Moja domovina
|
Dragi barba Luka je namjestio poltrona i idiota u HŽ. Idiot i poltron je uhvatio priliku da protupožarnu zaštitu proda na namještenom natječaju svojoj svojti; idiotu br.3, inače trgovcu psećom hranom. Ovaj je angažirao svoje prijatelje mesare i soboslikare da improviziraju mehanizaciju i obave posao za koji niti su ovlašteni, niti sposobni. Mrtvi i osakaćeni sugrađani i gosti nikada neće moći shvatiti što se zaista dogodilo. Ne, ovo nije nova epizoda Alana Forda. Toliko apsurdne pokvarenosti nema ni u stripu. Nije Alan Ford. To je moja domovina. Moja domovina u kojoj resorni ministar nakon ovakvog perverznog lanca korupcije niti ne pomišlja na ostavku. S razlogom, jer sasvim je moguće da noć nakon ostavke provede u istoj ćeliji sa svojim vozačem. Pravosuđe bi samo trebalo razmrsiti jesu li korumpirani sinhronizirano ili svaki za sebe. U mojoj domovini i premijer može dezertirati. Tako da nam jasno pokaže kako je sav ovaj demokratski metež samo burleska. Sve priče o demokratskom legitimetu, sav taj trošak oko bezbrojnih izbora, sve tlapnje o D'Hondtu i izbornim jedinicama, all that jazz, sve je to samo predstava, samo kulise, opsjena, samo prijevara iza koje ostaju pustoš i beznađe. Sutra će valjda otići i Rončević i Vukelić, možda i Shimatsu-Hebrang. Netko u zatvor, netko u povlaštenu penziju. Neće niti to mnogo promijeniti. U redu još čekaju Mravak i bezbrojni klonovi: beskrupolozni i korumpirani odredi nerada i otimačine. Ni pol muke da je samo to. Jučer je osuđen nemali broj sveučilišnih profesora zbog besramne rabote o kojoj su svi znali sve vrijeme. Zar onda ima smisla spominjati javne toalete, ceste i šume i vode, urbanističke planove, gruntovnicu, golf-terene i placeve na Pelješcu? Kamione? Bechtel? Moju domovinu je premijer-u-bijegu zaista poveo petom brzinom. U pakao korupcije. Formula je demonski uspješna: niti ne stigneš razmisliti o jednom, već te zaskoči novo neprispodobivo zlo. Tko se još sjeća Kupske ulice u Zagrebu? Arene u Osijeku? Doktora Šimića? Zakočiti ne možemo jer retardanti su se proširili po svim našim putevima. Da, Anuška je već prolila ulje. Zaista, tko od nas vjeruje da se više išta može postići poštenim radom. Možete li dobiti mjesto u staračkom domu, na operacijskom stolu ili u vrtiću, možemo li dobiti posao na javnom natječaju ili mjesto u javnoj službi? Koliko su naši životi i naše vlastito ponašanje impregnirani ovim beznadnim banditizmom? Kojem političaru vjerujemo? Još nepristojnije pitanje: kojoj stranci vjerujemo? Poznajemo li ikog tko danas u politici poznaje čast i ideale? Viziju? Nekog tko ima na umu opće dobro i voljan je nešto žrtvovati. Vlado Gotovac je jednom rekao da je politika najčasnije zanimanje. Što sad zvuči kao s drugog planeta i iz prošlog stoljeća. I što zapravo i je. Mi smo na planetu onog bijednika koji je udario Gotovca na predizbornom skupu u Puli. Moja domovina je sad skrojena po njegovoj mjeri. Premijer je pobjegao jer je shvatio da je njegova i naša politika bankrotirala. Nije novac i ekonomija (to će tek dospjeti), nije Slovenija i EU (to će se već razriješiti), nisu nikakavi tobože moćni tobože desničari. Nego je društveni i moralni bankrot. Nemojmo potcjenjivati gđu Kosor. Ona će učiniti više nego odbjegli premijer. Ne i dovoljno jer objektivno ne može. Puno je ograničenja kojima ona jednostavno ne može stati na kraj. Mnogo ozbiljnija greška bi bila polagati nade u Milanovića. On i njegovi su prve žrtve ove krize. Kriza ih je naime istjerala iz ugodne hladovine u kojoj su plandovali. Bez vizije, bez hrabrosti, bez ideala. Sad je jedino čega se Milanović trenutno može sjetiti pozivanje na prijevremene izbore i citiranje Biblije na engleskom (što upravo čujem na radiju u izvještaju iz Sabora) kao da će time biti impresioniran ikoji inozemni diplomat. Pa što biste vi, Milanoviću poduzeli s izbornom pobjedom? Nije stvar u tome da treba sudski goniti na stotine ovih baraba koji su trenutno u strukturama. Nego, što biste stvarno? Evo što: Vi biste ubili u pojam i onaj zadnji tračak ideje da su promjene moguće. Vi biste, ovakvi kakvi jeste i Vi i stranka – a to znači kukavički, oportunistički, anemični, površni, šminkerski, i ne najmanje važno, iz iste političke matrice – Vi biste nam svojim nedjelovanjem oduzeli i onaj mrvičak šanse koju nam je ova kriza pružila. Naravno da je kriza bogomdana šansa. U stvari, i ne vidi se kako bismo dalje da nam je netko nije poslao. Sad je konačno prilika da počnemo iznova. Za to bi trebao netko zaista uložiti i volju i trud i čast. Netko tko će zaista bez kompromisa preokrenuti ovaj klijentelistički i kmetski poredak. Poštivati građane, raskrinkati lažne branitelje, ognjem i mačem sasjeći korumpirane moćnike, dokinuti besmislene i nezaslužene beneficije, upravu učiniti efikasnom i stručnom, prekobrojne javne službenike raspustiti, a one prave i potrebne nagraditi, prokazati korupciju, učiniti da se rončevića stide i familija i susjedi i da se rektor i ministar ispričaju naciji kad im sveučilišni profesori dobiju 18 mjeseci robije. Postići da vi i ja vjerujemo da možemo uspjeti na javnom natječaju za wc na okretištu tramvaja. Trebao bi netko tko bi imao petlje reći da nam valja raditi, da nam možda idućih 10 godina neće dospijevati podno grijanje na gradskim trgovima, da su sportske arene u našim gradovima digli opsjenari novcem naše djece te da nam nema druge nego da ih platimo. Da nam suvereniteta već ionako nema, ali da čast i ponos ipak možemo povratiti. Nije to lako. Dignut će se barabe i protuhe kao i onaj Thompson koji eto baš sad misli da je došlo njegovo za-dom-spremni vrijeme. Dignut će se i svi paraziti i svi lažni branitelji. Možda i odbjegli premijer organizira miting istine s motom „Svi smo mi Branimir Glavaš“. Povijest ljudskog beščašća ionako nije završena. Kažu da su politika i ekonomija isto. Jesu, u urednim društvima. Mi smo, očito, vraćeni dosta godina unatrag i opet nam treba osvojiti nadu u uspjeh, očistiti teren, vratiti neki elementarni red i uliti optimizam. Prilika se sama ponudila. Traži se netko tko će taj posao preuzeti na sebe. Tko će uložiti hrabrost i čast i biti spreman na udarce remenskom kopčom pijanih baraba u našim odorama. Netko tko je spreman izgubiti sljedeće izbore samo zato što je imao petlje podmetnuti se kad je trebalo. Nije jako komplicirano: krvi je više bilo dosta, suza više ionako nemamo. Traži se samo netko tko će svojom osobom jamčiti za naš znoj. |
