O čemu govorimo kad govorimo o izborima
|
Osoba A (izjava građanke iz Gruda na dnevniku Nova TV). Neka im. Sad bar znamo kakva je Hrvatska. Osoba B To je samo naizgled dobro. U stvari, tragično je i više nego tragično. Mi nismo bili u stanju svih ovih godina proizvesti novu vrijednost. Ne znamo ni danas i malo je vjerojatno da ćemo znati sutra. Spržili smo mnogo milijuna eura tuđih novaca. Izgleda da to u nas uopće nije tema. Možda bi i bolje bilo da smo izabrali Bandića, da padnemo na dno, jer sudar s dnom je jedino što nas može osvijestiti. Osoba C Između redaka se dade pročitati da je Josipović spreman povući tužbu za genocid. Osoba D Jednoj dami se poziv na kavu ne odbija. Stvarno, znamo li zapravo kakva je Hrvatska? Eto, Jergović u subotnjem Magazinu Jutarnjeg piše o sajmu na Britancu i u drugoj rečenici članka koji bi se imao baviti gradom i uspomenama potegne Kafku i Hitlera. Jergović Hitlera, a Osoba A nas šamara po drugom obrazu. Pa stvarno, jel oni misle da ima ovdje itko nevin? Ili smo samo loši i lošiji? Eto, svakih 10 godina odahnemo. Skupimo snage pa glasamo razumno. Mislim, ako to radimo samo svakih 10 godina i nema baš previše razloga za slavlje. Uostalom, nije li nedavno predsjednik na odlasku pomilovao S. Rimca, ubojicu. Okreni kako hoćeš, uključi koje god pravne mehanizme - čovjek je sudjelovao u mučnom ubojstvu. Još gore: predsjednik je to učinio na prijedlog povjerenstva u kojem sjede uvaženi građani; među ostalima i toliko omiljeni Vladimir Faber. A što bi trebalo biti s nama, subjektima? Osoba B ima možda pravo, ali neki plan je nužan. Ovi izbori i ovaj predsjednik i osoba D moraju nam dati neku nadu. Neki zamah. Učiniti život mogućim. Učiniti optimizam mogućim. Ja bih bio za optimizam. Sad je val nekako baš povoljan i molim da ga ne kvarite. Nekog boga valjda ćemo znat proizvest. Pa valjda nismo toliko loši kako se misli. Jel bi mi mogli konačno malo za promjenu nešto opiturat (kako kaže legendarni jingle na stojedinici). Valjda još nismo zatrli svu tehničku inteligenciju s kojom smo se toliko ponosili još i prije rata. Samo bi bilo dobro da nekako politika da nadu, da nas pusti živjeti. I oni lopuže da se smjeste kamo spadaju, oni, koje je ta ista politika nametnula. Ma čak i da ne vrate sve one puste milijarde. Da nam nije politika ni prva ni druga tema. Da je … Da je npr. ovako: nađu se ljudi i vide što imamo od tužbe za genocid u ruci, a što nemamo. Što Srbija/ex Jugoslavija treba fasovati, a što je nemoguće utjerati. Da se stvarno bez ikakvog ulagivanja i laži i političkog kiča vidi što je, a što nije. Pa da Josipović i Tadić, npr. u Sarajevu povuku tužbe u zajedničkoj izjavi i obojica daju riječ da će sve, doslovce sve što se u tim tužbama tiče građana svojim imenom i poštenjem jamčiti; i pravdu i obeštećenja. Da daju riječ! Kako bi bilo da je tako? |
