Dućan
|
Zašto su propali kvartovski dućani? Postoji nekoliko teorija o propasti dinosaurusa i sve su nekako katastrofične. Uglavnom se svode na tromost i nesposobnost vrste da se spretno i hitro prilagodi. Kvartovski dućani su bili mali, prijateljski, vižljasti i prilagodljivi – zašto su onda oni propali? Ja mislim zbog dinosaurusa. Kvartovski dućani su prosperirali dok god su imali monopol na prijateljsku prodaju hladnog piva. Pivo se hladilo u Ledo škrinjama, u vitrinama s parizerom i tirolskom, u frižiderima s mlijekom i jogurtima; kojekako. No, najvažnije: iz usluge. Potpuno je svejedno jel se gleda Dinamo-Partizan ili Melodije Istre i Kvarnera – kvartovski dućan je bdio nad našim potrebama. Onda su došli dinosaurusi. Veliki tvorničari su kupili naše pivovare, instalirali pivske frižidere u supermarkete, instalirali supermarkete u naselja i, kao što J.S. kaže: dućanćiću, baj,baj, ovo je tvoj kraj. U mom su nemalom naselju tako propali mini marketi Natura, Neretva, Savica, i mnogi drugi iz garažsejl lige. Zauzvrat, sad imamo plac, Konzum, Billu, čak ni Žitnjak više nemamo, a Union se pretvorio u preogromni kontejner za boce – uopće mi je nejasno kako Union uprihodi toliko koliko isplati sakupljačima boca. To mi sve nanosi bol koju jedino liječi uspomena na dućan mog djetinjstva. Do škole sam rastao na obali rijeke na kraju malog grada. Baka Mandica je bila gazdarica u uvjetima vrlo tržišne ekonomije: popodne bi kopala i plijevila vrt, zorom bi ubrala u vrtu što je već za ubrati bilo, jutro bi provela na gradskoj tržnici, a utržak bi utrošila kod Kosa. Ja bih se obično probudio tek nakon njenog povratka kad bi kuću preplavio miris friško skuhane bijele kave. Onda bih u nju drobio svježu žemlju. Nego, Kos. Nije to bio samo dućan. To je bio javni prostor našeg susjedstva i prozor u svijet i horizont. Nepojmljivo je mojoj pameti bilo da postoje drugačiji dućani. Gospodin Kos je bio savršeno profesionalan trgovac. Bio je uvijek uredno ošišan i kuta mu je bila ono baš autoritativna. Gospodin Kos je stajao iza pulta s olovkom zadjenutom iza uha i poznavanjem svoje robe i njenog rasporeda tako superiornim da bi to i Garija Kasparova zbunilo. Gospodin Kos je znao gdje stoji i ono čega sigurno nema, tako je uvjerljivo tumačio stalnim mušterijama svoje ideje, svoju robu i svoju ponudu. Ali, da znate: gospodin Kos je neizmjerno cijenio svoje mušterije. [To je, čini se pola posla. Danas se svi kunu u prava potrošača, zovu ih partnerima i klijentima i nude im sve počasti – riječ mušterija je iščezla, u stvari je ostala samo u poruzi. A bolje je bilo nekad bit mušterija nego (mnogo puta) danas partner.] Dan-danas kad dođem u dućan, nekako se sjetim g. Kosa. Druge smo stvari onda kupovali: flebu, plavi radion, žemlje, juhe u kocki – pileću ili govedsku, Divku, mesni doručak, Toz žarulje, Dalmatinka konce, koch-čokolade na rebra, cigarete na komad, kiki-bombone na vagu. Majoneza je bila jedna (gospodin Kos nije doživio light i ultralight izdanja), jogurt jedan, kiselo vrhnje jedno. Kalodont jedan. Krema za laštenje cipela jedna. 4 asa za njegu parketa - proizvod bez konkurencije. Čaj – e tu se već nagovještavalo novo vrijeme: mogli ste dobiti indijski, šipak i kamilicu. Mene je zbunjivalo to što su neke susjede pitale ruski, a dobile indijski i otišle zadovoljne. Što je ipak daleko zaostajalo za misterijom proizvoda zvanog fleba. Taj se sastojao od plavih kuglica, a tumačilo mi se da služi izbjeljivanju rublja. Bilo mi je žao što odrasli misle da sam toliko blesav da mi takve mitove prodaju. [Malo sam i dan-danas skeptičan, ali ok, nek im bude.] Sva bi ta blaga gospodin Kos elegantnim i odmjerenim pokretima donosio na pult i smjerno pitao: izvolite, što još? U međuvremenu, dok bi silazeći s lojtre s dvije kile brašna tip-400 pitao za svaki slučaj, ne treba li susjeda možda i cimet ter šećer u prahu. Čisto da optimizira kretanje. Najbolje je bilo kad je netko trebao germu. Onda je g. Kos rezao germu onom predivnom pilicom i nepogrešivo bi odmjerio traženu količinu. Nezaboravno! Na kraju, ko što puška koja se pojavi u prvom činu mora opalit, tako bi i olovka iza uha g. Kosa došla na svoje. Sve bi se lijepo zbrojilo – ručno – olovkom koja je zbilja bila olovka (zeleni kolege bi vjerojatno dobili ospice od upotrebe plajvajsa – al štoćete, takvo je vrijeme bilo) i gospodin Kos bi izrekao cijenu. Koju bi mi platili bez bez provjere i kompjuterskih ispisa. Jer smo vjerovali g. Kosu točno kao što je i on vjerovao nama. I kešu, doduše. U stvari, vjerovali smo svi jedni drugima. Gospodin Kos nije primao kartice jer one nisu tada ni postojale. Postojale su, međutim, direktne ljudske pozajmice. Danas u svakom dućanu svaka blagajnica ima ime na brošu zakvačenom za džep kecelje. Uzalud: nitko ih nikad ne oslovljava po imenu. Gospodin Kos nikad nije nosio nešto slično. Pa ipak, sasvim je jasno: sve što nam je u kući ikad trebalo nismo kupili u dućanu – kupili smo kod Kosa. Zlato, trkni kod Kosa, jel možeš? Odi mi donesi margarin i vanilin šećer. I evo ostat će ti još dva dinara pa sebi uzmi životinjsko carstvo. Eto, točno tako je bilo. target=_blank> . |
