Milan Kundera je moj najdraži pisac najljepših godina komunističke Europe. Onih godina kad se živjelo taman toliko dobro da shvatimo koliko je loše. Taman toliko mirno da se počnu planirati novi ratovi.
Kundera je pisao, a mi smo čitali i čudili se kako piše o Česima tako savršeno pametno i nepogrešivo opisujući nas same.
Svi smo ga voljeli i svima je bio duhovit.
Uživali u subverzivnoj dopisnici i grozili se stravične lavine koju je izazvala. Smijali se presmiješnom doktoru Škreti i njegovim kompetencijama u liječenju neplodnosti. Tako smo rušili komunizam: manje nego smo željeli, više nego smo bili svjesni (i smijali se ipak manje nego je Slavenka Drakulić kasnije pisala).
Kundera je sve to vrijeme bio naša uzdanica i ideal. Skoro kao trener; nešto kao naš Fabio Capello onih dana.
U međuvremenu su se dogodile barem tri stvari: Kundera je emigrirao u Francusku, pao je Zid, i prohujao je rat u uspostavi nove države.
Sve tri stvari rezultirale su sudbonosnim popratnim pojavama: Kundera je postao Francuz i drugačiji pisac (na razne načine, od kojih barem jedan Jergović točno detektira: iz njegova repertoara nestale su šale i pošalice). Zid je pao sa svim sadržajima, a mi pojma nismo imali o tome što zapravo na ruševinama želimo izgraditi i je li baš sve trebalo do temelja razmontirati. Novu državu smo dočekali s veseljem i naivno, ne znajuć da s njom u paketu ide monumentalna pljačka. O ratu i njegovim moderatorima bolje da se i ne govori: dovoljno govori podatak da ratnih junaka službeno nema. (Službeno valjda ne postoji ni moj prijatelj koji je odbio sa svojom jedinicom ići ratovati u Bosnu; službeno valjda ne postoje ni svi oni koji su stradali ovdje i u zlosretnoj Bosni – naravno, kad su se svi službenici u to vrijeme nastojali ugurati u onih 100 familija).
I eto sad vijesti u novinama kako je naš heroj Kundera u mladim danima denuncirao sunarodnjaka, zapadnjačkog špijuna. Zbog Kundere je, navodno, prokazani špijun odrobijao mnoge godine. Kundera, onaj isti, samo malo mlađi Kundera, on je počinio taj jadni i pretužni zločin.
Guenter Grass na kvadrat!
Lavinu u novinama i svim medijima razumijem. Jasno je da je naspram toga onaj Maradonin gol rukom naivni prekršaj curice u gumi-gumi turniru. Ali me ovdje nekako muče i napadači i branitelji.
Napadači, stanite i u sebi nabrojite do tri pa kažite: što ste vi u tom teškom vremenu svojim rukama učinili? Jeste li bili hrabri i pametni? Barem jedno od toga?
Branitelji, vi nabrojite barem do dva. Ma je li to baš tako? Piše jučer Jergović u Jutarnjem kako je M.K. skoro pa morao denuncirati s otprilike ovakvom logikom: ili je špijun Dvoraček radio koristan posao, ili štetan. Da je radio koristan posao, svi bi Česi morali barem nekako sabotirati tadašnju državu. Kako nisu, Dvoračekov posao je bio nesumnjivo štetan pa dileme, dakle, nema: denuncirati se mora. Zato je Kundera učinio ono što svaka osoba mora učiniti u obranu svoje zemlje od zlog Zapada! *
A naravno da svijet ne funkcionira na 0-1 principu. Ako u studentskom domu sretneš pilota, avanturista i špijuna onda ne moraš nužno nit postat špijun-kolega, nit trčat u policiju; ima cijeli svemir međureakcija.
Optužitelji, vi trebate opet nabrojati do tri. Čak i ako ste materijalno u pravu. Ne postoji tko nije griješio. Možda jedino Old Shatterhand i Zagor Tenej. Svi ostali su radili greške, barem neznatne. Osobito u mladosti. Zar su te greške važnije od svega dobrog što se kasnije učinilo? Ili, zar ono kasnije dobro više ne vrijedi ako se iskopa neka greška iz prošlosti?
Uvijek isti nesporazum. Svejedno je li Dylan ili Kundera. Čovjek nešto važno napravi i time dirne, potakne ostale. Onda se svi drugi nađu pozvanima zamišljati kako su oni prvi trebali živjeti prije i projektirati kako će recitirati poslije. I skloni su onda zaboraviti dobro.
U Kunderinom slučaju, a i u svim drugim slučajevima, bolje bi bilo ne činiti greške nego griješiti. Glupo je sad reći da ništa nisu krivi svi oni jadnici koji su se oportunistički upisali u Partiju. Pogotovo oni koji su se i upisali i ispisali iz koristoljublja. Još gluplje je opravdavati doušnike. Uostalom, tako se čini najveća nepravda svima koji su mirno i pošteno radili, učili, pili, čitali, kužili svijet i dizali djecu. Nije da one prve sad treba na galge, ali nije baš niti da ovo drugo vrijedi nula bodova.
Naravno da nas je pogodila vijest o toj Kunderinoj epizodi. Naravno da je bolje biti pametan i bogat i mlad i zdrav nego tupav (neovisno o drugim varijablama).
Bolje bi bilo da je Kundera uvijek bio heroj nego da nije. Ali, to je već njegov problem. Ironično, točno to on i sam zna – ako sad možemo izvlačiti zakašnjele zaključke iz njegovih francuskih knjiga. Podjednako ironično, upravo sada je Kundera postao autentični prototip junaka svojih vlastitih čeških knjiga.
Što se nas tiče, pošteno je priznati: nastala je velika emotivna šteta. Na sreću, knjige su ostale neoštećene. Bile su napisane kad su nam trebale i kakve su nam trebale. Zapravo, kad se bolje razmisli, tako je i bolje. Zagor je jedan i drugi nam ne treba. Kundera ima pravo činiti što god ga je volja i mi imamo pravo ne mučiti se s onim što je činio prije nego smo i znali za njega. Pravo na njegove knjige također pridržavamo i ne namjeravamo ga se odreći.
*
Stvarno je glupo ovdje polemizirati s državom. Još gluplje je polemizirati s Jergovićem; skoro da je postalo mondeno napadati Jergovića. Nema ovo veze s Jergovićem nego ima veze s argumentom.
**
Evo linka
Post je objavljen 19.10.2008. u 15:37 sati.