30.10.2008., četvrtak

CSI Zagreb

Kažu da je policiju na pravi trag doveo broj šasije mopeda-bombe.
Malo me što u zadnje vrijeme impresioniralo kao to. Zamislite, eksploziv je bio u mopedu; ako je takvo zlo napravio i ako se pola užeg centra Zagreba zatreslo, što se tek dogodilo mopedu! Pretpostavljam da se moped pretvorio u dim plus nešto sprženih lego kockica. Od šasije vjerojatno nije ostala ni slutnja. A dečki su rekonstruirali čak i broj. Da stvar bude bolja, taj se broj pokazao ključnim tragom. Kao na filmu. Svaka čast!
Jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je pitanje: zašto smo mi to trebali znati? Kao što kaže jučer Krunoslav Borovec u Otvorenom, dopustimo policiji, bez obzira na našu znatiželju, da ne otkriva tajne zanata. (Inače; usputno pitanje: jel itko spoznao koja je uloga publike u Otvorenom?)
Razumljivo je da se nakon toliko teških trenutaka i policija željela nečim pohvaliti. A bolje je zapravo da je hvalimo mi. Evo, kao ja sada: bravo, dečki! Samo, drugi puta bolje ne brbljajte o tome što sve znate i što sve možete.


- 15:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.10.2008., petak

Kino Hrvatska

Uvod u teoriju mafije
Kao i svaka bolest ili nametnik i mafija djeluje samo ondje gdje se stvore dovoljni uvjeti za njezino postojanje. Mafija onda jača i razvija se kad joj, dodatno, ti uvjeti osiguraju imunitet i onemoguće prirodne neprijatelje. U našoj zemlji ovi uvjeti su gotovo idealni, skoro bi se moglo reći laboratorijski.
To se najbolje ogleda u tome što je na listi popularnih zanimanja posao mafijaša postao jedan od najomiljenijih. U stvari, bolje je umjesto „zanimanja“ upotrijebiti izraz „izvor prihoda“ jer zanimanje podrazumijeva rad, a uvjeti u našem laboratoriju kategoriju rad priznaju samo teorijski, kao antimateriju.
Uvjeti o kojima ovdje govorimo dijele se na primarne i sekundarne. No u ovako poodmakloj fazi ove je dvije vrste već teško razlikovati. To je zato što je i ono što bi se isprva moglo smatrati samo manifestacijom sada već postalo (re)generator primarnih impulsa.
Popis koji slijedi zato neće niti pokušavati razlikovati uzroke od poljedica; štoviše, vidjet će se da neki od uvjeta (npr. vidite 7) nesumnjivo možemo smatrati i posljedicama i premisama daljnjeg nazadovanja.

Hrvatska mafija: otkud i zašto
1. Mi, kao nacija, u odnosu na uloženi rad puno predobro živimo. Mi čak predobro živimo ne samo u odnosu na uloženi rad, nego i u odnosu na novac koji posjedujemo. Ova država se za servisiranje svoje klijentele besramno zadužuje iz godine u godinu.

2. Gotovo sav novac koji i posjedujemo realno nije stečen radom nego rasprodajom zemlje i imovine i/ili državnim premijama.

3. Onaj mali dio novca koji imamo i koji je stečen radom pretežno nije stečen radom koji proizvodi neku stvarnu novu vrijednost. Ne moramo mi svoje rakete lansirati u svemir, ali ovako nikad ni nećemo.

4. Država svoje servise ne unaprijeđuje, a neke, poput zdravstva i školstva, zapušta. Nema novaca jer novce troši na plaćanje boračkih premija i poticaja/premija veleposjednicima i veletrgovcima.

5. S obzirom da živimo ugodno i prodali smo dionice Ine i klima nam je više-manje idealna, zapravo nemamo ni prave potrebe raditi. Oni oko nas koji rade ne izgledaju zadovoljno; najčešće se čini kako im baš i nije lako. Zato rad i trud ne kotiraju. Ne vidi se da su nužni.
Kao što je rat produženje politike drugim sredstvima, tako je i kriminal produženje nerada drugim sredstvima. Ako nismo prodali dionice Ine, zemlju, more, tvornice, ili ako jesmo pa smo sve spiskali, upisat ćemo se u mafiju jer za drugačije nismo osposobljeni.
Ako spadamo u one koji ipak pokušavaju raditi, izumrijet ćemo.

6. U međuvremenu, jer ne radimo, moramo se zabaviti. Ima tko se brine i za to. Ima TV s nekoliko kanala – sve šou do šoua, selebriti do selebritija; u ovom gradu kao da više i nema nikog tko nije selebriti. Sve se trivijaliziralo, ne do zadnjeg atoma, nego do protona i bozona.

7. Kako se bude selebriti? Pa evo, kao Ida Prester, na primjer. Daješ intervjue. Sva sreća! Vidi se da je Ida dobro odgojena. (Inzistiram na tome da ovo itekako ima veze s mafijom. To je, otprilike, kao navodnjavanje oranica da bi one kasnije urodile plodom.)

Što ima još osim Ide i njezinih kolega i kolegica?

8. Imamo kladionice. Puno kladionica. Imamo i Kika Božićni sajam dva mjeseca prije Božića Usput, savjetovao bih Kiki da možda na Božićnom sajmu otvori i grobni odjel pa da si ljudi onak praktično i prigodno mogu kupit svijeće i grobnu bižuteriju za Sisvete. E, to bi bio Božićni sajam.
(Inzistiram i na ovom uvjetu; to je opet kao navodnjavanje ili, ako baš hoćete, kao umjetno nagnojavanje s ciljem da bi njiva bila plodnija.)

9. Imamo i sveučilište koje ubrzanim koracima tapka u mjestu. Zagrebačko je oko 4 puta znanstveno neproduktivnije nego ono u Ulmu, a to u Ulmu je čak 10 puta produktivnije od naša preostala tri (Lepoglavu još ne brojim).

10. Ima Akademija, Matica, Društvo književnika, PEN, HHO. HaHa. Pa oni u pravilu nemaju vremena za skoro ništa drugo osim Jasenovca, Bleiburga i Thompsona i još i naše vrijeme gube stalno inzistirajući na novim raspravama o tri prethodno navedena pojma.

11. Ima i Crkva. Koja živi u duhu s vremenom pa se zaplela u imovinu i estradu. Najvažniji estradni izdanci su Kaćunko, Sudac i Linić.

12. Imamo i političke stranke. Samo što je rečenica „Postoji bar jedan čovjek koji vjeruje da postoji bar jedan pošteni političar“ točna na jedvite jade i to još samo neko vrijeme.

13. Mnogi naši generali su neobično bogati ljudi. Mnogi naši političari također. Izvori tog bogatstva se ne daju ni racionalno ni nadnaravno objasniti. (Neki misle da je ovaj uvjet egzistencije mafije dosta jak. To još nije utvrđeno jer se nitko na vlasti toga nikad nije sjetio.)

14. Imamo i druge medije osim TV-a. Što da prije spomenemo: njihove veze s bogatim i moćnim ljudima čija moć i bogatstvo vode mrtvu trku u sumnjivosti, njihovo nepoštenje ili njihovu nekompetenciju? Moj stari je znao čitati novine da vidi što misli neki uvaženi analitičar ili ekspert. Danas? Fer je reći da našem novinarstvu ne manjka eksperata u gastronomiji.

Što još imamo? Puno toga, ali i ovo je više nego dovoljno. Nemamo, doduše, tradiciju. U urednim, stoljetnim mafiokracijama znalo se da kolo vodi pet, šest obitelji. Naš prvi predsjednik malčice neskromno je predložio da mi probamo s 200! Evo: jesmo, i već daje ploda. Tko misli da porijeklo porodice(a), privatnog vlasništva i imovine nema veze s tim – krivo misli.

Kako natrag?
Teško. Kao što danas kaže Kraljević, ako dugo voziš 200 na sat i zaustavni put je dugačak.
Pretpostavimo, zamislimo samo na trenutak, da će policija i sudovi početi raditi svoj posao kako treba te da im u tome nitko neće smetati. Čak i tako, dugačak je put zaustavljanja ove nesreće.
Pa ni nuklearku ne možeš ugasiti samo tako. Kako bismo mi onda mogli instantno zatvoriti naš mafijaški rasadnik?
Za sada, jedino što možemo je da bolje pazimo na svoju djecu. I da se pomažemo.






- 13:33 - Komentari (16) - Isprintaj - #

19.10.2008., nedjelja

Život je točno ovdje

Milan Kundera je moj najdraži pisac najljepših godina komunističke Europe. Onih godina kad se živjelo taman toliko dobro da shvatimo koliko je loše. Taman toliko mirno da se počnu planirati novi ratovi.
Kundera je pisao, a mi smo čitali i čudili se kako piše o Česima tako savršeno pametno i nepogrešivo opisujući nas same.
Svi smo ga voljeli i svima je bio duhovit.
Uživali u subverzivnoj dopisnici i grozili se stravične lavine koju je izazvala. Smijali se presmiješnom doktoru Škreti i njegovim kompetencijama u liječenju neplodnosti. Tako smo rušili komunizam: manje nego smo željeli, više nego smo bili svjesni (i smijali se ipak manje nego je Slavenka Drakulić kasnije pisala).

Kundera je sve to vrijeme bio naša uzdanica i ideal. Skoro kao trener; nešto kao naš Fabio Capello onih dana.

U međuvremenu su se dogodile barem tri stvari: Kundera je emigrirao u Francusku, pao je Zid, i prohujao je rat u uspostavi nove države.
Sve tri stvari rezultirale su sudbonosnim popratnim pojavama: Kundera je postao Francuz i drugačiji pisac (na razne načine, od kojih barem jedan Jergović točno detektira: iz njegova repertoara nestale su šale i pošalice). Zid je pao sa svim sadržajima, a mi pojma nismo imali o tome što zapravo na ruševinama želimo izgraditi i je li baš sve trebalo do temelja razmontirati. Novu državu smo dočekali s veseljem i naivno, ne znajuć da s njom u paketu ide monumentalna pljačka. O ratu i njegovim moderatorima bolje da se i ne govori: dovoljno govori podatak da ratnih junaka službeno nema. (Službeno valjda ne postoji ni moj prijatelj koji je odbio sa svojom jedinicom ići ratovati u Bosnu; službeno valjda ne postoje ni svi oni koji su stradali ovdje i u zlosretnoj Bosni – naravno, kad su se svi službenici u to vrijeme nastojali ugurati u onih 100 familija).

I eto sad vijesti u novinama kako je naš heroj Kundera u mladim danima denuncirao sunarodnjaka, zapadnjačkog špijuna. Zbog Kundere je, navodno, prokazani špijun odrobijao mnoge godine. Kundera, onaj isti, samo malo mlađi Kundera, on je počinio taj jadni i pretužni zločin.
Guenter Grass na kvadrat!

Lavinu u novinama i svim medijima razumijem. Jasno je da je naspram toga onaj Maradonin gol rukom naivni prekršaj curice u gumi-gumi turniru. Ali me ovdje nekako muče i napadači i branitelji.

Napadači, stanite i u sebi nabrojite do tri pa kažite: što ste vi u tom teškom vremenu svojim rukama učinili? Jeste li bili hrabri i pametni? Barem jedno od toga?

Branitelji, vi nabrojite barem do dva. Ma je li to baš tako? Piše jučer Jergović u Jutarnjem kako je M.K. skoro pa morao denuncirati s otprilike ovakvom logikom: ili je špijun Dvoraček radio koristan posao, ili štetan. Da je radio koristan posao, svi bi Česi morali barem nekako sabotirati tadašnju državu. Kako nisu, Dvoračekov posao je bio nesumnjivo štetan pa dileme, dakle, nema: denuncirati se mora. Zato je Kundera učinio ono što svaka osoba mora učiniti u obranu svoje zemlje od zlog Zapada! *
A naravno da svijet ne funkcionira na 0-1 principu. Ako u studentskom domu sretneš pilota, avanturista i špijuna onda ne moraš nužno nit postat špijun-kolega, nit trčat u policiju; ima cijeli svemir međureakcija.

Optužitelji, vi trebate opet nabrojati do tri. Čak i ako ste materijalno u pravu. Ne postoji tko nije griješio. Možda jedino Old Shatterhand i Zagor Tenej. Svi ostali su radili greške, barem neznatne. Osobito u mladosti. Zar su te greške važnije od svega dobrog što se kasnije učinilo? Ili, zar ono kasnije dobro više ne vrijedi ako se iskopa neka greška iz prošlosti?

Uvijek isti nesporazum. Svejedno je li Dylan ili Kundera. Čovjek nešto važno napravi i time dirne, potakne ostale. Onda se svi drugi nađu pozvanima zamišljati kako su oni prvi trebali živjeti prije i projektirati kako će recitirati poslije. I skloni su onda zaboraviti dobro.

U Kunderinom slučaju, a i u svim drugim slučajevima, bolje bi bilo ne činiti greške nego griješiti. Glupo je sad reći da ništa nisu krivi svi oni jadnici koji su se oportunistički upisali u Partiju. Pogotovo oni koji su se i upisali i ispisali iz koristoljublja. Još gluplje je opravdavati doušnike. Uostalom, tako se čini najveća nepravda svima koji su mirno i pošteno radili, učili, pili, čitali, kužili svijet i dizali djecu. Nije da one prve sad treba na galge, ali nije baš niti da ovo drugo vrijedi nula bodova.

Naravno da nas je pogodila vijest o toj Kunderinoj epizodi. Naravno da je bolje biti pametan i bogat i mlad i zdrav nego tupav (neovisno o drugim varijablama).
Bolje bi bilo da je Kundera uvijek bio heroj nego da nije. Ali, to je već njegov problem. Ironično, točno to on i sam zna – ako sad možemo izvlačiti zakašnjele zaključke iz njegovih francuskih knjiga. Podjednako ironično, upravo sada je Kundera postao autentični prototip junaka svojih vlastitih čeških knjiga.
Što se nas tiče, pošteno je priznati: nastala je velika emotivna šteta. Na sreću, knjige su ostale neoštećene. Bile su napisane kad su nam trebale i kakve su nam trebale. Zapravo, kad se bolje razmisli, tako je i bolje. Zagor je jedan i drugi nam ne treba. Kundera ima pravo činiti što god ga je volja i mi imamo pravo ne mučiti se s onim što je činio prije nego smo i znali za njega. Pravo na njegove knjige također pridržavamo i ne namjeravamo ga se odreći.


*
Stvarno je glupo ovdje polemizirati s državom. Još gluplje je polemizirati s Jergovićem; skoro da je postalo mondeno napadati Jergovića. Nema ovo veze s Jergovićem nego ima veze s argumentom.

**
Evo linka




- 15:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.10.2008., petak

Otvoreno pismo vozaču vozila marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ

Predmet.
Danas u 10 sati i 33 minute, vozeći se Avenijom Vukovar u smjeru istoka u automobilu marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ, neposredno pred križanjem s Držićevom avenijom učinili ste sljedeći prekršaj: hineći da želite proći kroz križanje ne mijenjajući smjer dok su automobili koji su vozili paralelno s vama, s vaše lijeve strane, želeći skrenuti lijevo u Držićevu čekali da im se na semaforu upali zeleno svjetlo, vi ste, došavši u samo križanje, naglo skrenuli ulijevo i time se svrstali na čelo spomenute kolone vozila. Time ste, tek tada, otkrili željeni smjer svoga kretanja te na taj način za sebe nasilno priskrbili prvenstvo prolaza kroz križanje nauštrb brojnih discipliniranih i savjesnih vozača.


Nepoštovani!
Najbolje će biti da odmah raščistimo dvije stvari. Prvo, u spomenutom incidentu nisam sudjelovao. Svjedočio sam mu kao pješak, ne kao oštećena strana. To mi je omogućilo da mirno i pribrano sagledam vaš bijedni manevar i objektivno prosuđujem o svim njegovim implikacijama. Drugo, da odmah otklonimo svaki mogući nesporazum: da, siguran sam da sam dobro shvatio i opisao vaš prometni prekršaj jednako kao što sam, bez mogućnosti pogreške, zapamtio registraciju i marku vašeg vozila. Evo, da vas uvjerim: vaš Audi je vozilo srebrne boje, nešto kao karavan, reklo bi se NSNUV (nit-sport-nit-utility-vehicle).

Vaš prekršaj je zaista vrijedan prezira. Ne marim ja toliko ovog časa za prometni prekršaj i ugrožavanje ostalih sudionika u prometu. Više me muči njegova društvena dimenzija. Tim više, jer ste opisani manevar učinili na osobito okrutan i bezobziran način. Sve vrijeme ste razgovarali na mobitel, niste uputili ni riječi, ni geste ljudima koje ste prevarili; ukratko, vi ste bili iznad i pokazivali ste da ste iznad. Kako nisko!

Gledajte, i ja sam činio greške u prometu, ne želim se uopće lažno predstavljati. Tisuće naših sugrađana čine prometne prekršaje. Gomila ljudi svakog božjeg dana se namjerno krivo svrsta i skrene lijevo iz pogrešne trake jer im se kolona čini predugačkom. No, nije svejedno hoćete li to načiniti uz ispriku, prijateljsku gestu koja oštećenim kolegama u prometu kaže koliko strepite od žene, šefa, ljubavnice ili kome-već-kasnite, ili barem osmijeh simpatične barabe. Ili se to čini kao nasilna baraba, tj. kao vi. Razlika je otprilike kao kad se neovlašteno parkirate na invalidsko parkirališno mjesto ili, što ja znam, na mjesto rezervirano za listu Tatjane Holjevac.

U čemu je stvar, sigurno se pitate. Zašto dižem toliku buku od tako jeftinog manevra? Pa u tome je stvar što vaš manevar uopće nije jeftin. Taj način nas je i doveo tu gdje smo sada. Ne želim reći da ste vi sad krivi za sve ili da ste vi osobno vlasnik mafijaške knjižice s jednoznamenkastim članskim brojem, to ne mogu tvrditi.
Ali, htio bih da uvidite da vaše iskazivanje prezira prema prometnim propisima, prema poretku, prema urbanom ponašanju, prema svojim bližnjima vodi točno u središte beznađa koje nas okružuje. Za vas je korist bila malena, a kako je ljudima koje ste svojim manevrom unizili?
Možda ste se progurali ispred nekog bolesnog, možda ispred nekog tko je žurio na posao, možda je u nekom od automobila koji su čekali iza vas bio netko toliko žalostan da je samo htio što prije stići kući. Nije nemoguće da se nekome u koloni naprosto žurilo u toalet – tko zna koliko i kakvih sve prečih briga su imali ljudi iza vas. Vi, međutim, jasno sam vidio, briga niste imali. Vi ste bili arogantni i sebični. Vi ste, naprosto, važniji.
Ne bi me čudilo ako ste skloni i korupciji – teško mi je u stvari i zamisliti da biste se mogli pomiriti s činjenicom da nešto ne dobijete odmah i u mjeri u kojoj ste se nadali. Čini se, urbano vam je strano, a civilizirano naporno.

Nemam pojma što ste i tko ste, iako bi se prema vašem ponašanju moglo nagađati da ste dužnosnik u nekom sportskom savezu, selebriti ili barem kooperant zagrebačkih cesata, iako to sad i nije najvažnije.
Ipak, nadam se da uviđate težinu svoga ponašanja. Vjerujem da možete zamisliti situaciju u kojoj će sutra možda vaša kći ili vaš otac biti slično uniženi; izgurani iz reda i prezreni od nekog tko misli da je jedini pozvan stajati na čelu kolone. Nadam se da shvaćate. Zato vas pozivam da se ovdje ispričate građanima i možda da odradite par sati društveno korisnog rada.
To za početak, a o skretanju ulijevo razmislite sami.

- 16:54 - Komentari (43) - Isprintaj - #

03.10.2008., petak

Tko to tamo šuti

Jedne vrlo davne jeseni sjedimo tako cura i ja na klupici na Zrinjevcu onako kao frajerski: dupe na naslonjaču, noge na sjedalici. Bez pravog razloga. U stvari, razlog je bio više nego jasan, jedino ga tada nismo znali ispravno formulirati: pa nećemo valjda sjedit ko penzići, i.e. regularno! Prirodno, došao je drug milicioner i legitimirao nas. Pitao sam u čemu je štos. Kaže: nezgodno sjedite!
Godinama mi je to bila paradigma traljave i nenarodne milicije. (Nerazumno benigna paradigma, znam. Ponekad se baš zalijepiš za infinitezimalno male detalje.)
Općenito, dvije su me stvari žderale. Prva je koliko se milicija ljepila za obične ljude, za obične i male, za duševno zdravlje blagotvorne „prekršaje“. Druga, koliko efikasno bi ista policija (ne pitajuć se o bitku) odradila posao. Teroristi, prometni prekršitelji, pronevjeritelji sindikalnih fondova, svi su efikasno završavali u bajbuku. Pedofili, batinaši, skinheadsi i vikend-ustaše se nisu ni usudili postojati.

Danas je policija uljuđena, naša, urbana, civilna, kulturna, načitana. Prijateljska, sva ljudska prava zna, čita Malog princa i Odabrana djela Z.V.M., čuva gej-frendli događaje, tješi gej-engri prosvjednike, ulaže na burzi, hapsi po univerzitetu ... ali opet, nije to ono. Ne Yoko Ono, nego znate što mislim. Nije ni da baš zazivam staru policiju (iako nikad više :-) ne sjedim na klupi „nezgodno“).

Nego je meni glupo da policija više ne može istjerati niti najjednostavniju stvar.
Evo npr. Zagrebačke ceste. Nisam nešto silno zainteresiran i čini mi se da je istina tamo malčice slojevitija nego se u novinama prikazuje. Ali, opet, čovjek je napadnut, mučki izbatinat, krivci uhvaćeni i sad ....? Pa nemojte me zezat da se batinaši brane šutnjom, fiškali uredno servisiraju, rodbina tvrdi da su počinitelji bili u Sloveniji i na Marsu u vrijeme zločina, sud rezignirano sudi ...
Gledajte, otvoreno govoreći, ja bih te dečke, kad bi mi stvarno bilo stalo da saznam istinu, pitao jel im draže da im se počupaju nokti ili im je milije da kažu tko ih je poslao. Simple as that. Mogao bih i dalje elaborirat, ali neću ići u pregrube detalje zbog kolegica koje možda imaju slabije živce.
Sad zastvarno. Jesu li apstraktna ljudska prava i apstraktna prava na djelu uhvaćenih kriminalaca važnija od našeg zdravog razuma i stvarne pravde? Jesu li ta ljudska prava važnija od ljudskih prava svih nedužnih? Je li važnije da tamo neki batinaš živi ko u diznilendu ili da mi konačno doznamo tko je i zašto naručio ubojstvo? Hoće li sutra i neki plaćeni ubojica imati sličan tretman? Hoće li sindikat plaćenih ubojica tužit RH međunarodnom sudu? Možda ćemo morati i izručiti inpulzivnog inspektora Banića jer je opsovo mater i izderao se na višestrukog ubojicu koji je imao teško djetinjstvo?
Ako mene pitate, ja bih na pet minuta vratio onu miliciju da odradi posao, čuo kako je na stvari, tko i zašto je batinaše poslao, pospremio u zatvor i poslodavce i posloprimce te ih zaključao s devet lokota. Onda opet lijepo možemo o dvajstprvom stoljeću, humanizmu i ljudskim pravima ubojica.



- 20:09 - Komentari (29) - Isprintaj - #

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Komentari On/Off

bok svima! najprije, hvala miri gavranu za naslov koji sam posudio. hvala i tehnickom osoblju bez kojega ovaj blog ne bi bio moguć. za sve ostalo krivite mene.



sarli.euklid@gmail.com

aparatczyk, athenaair, bleki, bolimozak, 4pištolja, 2mama, jimbo, libertybell, nesvrstani, ribafish, svijetuboci, zdenkov kulturni kombi, zrinsko pismo, zvone

+obrati pažnju na reader's digest u lijevom stupcu atheninog bloga.


pollitika


CNN

boja: plava
grad: Zagreb
rijeka: Sava
more: Jadransko
deviza: svetsko, a naše
nogometni klub: LA Galaxy
uzori: Karl May, Christine Nöstlinger, Mato Lovrak
frustracija: torta od sira
atletičar: Luciano Sušanj
posao: Moj
legenda: Ćiro Blažević
nogometni klub: Dinamo, Zagreb
uzor: natporučnik Lukaš
boss: The Boss
simpatija: Ana Štefok
film: Sjever-sjeverozapad
plan: nemam
gdje nisam bio a želio bih otići: Japan
uzor: kojot iz ptice trkačice
tenis: McEnroe i Federer
hrana: pohani šnicli, ćevapi i sve
TV: Milka Babović
radio: muzičke špice od emisija "Po vašem izboru", "Sport-muzika-sport" (a.k.a."Sport i glazba"), "Dogodilo se na današnji dan", "Siesta latina". Jednom ću ih postat. Ako mi pomognete da ih nađem, blagodarim.
novine: Plavi vjesnik, Šator koji se trese, Polet, St. Louis Post Dispatch
stajling: Trifon Ivanov
političar: nema
moto: keksi
moto: It's OK!





Free Hit Counters
Free Hit Counters

Društvo
Ovaj grad ima previše novca
Bože, èuvaj Hrvatsku!
What We Talk About When We Talk About ...
Vozaèka
Nature i društvo
Gdje zapinje sa zakonima?
Jutarnji 1 i 2
Stoj! Tko ide?
8. mart
To su najbolji navijaèi na svijetu
1. maj
Hitna služba
Okabe, Thompson, Primorac, Di Canio, Židak
Živo blato
Ime i prezime
Million euro baby
Platiti, molim!
RH protiv Mehe A.
Neæe on meni u naslov, ni sluèajno!
Schladming? Pih.
Ovo ne smije proæi nekažnjeno!
Elitno pitanje
Gordana Lukaè Koritnik
Slobodni tjednik Nacional
Marisol u Dubravi
Nazovi B. radi ... procjene
Policija na ispitu
Policija na ispitu
Tko to tamo šuti
Otvoreno pismo vozaèu vozila marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ
Kino Hrvatska
CSI Zagreb
Utakmica u nogama
Hitler u našem sokaku

Škola
Kamo na maturalac - Katmandu, Cancun ili Ognjena Zemlja
Novi kineski duæan
Apparent rari nantes in gurgite vasto
Štrajk
De nautis
Bolonja
Pogled u susjedovo dvorište: doktorice i medicinska braæa
Tko želi biti znanstveni novak
Školarine
Novi udžbenici za novo doba
Prosvjed na matematici: studentima premalo ispita
Škola
Državna matura putuje na fakultet
Instruktori negativne matematike
MZOŠ
Bolonja, revisited
Kaznena prijava protiv neimenovanih poèinitelja


Politika
Pitanje za poreznike
Portfelj bez ministra
Glavaš spašen, sudbina ostalih još uvijek neizvjesna
Mirovine, Vol I. Tko je kriv?
Nije sukob interesa
Mirovine, Vol II. Problem novih umirovljenika
Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreæe
Struènjaci stižu
Mirovine, Vol. III. Mirovinska strategija SDP-a
Kako sam kupio novi auto
Hebrangizacija krenula
Ordonans na izborima
Natrag u garažu
D'Hondt
Holdingu ima tko da piše
ZERP
ZERP je opijum za narod
Referendum
Good morning America, how are you!
John McCain


Sport
Ledene staze
Dinamo - Hajduk 27:27
1. poluvrijeme
Slalomski junaci dana
Pet rukometnih želja
Prvenstvo svijeta u konspiraciji
Francuzi zaustavili favorite
Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu: nema predaje
Zaslužni majstori sporta
Mala zemlja za veliku maturu
Sportske novosti
Bravo, Blanka
Ajax
Bend it like Beckham
Reykjavik, 18.1.08. Zbogom, Bobby!
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol. I
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol II
Olimpijski
Kretanje u neprijateljskoj pozadini
Kradljivci sporta
Stefan Holm
Sportski pregled


Glazba
Hi fi
The Wild, the Innocent and the E Street Dream
A sada ...
Dylan
Bruce Springsteen na San Siru

Razno
Znanstveni pristup èekanju u redovima
Sutra æu baciti radio kroz prozor
2007.
2007. ctd.
IBM
E, moj Olivere, to je niz!
Me, myself, Irene i velike crne škare
Garmisch
Limete
Da Vincijev codex
Moguæe je!
Domaæa zadaæa
Puding od narandže
Brkovi: update
Zloèin u vrtiæu
Vrlo pouèan vikend
Grand Plavac Modri
Zaustavna traka
Poslovièno zbunjen
Èestitka ZET-u
Uvod u nostalgiènu kombinatoriku
Muški genitiv
Dogodilo se na današnji dan
Sva sreæa da je tjedan pri kraju
Stankoviæu, sjedni, 1!
Što se èeka?
Svijet oko nas
ZAN2240
Ponekad treba izgubiti novèanik
Sapore di sale
Što te nema
Koje boje su makedonski vatrogasci?
Uvod u osnove medijske viktimologije
Otvor' ženo Studenu, man' se oèenaša
Ležeæi policajci i kriza identiteta
Nestala adresa
Bagaža
2007., tjedan 42
Kakofonija
HRTV uništa
Da sam ja netko
Male tajne malih od kužine
2008
Èestitka
Simca
Skrivena kamera
Poluvremenske reklame
Samo za odrasle
Ovo je kraj
Drvosjeèa da sam ja
Šarli u nevoljama
Višedimenzionalni Einstein
Doèek
Istinite prièe
Isprika
For the Record
0:0
Prvomajska èestitka
Život u zoni
Nisi sam
Bunch of things that happened
Nije lako, ali je lijepo i korisno ...
Akcija
Cabaret
North by Northeast
Pyongyang Calling
Domaæica može u mirovinu
Život je toèno ovdje