli. Osim toga, dijelili su apokaliptičko gledanje svoga naraštaja i očekivali dolazak Mesije, Jahvinog Pomazanika, koji će osloboditi svoj narod i ‘ponovo uspostaviti kraljevstvo Izraela’.
I eto, upravo u ovakvoj sredini naizmjeničnih napetosti i nasilja, prožetoj mržnjom prema poganskom Rimu i njegovim židovskim kolaboracionistima, te zadojenoj vatrenim apokaliptičkim nadama, proživio je Isus godine svog odrastanja, i u toj sredini odvijalo se kasnije njegovo poslanje. Ako možemo s pouzdanjem uzeti kronologiju iz Evanđelja, bilo mu je oko dvanaest godina kad je Judeja direktno uključena u Rimsku imperiju i kad je popis izazvao revolt Jude Galilejca. Predaja smješta rani život Isusov u Galileju, gdje je kao tetrarh vladao Herod Antipa. Ali, iako nije tamo iskusio izravnu rimsku upravu, sigurno je da je bio silno svjestan situacije u Judeji. Bio je običaj pobožnih Židova posjetiti Jeruzalem o velikim blagdanima, a Evanđelje po Luki doista nam govori o tome da je Isus posjetio taj grad u dobi od dvanaest godina. Kao rano sazreli dječak, sigurno je bio oštro svjestan krize sa kojom se sučeljavala njegova nacija. Sigurno je da ne može biti nikakve sumnje gdje su bile njegove simpatije - ne na strani surovih, bezobzirnih Rimljana, koji su sada lišili Izrael njegove baštine, već na strani Jude i njegovih sljedbenika, koji su hrabro stavljali na kocku svoje živote, odupirući se poganskom ugnjetaču i umirući smrću mučenika.
Juda, i sam Galilejac, bio je bez sumnje junak Isusovih dječačkih godina i posve je vjerojatno da je Isus poznavao mnoge od njegovih sljedbenika, koji su se nazivali Kanna'im, jer su bili ‘ispunjeni revnošću’ prema Bogu Izraela. Bili su to ljudi koji su otišli u pustinju i čija su se djela vatreno prepričavala kao djela novih Makabejaca. Treba priznati, ovo su samo naši neizravni zaključci, ali su razumni, i nužno ih je izvući iz onoga što znamo o povijesnoj situaciji Isusova života. Međutim, da bismo shvatili puno značenje te situacije, moramo još uzeti u razmatranje mjesto koje je zelotski pokret imao u tadašnjem židovskom životu, jer do sada je, naime, taj pokret bio uvelike krivo shvaćan.
Sve do posljednjeg desetljeća, u studijama o početcima kršćanstva malo pažnje se posvećivalo zelotima. Razlog za ovo zanemarivanje nesumnjivo se može povezati sa činjenicom da gotovo sva obavještenja koja imamo o njima dolaze od Josipa. Ovaj pisac, kao što smo već napomenuli, okrivljavao je zelote za veliku nesreću židovskog naroda u 70. godini. Ozbiljnost ove optužbe i vehementnost sa kojom je izlaže očiti su u sljedećem odjeljku iz njegove knjige Židovske starine, u kojoj opisuje posljedice Judine pobune i pokreta koji je on osnovao:
" Nije bilo zla koje nije proisteklo od njih, a koje je pogađalo narod na način koji se ne da opisati: ratovi, od čijeg neprestanog nasilja nitko nije bio pošteđen; gubitak prijatelja koji su mogli možda olakšati naše patnje; razbojništva u širokim razmjerima; ubojstva važnih ljudi - sve se to činilo pod izlikom općeg dobra; no u stvarnosti, sve je bilo motivirano osobnim probitcima. Otuda nastadoše pobune i politička ubojstva, ponekad vlastitih sugrađana, koji padoše kao žrtve njihove krvave mržnje i fanatičnog otpora neprijatelju, a ponekad i ubijanje samih neprijatelja; glad koja se gotovo nije mogla izdržati; zauzimanje i uništavanje gradova, dok najzad ovaj revolt nije i Hram Božji predao vatri neprijatelja. Tako veliko mijenjanje i zbacivanje nacionalnih institucija donijelo je uništenje onima koje su poveli za sobom..."
Ovo je mračna optužba i u svojim raznim spisima o tom vremenu Josip smišljeno opisuje, sa mnogo strašnih pojedinosti, grozote zelota, predstavljajući ih kao zle i pokvarene fanatike koji povedoše mirni narod, suprotno savjetima i naporima njegovih zakonitih poglavara, u pobunu protiv moći imperijalnog Rima i napokon u katastrofu iz 70. godine.
Pošto nikakav suprotan prikaz, niti doista bilo kakav drugi prikaz nije postojao, te pošto je ovaj prizor Izraela koji tone u propast nakon što je svoga Mesiju pogubio na križu, protumačen od kršćana kao pravedna Božja osveta, Josipov portret zelota prihvaćen je neupitno i vremenom je postao, sve donedavna, pouzdano utvrđenom prosudbom. U skladu s time, bilo je također neupitno prihvaćeno kako Isus nije mogao imati nikakvih veza sa takvim fanatičnim ubojicama; niti je to, također, mogao biti slučaj sa njegovim prvobitnim učenicima, koji su stvorili jeruzalemsku Pracrkvu. Ovaj zaključak je, štoviše, uvjerljivo potvrdio Euzebije, povjesničar Crkve iz četvrtog stoljeća, koji izvještava da su kršćani Jeruzalema, od Boga upozoreni, pobjegli iz pokvarenog grada koji su držali zeloti, prije nego što je božanska pravda dovršila svoje djelo u 70. godini nove ere.
Niz različitih čimbenika doveo je, u posljednjim godinama, do potpuno nove prosudbe o zelotima. Drugi svjetski rat, kad su skupine pokreta otpora u mnogim zemljama vodile žestoku borbu protiv okupatorskih nacističkih snaga, koristeći gerilsku taktiku, koja je često podrazumijevala atentate i ubojstva, pobudila je spremnost da se na antičke zelote gleda sa novim simpatijama i razumijevanjem. Ovo novo ozračje vremenski se podudarilo sa uspostavljanjem nove države Izrael, unatoč izgledima koji su 1948. godine izgledali gotovo nemogući. U svojoj odlučnoj borbi, Izraelci su nalazili nadahnuće u primjeru onih zelota koji su, 73. godine u Masadi, vodili borbu do gorkog kraja, odlučujući se za samoubojstvo, radije nego da se predaju Rimljanima. Iskopavanje ove velike utvrde na obalama Mrtvog mora poduzela je izraelska vlada 1963. godine, ne samo kao dio arheoloških istraživanja, nego i kao gest nacionalne vjere. Rezultat je bio da je dokazan ne samo heroizam, nego i u biti vjerski karakter zelotizma. Pored ovih izravnih dokaza, otkriće svitaka sa Mrtvog mora i iskopavanja u Kumranu otkrili su aspekte ondašnjeg židovskog vjerskog života koji su do tada bili nepoznati. Ova svjedočanstva su učinila realnijima napetosti koje su postojale u tadašnjoj Judeji, a mnogo toga važnoga saznalo se i o samom Rimu (2). Ova su svjedočanstva bila utoliko značajnija što je utvrđena tijesna povezanost između Masade i Kumrana.
Ovi novi dokazi i preokret simpatija doveli su do kritičkijeg ispitivanja Josipovih izvještaja o zelotima. Sada se može vidjeti da su ovog povjesničara pokretala dva veoma snažna motiva da ocrnjuje ove domoljube. Kao prvo, njegovi spisi bili su upućeni poganskim čitateljima, a namjera im je bila umanjiti mržnju koja se osjećala protiv Židova, zbog zločina koji su počinjeni za vrijeme njihove pobune. On nastoji, u skladu s tim, osloboditi krivnje židovski narod, predstavljajući ga kao žrtvu dešperatnih fanatika koji su ga natjerali na pobunu, ubijali svoje vlastite vođe koji su bili lojalni Rimu, te ga prisilili da se beznadno nastavi boriti dalje, sve dok ga nije zadesilo potpuno uništenje. Drugi motiv je bio osobne prirode. Josipu je bilo potrebno opravdati napuštanje borbe vlastitog naroda i prelaženje na stranu neprijatelja. Pošto mu je nedostajala gorljiva vjera zelota, čija je svesrdna odanost Jahvi, Bogu Izraela, značila tako snažnu osudu njegove vlastite apostazije, on je nastojao potcijeniti vjerski aspekt njihova pokreta, slikajući ih kao dešperatere izvan zakona, kojima je bilo stalo jedino do toga da u slijepom bijesu fanatizma odvuku narod u propast. Pa ipak, i u svom vlastitom, tako ogorčeno pristranom prikazu, Josip i nehotice otkriva ponešto od suštinski religioznog karaktera zelotskog nadahnuća. Već smo napomenuli kako on ipak priznaje da je Juda Galilejac pozvao Židove na pobunu zato što je plaćanje poreza bilo ravno nelojalnosti Jahvi, kao što je i pokoravanje imperatoru značilo priznavanje drugog gospodara osim Jahve. Drugo značajno priznanje imamo pri kraju njegova Židovskog rata. Opisujući kako je jedna skupina sikara, ekstremističkog dijela zelota, pobjegla u Egipat nakon pada Jeruzalema i kako je, pošto nije uspjela potaknuti tamošnje Židove na pobunu, bila opkoljena i na kraju pobijena, on svjedoči o njihovoj zapanjujućoj čvrstini u odbijanju da poreknu isključivi suverenitet Jahve:
" Jer pod svakim oblikom torture i kidanja tijela, smišljenim sa jedinim ciljem da ih se natjera da priznaju cara za gospodara, niti jedan se nije pokorio niti je bio doveden blizu toga da to izgovori; nego su svi sačuvali svoju odlučnost, trijumfirajući nad prisilom, dočekujući torturu i vatru tijelima koja su se činila neosjetljivima na bol i duhom koji je bio veoma blizu radosti. Ali najviše od svega su gledatelji bili zadivljeni djecom nježne dobi, od kojih niti jedno nije moglo biti nagovoreno da nazove cara gospodarom. Toliko se daleko snaga hrabrosti uzdigla iznad slabosti njihovih tijela."
Reklo bi se da je takvo herojsko mučeništvo navelo čak i Josipa da na trenutak zaboravi da piše o svojim zločinačkim zelotima i da, kao Židov, oda priznanje takvim velikim primjerima židovskih religioznih uvjerenja.
Za naše razumijevanje Isusove povijesne sredine, važno je zamijetiti da Josip pokazuje zanimljivi otpor protiv korištenja imena zeloti, kad opisuje one koje je toliko okrivljavao za uništenje Izraela. Ovo ime je grčki ekvivalent hebrejskog Kanna'im, što znači ‘oni koji su revni’, i očito je da je proisteklo iz primjera Pinhasa, koga Jahve hvali u Knjizi brojeva, XXV, 6 - 13, što je ubio jednog Židova i jednu strankinju, njegovu ljubavnicu, "jer je Pinhas bio obuzet mojim revnovanjem". Epitet je očito postao častan među Židovima, pa ova činjenica vjerojatno objašnjava Josipovu vidljivu nelagodu da ga uporabi. Dosta nam otkriva ono mjesto kad ga rabi prvi put: govori o „ludosti takozvanih zelota“. Kad sljedeći put spominje to ime, daje i komentar koji mnogo govori: "jer tako oni nazivaju sebe, kao da su strasno zaokupljeni dobrim, a ne pretjerano revni u najgorim djelima". Termin koji on obično radije upotrebljava da označi zelote jest lestai, što znači razbojnici. Ovakav izbor je znakovit, jer je to bez sumnje bio izraz koji su Rimljani rabili za ove borce pokreta otpora, koji su se suprotstavljali njihovoj vladavini. Ekvivalentne izraze primjenjivale su i druge okupatorske sile, za one patriote koji su pribjegli oružanoj akciji da povrate neovisnost svoje nacije. Jedan drugi epitet, očito rimskog podrijetla, koji on takodjer koristi, jest sikari. Riječ je izvedena od latinskog sicarius, "čovjek s bodežom", koji je svoje žrtve ubijao sicom. Josipovo korištenje ove riječi je ponešto dvosmisleno: u jednom odjeljku čini se kao da ukazuje na to da su sikari bili posebna skupina zelota, određena za likvidiranje Židova koji su se smatrali kolaboracionistima Rima, no na drugim mjestima upotrebljava je kao opću oznaku za zelote (3).
Iz ovog Josipova svjedočenja, koliko god ono svakako bilo i tendenciozno i iskrivljeno, vidimo dakle da je prvi administrativni potez Rimljana, nakon preuzimanja Judeje u 6. godini nove ere, izazvao žestoku reakciju i da je doveo do formiranja skupine ljudi spremnih na pružanje otpora, sa namjerom da se očuva apsolutni suverenitet Jahvin nad Izraelom, što je podrazumijevalo i odbacivanje imperatora kao gospodara i plaćanja poreza koji je uveo. Ovaj u biti vjerski pokret, i po svom cilju i po svom karakteru, dobio je svoje ime po onoj beskompromisnoj revnosti koja se uvijek očekivala od onih koji su vjerovali u Jahvu, boga Izraela, a koja je svoj praktični izraz nalazila u najodanijim njegovim slugama. Iskazivanje zelotizma bilo je opasno: njegov osnivač, Juda Galilejac, umro je za njega, a dvojicu od njegovih sinova Rimljani su kasnije razapeli na križ. Doista, raspinjanje na križ bilo je sudbina sa kojom se svaki zelot morao suočiti.
Nakon neuspjeha početne pobune, koju je izazvalo Judino učenje, preživjeli pripadnici pokreta djelovali su iz pustinje, koristeći sve prilike koje su se ukazivale da udare po rimskoj upravi i njenim židovskim kolaboracionistima, nastojeći uvijek da potaknu i narod na pobunu. Činjenica da su zeloti bili u stanju da se održe, od utemeljenja pokreta u 6. godini, pa sve do njihovog preuzimanja vodstva u fatalnoj pobuni 66. godine, mora svakako značiti da su uživali stalnu podršku naroda, općenito prikrivenu, ali ponekad i otvorenu. Ovaj narodni aspekt zelotizma važan je u kontekstu naše studije, a ima i jedna činjenica u svezi s tim koju treba naročito zabilježiti. Kad su zeloti uspjeli zauzeti Jeruzalem u 66. godini, jedna od prvih njihovih akcija bilo je spaljivanje državnog arhiva, jer je, kako nam se tuži Josip, uništavanje priznanica posuđivača novca ohrabrivalo siromašne da ustanu protiv bogatih. Čini se, prema tome, da je zelotizam, vjeran svojoj proročkoj predaji, imao također i socijalni i politički aspekt, te je stoga od rimskih vlasti i židovske aristokracije smatran dvostruko subverzivnim u odnosu na utvrđeni poredak.
Isus je dakle odrastao i proživio svoj život u narodu koji je tako reagirao na rimsko upravljanje njegovom zemljom. Što se tiče njegovih odnosa sa zelotima, zasada je dovoljno zabilježiti da je jednoga od njih uključio u svoju skupinu apostola. Značenje ove činjenice, te problem koji iz nje proistječe, kasnije će široko zaokupiti našu pozornost. Za sada, nastavljamo svoju zadaću otkrivanja tijeka događaja u Judeji u kobnom razdoblju između 6. i 70. godine nove ere.
Koliko nas o tome obavještava Josip, od gušenja pobune u 6. godini do naimenovanja Poncija Pilata u 26. godini, život je u Judeji protekao mirno. Moguće je da je surovost postupaka Rimljana u iskorjenjivanju sljedbenika Jude Galilejca strahom natjerala mase židovskog naroda da se pokore svojim novim gospodarima. Međutim, Josipovo prikazivanje načina kako su tekli židovski poslovi mora se uvijek primati s oprezom. Njegova je namjera bila apologetska i kroz cijelo njegovo pričanje vidljivo je da mu je bilo stalo do toga da svoje sugrađane prikaže poganima kao narod koji je u osnovi miroljubiv i koji je na kraju naveden na revolt od zlonamjernih zelota, a također i nepravdama koje su počinili neki rimski guverneri. Značajno je da su ovi Rimljani i inače po zlu čuvene osobe u rimskoj povijesti, tako da njegovi čitatelji spremno okreću svoje simpatije prema Židovima koji su trpjeli pod upravom takvih ljudi. Ipak, imamo često razloga upitati se da li su periodi, koji su naizgled protekli bez ikakvih zbivanja, doista bili vrijeme mira. Na primjer, u razdoblju od 6. do 26. godine, koje, da spomenemo usput, pokriva najveći dio Isusova života, Josip ipak spominje, bez objašnjenja, da je Kvirin, legat Sirije, svrgao Visokog svećenika Joazara, protiv koga se pobunio narod. Postupak je zagonetan, jer bi bilo za očekivati da je Joazar stajao dobro u očima Rimljana, s obzirom na njegovo kooperativno djelovanje u vrijeme popisa. Moguće je da je njegov prorimski stav izazvao toliku mržnju Židova da su se okrenuli protiv njega, pa je Kvirin zauzeo stav da on više nije ni od kakve koristi za Rim. No kakav god da je bio razlog, izvjesne smutnje ili nemiri ipak su se dogodili. Činjenica da je legat tada postavio za njegova nasljednika Anu, sigurno je bila za Židove ponižavajuće podsjećanje da je njihov Veliki svećenik, koji ih je zastupao pred Jahvom, bio zapravo upravitelj koga je za njih birao njihov poganski gospodar.
Poncije Pilat, koga je car Tiberije u 26. godini postavio za prefekta ili prokuratora Judeje, stekao je neumrlu i sramnu reputaciju zbog odlučujuće uloge koju je odigrao u pogubljenju Isusa. Naša će zadaća sada biti da poduže usmjerimo svoju pozornost na proučavanje ovog čovjeka, u nastojanju da prosudimo njegov položaj, sposobnosti i karakter, u svezi s njegovim kobnim susretom sa Isusom. Za trenutak, promotrimo ga u kontekstu rimsko-židovskih poslova.
Josipov prikaz vremena koje je Pilat proveo na ovoj dužnosti, u velikoj mjeri je zaokupljen opisivanjem dviju zgoda, u kojima je prokurator upao u neprilike sa židovskim narodom. Prikaz stvara dojam da su Židovi, iako miroljubivo nastrojeni, nepravedno trpjeli od Pilatovih ruku, ali, kad analiziramo, ustanovit ćemo da prikaz sadrži toliko protuslovlja, da nam se mora učiniti kako se radi zapravo o tendencioznoj prezentaciji događaja koje tobože želi opisati. Prvi od ovih događaja zbio se izgleda ubrzo nakon što je Pilat preuzeo dužnost. Potrebno je objasniti, u ovom kontekstu, da je u Jeruzalemu bilo rimskih vojnika u snazi jedne kohorte, koja je bila smještena u Antoniji, velikoj utvrdi neposredno iznad Hrama. Guverner je normalno stanovao u Cezareji, rimskom stožeru udaljenom oko devedeset kilometara, a u Jeruzalem je dolazio za velikih blagdana, kad su se mogle očekivati neprilike. Prema Josipu, bio je običaj ranijih guvernera da postupe tako da vojnici, koji su činilu posadu u Jeruzalemu, poskidaju svoje zastave ili ih ostave u Cezareji. Ovo je bila koncesija židovskim vjerskim skrupulama, zato što su rimske vojne zastave bile ukrašene slikama imperatora ili njihovih bogova, pa su tako predstavljale ‘idole’ koje je sveti Zakon osuđivao. Koncesija je bila znatna, jer su rimskim vojnicima zastave bile svetinja, a i simboli ponosa i časti. Ovo znači da je rimska uprava prihvatila židovsko gledanje na Jeruzalem kao sveti grad, čija bi svetost bila povrijeđena prisustvom simbola neke druge vjere unutar njegovih zidina. To što se pristalo na takvu koncesiju, navodi nas na pomisao da su, poslije ustanka u 6. godini, Rimljani pažljivo nastojali primiriti židovske osjećaje, koliko god da su u njihovim očima sigurno izgledali nerazumni, pa čak za njih i uvredljivi. Pilat je uveo promjenu. Prema Josipu, naredio je vojnicima, koji su vjerojatno išli na dužnost u Jeruzalem, da ponesu svoje zastave, ali da u grad uđu kad padne mrak. Sugerira nam se da je Pilat planirao suočiti Židove sa fait accompli, kad sljedećeg dana ugledaju uvredljive zastave razvijene na zidovima Antonije. Židovi su zaista bili užasnuti prizorom, ali umjesto da odmah na licu mjesta žestoko prosvjeduju protiv ovog svetogrđa, Josip nam priča da su u velikoj i sređenoj skupini otišli u Cezareju da Pilatu predaju peticiju. Nakon ovoga, Josip nam daje odgojno-poučnu priču kako su Židovi pružili samo pasivan otpor prokuratorovim prijetnjama smrću, te je on na kraju, impresioniran njihovom spremnošću na mučeništvo, naredio da se uvredljive zastave uklone iz Svetog grada.
Josip jasno predstavlja ovu aferu kao nešto što je skrivio sam Pilat. Uvod u ovaj prikaz, u svojim Židovskim starinama, Josip započinje nevjerojatnom izjavom da je Pilat "poveo svoju vojsku iz Cezareje i pripremio je za zimovanje u Jeruzalemu, sa namjerom da uništi židovske zakone". Da bi Pilat poduzeo takav korak na svoju vlastitu inicijativu, čini nam se krajnje nevjerojatnim. Budući da je njegov postupak značio mijenjanje ranije politike, razumnije je pretpostaviti da je djelovao po višim naredbama. Koncesija u svezi sa zastavama bila je za Rimljane vrlo krupno popuštanje, jer je podrazumijevalo pokoravanje podaničkom narodu u pitanju koje je bilo i uvredljivo za imperatora i nečasno za vojsku. Čini se vjerojatnijim da je to bila izvanredna koncesija, smišljena da pomiri Židove s njihovim novim statusom, nakon početnih neprilika u 6. godini, te da je carska vlast na to gledala kao na privremenu mjeru. Pošto je situacija ponovo uzeta u razmatranje prilikom Pilatova naimenovanja, date su mu instrukcije da na diskretan način povuče tu koncesiju. Određenu indikaciju da je Pilat postupao po carskom naređenju daje nam i sam Josip, kad spominje da je prokurator u početku odbio židovsku peticiju u Cezareji, "jer bi bila uvreda za cara".
Kakva god bila prava priroda ovog događaja, koju Josipova apologetika zamagljuje, evidentno je da je za vrijeme Pilatova upravljanja bila stvorena velika zategnutost zbog židovske nepopustljivosti u svezi sa prisustvom imperatorove slike na vojnim zastavama u Jeruzalemu. Mogli bismo pripomenuti da je čudno da nigdje nema nikakvog spomena o tome kakvo je bilo reagiranje zelota u svezi sa ovim. Umjesto toga, servira nam se odgojno-poučni prikaz o urednoj i miroljubivoj peticiji Židova prokuratoru, koji je tobože bio odlučio uništiti njihove svete zakone. Ovaj kontrast je bio veoma lukav, u svjetlosti Josipove apologetske namjere, osobito ako su njegovi poganski čitaoci povezali Pilata sa Sejanom, omrznutim Tiberijevim miljenikom.
Drugi je incident također izbio zbog tobožnjeg Pilatova vrijeđanja židovske vjere. I opet Josipova dva prikaza toga događaja, u Židovskom ratu i u Židovskim starinama, ne samo što daju ponešto različite verzije, nego su obje i općenito neprecizne i problematične. Uzrok nevoljama bilo je Pilatovo građenje vodovoda, kojim je trebalo dovesti vodu do Jeruzalema. Pothvat je sam po sebi, po svemu bi izgledalo, zasluživao svaku pohvalu, pa i svjedočio o Pilatovu dobrom upravljanju. Židovi su, međutim, bili duboko uznemireni. Josip nam iznosi različite priče o njihovim prigovorima. U svom ranijem radu, Židovskom ratu, kaže da je Pilat uzeo sredstva za gradnju iz "svete blagajne koja je bila poznata pod imenom Karbonas". Nikakvog spomena o ovom implicitnom svetogrđu nema u Židovskim starinama, gdje se kaže da su Židovi prigovarali, ali razlozi nisu objašnjeni. Možda je uzrok uvrijeđenosti bio u činjenici da se Pilat miješa u poslove Svetog grada. U čemu god da je bio predmet spora, židovska reakcija je bila žestoka i Pilata su, kad je došao u Jeruzalem, osobno vrijeđali. Njegove protumjere bile su čudne. Prema Josipu, prerušio je svoje vojnike u židovsku odjeću i raspršio ih u masu, sa naredbom da kažnjavaju izgrednike toljagama, ne mačevima. Previše revno izvršavanje ove naredbe od njegovih vojnika, dovelo je do mnogo mrtvih glava, ali je buna bila ugušena.
Iz Josipova čudnog prikazivanja ove afere, možemo, čini se, izvući neke činjenice. Po svemu kako stvari izgledaju, Pilat je, izvodeći neke građevinske radove, sa ciljem da popravi uvjete života u Jeruzalemu, izazvao oštro židovsko protivljenje. Ako je zaista pokrio troškove nasilnim uzimanjem novca iz Hrama, ovakav bi postupak bio zbilja svetogrdan, ali treba pripomenuti da ga Josip ne optužuje da je novac pronevjerio za vlastite potrebe. Veoma je čudno da Josip ništa ne kaže o tome da je novac iz Hrama doista oduzet nasilnim putem, čime bi svetost Hrama bila povrijeđena. Bez sumnje, iza gradnje ovog vodovoda stoji neka složena administrativna rasprava, pa Josip radije sve to prešućuje. Druga značajna poanta za buduću upotrebu jest da Josip, kakva god bila prava priroda Pilatovih mjera da uguši nemire, ipak bilježi da je svojim vojnicima naredio da ne upotrebljavaju mačeve. Pilatova akcija time ukazuje na značajnu suzdržanost. Imao je namjeru da masu umiri, ali ne i da izvrši pokolj.
Ovaj incident, kao i onaj raniji u svezi sa zastavama, otkriva nam ekstremnu prirodu židovske vjerske osjetljivosti i kako lako je dolazilo do požara, bilo kojim postupkom koji su Rimljani možda smatrali nužnim za čvrsto i efikasno upravljanje. I ponovno, na znakovit način, Josip uopće ne spominje zelote, iako su sigurno obje ove zgode mogle izazvati njihovu intervenciju, bilo otvorenu ili tajnu.
Ova dva sudara Pilata sa Židovima oko vjerskih pitanja jedini su što ih spominje Josip. Filon iz Aleksandrije, međutim, opisuje još jedan, koji je čudno sličan onome u svezi sa zastavama. Priču nalazimo u pismu koje je židovski princ Agripa navodno napisao imperatoru Gaju, u pokušaju da ga odvrati od nekog svetogrdnog postupka protiv Hrama, o čemu ćemo kasnije morati nešto kazati. Agripa smatra da je prilika zgodna da podsjeti kako je Pilat, nekoliko godina ranije, pokušao povrijediti Židove i kako je time izazvao duboki gnjev Tiberija. Prema Filonu, odnosno Agripi, o čijem pismu on tobože izvještava, prokurator je naredio da se neki pozlaćeni štitovi, na kojima je bila ispisana kratka posveta Tiberiju, postave na Herodovu palaču, koju su Rimljani koristili za administrativne poslove u Jeruzalemu. Izričito se kaže da štitovi nisu imali na sebi nikakve slike ili ambleme koji bi mogli povrijediti židovske vjerske skrupule. Međutim, Pilatov postupak je ipak uzbudio Židove, pa je jedna delegacija, koju su predvodila četiri princa iz Herodove porodice, uložila kod njega molbu da ukloni štitove, s obrazloženjem da vrijeđaju njihove narodne običaje. Kad je Pilat to odbio, židovski glavari su pisali Tiberiju, koji je navodno bio bijesan zbog Pilatova ponašanja, pa je naredio da iznese štitove iz Jeruzalema i postavi ih na Augustov hram u Cezareji.
Ovo izvješće jednako je Josipovim, o kojima smo govorili, po tome što izaziva tisuće pitanja, zbog nepreciznosti o mnogim važnim stvarima koje se podrazumijevaju. No u dvjema točkama ovo je svjedočanstvo za nas od posebnog interesa. Pošto štitovi nisu imali nikakvih slika niti amblema, njihova uvredljivost je sigurno bila u natpisima: vjerojatno je posveta sadržavala nekakav spomen o imperatoru kao božanskoj osobi. Ako je ovo točno, činjenica nam svakako ukazuje na to da je učenje Jude Galilejca, u pogledu priznavanja "cara za gospodara", još uvijek bilo utjecajno. Druga poanta koja je zanimljiva jest da Tiberije, što god da Filon kaže o njegovom gnjevu, nije smijenio Pilata, već mu je samo naredio da iznese uvredljive štitove izvan dosega židovske osjetljivosti.
Bilo da nas izvještavaju Josip ili Filon, ovo su jedina tri incidenta u svezi sa rimsko-židovskim odnosima u tijeku deset Pilatovih godina na položaju guvernera. Filonovo izvješće, kao što smo napomenuli, samo je uzgredno, jer se nalazi u zapisu koji se tiče nekog drugog i kasnijeg pitanja. Što se tiče Josipa, koji je po vlastitim riječima htio biti povjesničarem ovoga vremena, neobično je da bilježi samo ova dva incidenta koje smo opisali. On doduše govori o sukobu sa Samarijancima, koji ćemo morati detaljno razmotriti kad pokušamo dati prosudbu o Pilatovu karakteru, ali o prokuratorovim drugim zapletima sa Židovima u tijeku deset godina njegova službovanja ništa više nije zabilježeno, s jednim zagonetnim izuzetkom. Postojeći grčki tekst Josipovih Židovskih starina ipak sadrži kratku priču o Isusu koja bi, ako doista potječe od Josipa, značila da je on priznavao Isusa kao Mesiju i vjerovao u njegovo uskrsnuće iz mrtvih. Pošto je takvo prihvaćanje Isusa u neskladu sa svim što inače znamo o Josipu, znanstvenici su dugo ovaj odjeljak dovodili u sumnju. Problem koji on predstavlja veoma je kompliciran, ali jednako tako i važan. Za naše svrhe, najbolje je da to raspravimo kad budemo uzimali u obzir kakva nekršćanska svjedočanstva postoje o povijesnom Isusu. Međutim, u sadašnjem kontekstu, mogli bismo primijetiti da ne bi služilo apologetskim namjerama njegova djela da je Josip Isusa posve prešutio. Kršćanstvo je već skrenulo na sebe pažnju rimskih vlasti, kao revolucionarni pokret židovskog podrijetla. Sukladno tome, gledajući a priori, vjerojatno je da je Josip, u interesu svoje apologetske teme, pokazao kako su židovski poglavari poduzeli promptnu akciju da pokret uguše. Kakav je bio originalni oblik Josipove prosudbe o Isusu bit će tema našeg kasnijeg istraživanja, ali se sada moramo okrenuti, držeći ovaj problem na umu, razmatranju izvjesnih ukazivanja i aluzija koje u kršćanskim Evanđeljima postoje o političkom nemiru i revoltu u tijeku Pilatova prokuratorstva.
Najbolje će biti da prvo posvetimo pažnju najočitijim svjedočanstvima. Markovo Evanđelje bilježi da je došlo do bune, neposredno prije ili u tijeku Isusovih posljednjih dana u Jeruzalemu. Rimljani su je ugušili, pretrpjevši i sami stanovite gubitke u ljudstvu, a imali su i dosta zarobljenika, među njima i vođu, koji se zvao Baraba. Isus je, nadalje, raspet između dva lestai, što je termin koji Josip, a vjerojatno i rimske vlasti, rabi za zelote. Čini se vjerojatnim da su ovi lestai bili među zarobljenicima uhvaćenim u nedavnoj buni, po čemu možemo vidjeti da su zeloti bili upleteni. U Lukinu Evanđelju (XIII, 1), spominju se neki Galilejci, "kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava". Spomen nas stavlja na muke svojom kratkoćom, jednako kao i kontekst, naime to da je Isus naročito obaviješten o tom događaju. Predmnijeva se da su ovi Galilejci ubijeni od Rimljana u Hramu, u tijeku neke obredne prigode. Incident, tako implicitno viđen, bio bi svakako krajnje ozbiljan po svom značenju, a i proračunat da takav bude i po svojim posljedicama. Možemo se samo čuditi zašto Josip nije ništa o tome zabilježio, jer ovakva povreda židovske religije išla je daleko iznad svega što su izazvali bilo zastave ili gradnja vodovoda. I tko su bili ovi Galilejci koje je Pilat naročito odabrao za pokolj u Hramu? Ako ime označava stanovnike Galileje, radilo bi se o podanicima Heroda Antipe, no ta činjenica ne bi objasnila njihov pokolj i doista bi vjerojatnije navela Pilata da se s njima pozabavi sa posebnom obzirnošću. Ime može, međutim, biti oznaka za zelote, izvedeno iz imena njihova osnivača, Jude Galilejca, jer imamo dokaza o njegovoj uporabi u ovakvoj svezi. Ako je dakle zbilja označavalo zelote, činjenica da to Luka spominje u svom Evanđelju bila bi od najvećeg značenja. Međutim, premda, s obzirom na kriptičku prirodu ovog spomena, identitet ovih Galilejaca mora ostati misterijom, to što se takav incident desio, potvrđuje Josipovo svjedočenje, koliko god ono bilo selektivno, o napetostima i borbama koje su prožimale judaizam za vrijeme Isusova života.
Kao sljedeće, možemo zamijetiti, ali i ostaviti za kasnije istraživanje, činjenicu da Evanđelja bilježe da je jedan od Isusovih učenika, Šimun, bio zelot, a također i to da se govori o "nasilnima" ( biastai), koji bi silom osvojili kraljevstvo nebesko. Zatim, imamo prikaz židovskih ispitivanja: "Je li dopušteno ili nije dati caru porez? Da ga damo ili da ga ne damo?" (Marko, XII, 14-15). Samo formuliranje ovakvog pitanja podrazumijeva buntovničko razmišljanje, te nam ukazuje na utjecaj zelotskog učenja. To što se takvo pitanje postavlja nekome tko je pozdravljen kao Mesija, kao što to Evanđelja prikazuju za Isusa, konzistentno je s ondašnjim mesijanskim očekivanjima. Sa značenjem novozavjetnih prikazivanja Isusova stava prema pitanju poreza, kasnije ćemo se mnogo baviti, ali je sada dovoljno uočiti da je, prema Evanđeljima, rimski porez bio urgentno pitanje među Židovima u razdoblju Pilatove administracije.
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...