Izgleda tako hladno vani.
Kada bih barem mogla izaći. Nestati poput duha, tiho i neprimjetno. Izaći i pustit zimi da započne svoju igru. Dopustiti joj da započne s vršcima prstiju, dopustiti joj da se nastavi širiti tijelom poput vatre, sve dok ne dodje do misli.
Tu neka stane na trenutak, da ova misao ostane zauvijek u meni. A onda neka sledi um. Neka uništi sve što je ikada uznemirivalo ovu dušu.
|