2007., tjedan 42
|
1. Tamo gdje vječno sunce sja Ne znam objasniti zašto me tako pogodila smrt Toše Proeskog. Do nedavno nisam znao ni jednu njegovu pjesmu. Povremeno bih registrirao neki njegov koncert ili vijest o suradnji s nekim od naših pjevača. Možda sam i uočio koliko je postao popularan i omiljen. Ironično, dan prije Tošine smrti dobio sam mail od prijatelja iz N.Y. s linkom na YouTube; prijatelj mi je u dalekoj zemlji Americi doznao za Tošu i oduševio se pjesmom. To jutro u uredu pregledao sam poštu, kliknuo na link, poslušao do pola i okrenuo se poslu. Ostavio za kasnije. I onda – nema kasnije. Baš kako često bude kad nam neke glupave epizode presretnu događaje Pogodila me tuga i bol u Makedoniji. Podsjetilo me na pogibiju Dražena Petrovića. Imam prijatelje u Makedoniji. Nedavno sam tamo bio poslom, dvaput. Vi koji poznajete postYu Makedoniju znate da tamo nije lako. Teško se živi, a još teže ljudima pada pomanjkanje perspektive i optimizma. Sjećam se potrganih roleta na zgradi Sobranja, sjećam se emisara svih boja i dezena koji su Makedoncima pomagali i “pomagali” u uspostavi države. Sjećam se grotesknog pritiska kojeg je NR Kina vršila na Makedoniju da prekine diplomatske odnose s Tajvanom (jer Tajvan je bio od rijetkih zemalja koje su Makedoniju priznale). Sjećam se da je čak i na nedužnom geografskom kvizu kojeg smo imali instaliranog na kompjuteru ta zemlja bila imenovana kao FormerYugoslavRepublicofMacedonia. Eto, neki dan su i zločesti Grci odbili pomoć makedonskih vatrogasaca jer da su to FYRM vatrogasci. Eto, neki dan i bivši makedonski premijer Georgijevski koji je nedavno uzeo bugarsko državljanstvo nudi se Republici Bugarskoj da im bude ambassador u Makedoniji. Gadno, zar ne? U centru Skopja je obilježeno mjesto gdje je nekad stajala kuća u kojoj se rodila Majka Tereza. To je prvo a nerijetko i jedino što zapadnjaci registriraju kad dođu u Skopje u svoje misije. Vole Makedonci Majku Terezu, nije to sporno, ali žarko bi željeli da ih ti zapadnjaci znaju i po Makedoncima iz Makedonije. Toše je zato bio puno više od pjevača. Nema veze ako ste bili fan ili niste. Nesreća je velika. Često takve događaje političari prisvoje i zloupotrijebe. Možda je tako sada i tamo. Ali usjeklo mi se u pamćenje što je rekao na Tošinom sprovodu premijer Grueski (a ne znam ništa o njemu, ne znam ni je li dobar ili loš): „Naučio nas je [Toše] da i mi sami možemo mnogo toga napraviti, a ne da su uvijek drugi bolji od nas“. Držite se, prijatelji. 2. Hrvatski Harvard I Otvorili smo kampus na Borongaju. Sve je super i sve je za pet, samo nam studenti tamo gladuju. Dan nakon što su Mesić, Sanader i Primorac pojeli ribu i blitvu, restoran je osvanuo zatvoren. Katastrofa! Ja ne mislim da je katastrofa. Ništa prestrašno se nije dogodilo. Nisu ljudi stigli sve završiti, rokovi su bili prekratki, predizborna kampanja samo što nije (a je!); nema druge nego pozvati u pomoć Potemkina. Nije ni prvi ni zadnji puta u nas, ne bi ni spomena bilo vrijedno da nije skandalozne izjave ravnatelja SC Nike Vidovića: „M ismo uložili godinu i pol dana truda i 20 milijuna kuna za gradnju restorana, a dovoljno je da on ne radi jedan dan i da to sve zasjeni.“ Koje to sve? Halo, oni su uložili 20 mil. kuna! Čijih? Jel tom Vidoviću Soros krsni kum? Ili mu je Rockefeller tetak? Čije novce su oni to uložili? Jel bi mi sad trebali tom Vidoviću biti zahvalni što je uložio naše novce u restoran? 3. Hrvatski Harvard II Poznanici iz Beča čija kćer tamo pohađa 12. razred (maturantica, dakle) američke škole poslali mi faks u kojem mole da pomognem riješiti zadatak što ga je dobila kao homework. Treba predati rješenje ovih dana, zadatak je težak i nastupila panika. Zadatak glasi: Avion na visini h i na horizontalnoj udaljenosti l od aerodroma počinje spuštanje. Ako je njegova putanja opisana kubnom parabolom P(x) gdje je x horizontalna udaljenost od aerodroma, a P(x) visina, odredi P(x) iz odgovarajućih uvjeta na P i P’. Nadalje, ako je horizontalna brzina aviona konstantna i iznosi u dokaži da je 6hu^2/l^2 manje od k, uz petpostavku da vertikalna akceleracija aviona nikad nije veća od k. Uh! Ako vikend bude kišovit, probajte riješiti. Meni je oduzelo nešto (previše) vremena. Ovo pišem da vam ilustriram koliko su američke škole idiotske, a naše da su fantastične. Amerikanci znaju: uzalud puste teorije, formule, klasifikacije, nabrajanja i podjele ako ne znaš riješiti problem. Zato uče ili nastoje učiti djecu da modeliraju i rješavaju probleme. Mi svoju djecu i studente učimo i nastojimo učiti puste teorije. Do ove točke još nismo došli u našim raspravama o Bolonji. Možda jednom i dođemo. 4. Milanović Pišu danas novine da SDP ima novu koncepciju. Ako dobije izbore, Milanović ne bi pretendirao biti predsjenikom Sabora, nego bi bio vicepremijer. Po mom sudu (a nije nevažno za priču, ja bih želio da SDP pobijedi), iz zla u gore. Koncepcija s Jurčićem kao premijerom od početka je bila loša. Ništa ne bi smetalo da Jurčić bude vicepremijer i kreira svoju ekonomsku politiku (o kojoj sad nećemo). No SDP se nakon Račanove smrti uhvatio na ljepak da se mora poštivati Račanova koncepcija s Jurčićem kao premijerom. Koliko god je to bilo smisleno s Račanom, sad je nesmisleno. Samo što se nitko u brzopletim unutarstranačkim izborima nakon Račanove smrti nije sjetio stati na loptu i razmisliti. Nekako se valjda činilo skarednim toliko brzo nakon Račanove smrti mijenjati tako važne odluke. Zato je sad nastala zbrka i zabuna. Istina, bilo bi dobro dokinuti ili barem oslabiti ovaj kancelarski model vladanja u državi te ojačati i reafirmirati parlament. Pa se nekako sramežljivo tumačilo da bi Milanovićeva uloga bila baš ta. Ali život je drugo i za pridobiti natrag narodno povjerenje u Sabor nije dosta samo Milanović i samo SDP. Potrebni bi bili svi akteri i sve stranke, plus vrijeme. Jer centar moći je odavno izvan Sabora. Tako je SDP nabacio Sanaderu visoku loptu na volej: kaže trenutni premijer da je spreman na sučeljavanje bilo kada i bilo gdje, ali pod uvjetom da dođu obojica: i Jurčić i Milanović. Jer da on, Sanader, šef stranke i kandidat za premijera, tutora ne treba. Eto, I Jergović neki dan u svojoj kolumni u Jutarnjem sladostrasno poantira na isti način. Vide to i u SDP-u. Pa sad nude novu ideju s Milanovićem kao vicepremijerom. Lošu ideju! Nema puno manevarskog prostora. Nije jasno, kako bi rekao Arsen, kamo će nas to odvesti. Zapravo je Jurčić bio na potezu. On je taj koji je trebao učiniti korak natrag. Bar se tako meni čini. Možda još uvijek može. A možda je prekasno. 5. Malo optimizma za kraj: simple twist of fate. Javljaju novine da je otkriveno kako su čudnom igrom sudbine Barack Obama i Dick Cheney daljnji rođaci. Vrlo daljnji doduše; nešto kao u n-tom koljenu. Ali ipak. Brzo su se snašli u Obaminom taboru te su pripoćili da „svaka obitelj ima crnu ovcu“. He he! Rekli bi prijatelji Amerikanci: touchdown, home run i K.O. |
