Mi ne ne znamo. Slutimo, ali ne znamo. Nagađamo, osjećamo, mislimo, ali ne znamo. Nema prozora kroz koji bi mogli pogledati i reći: «Ovo je naša budućnost.» Tu je tek zid s pokojim otvorom da smiri dušu nemirnog čovjeka.

Čovjek je, otkada uopće postoji htio znati što će biti sutra. Pećinski je čovjek htio znati hoće li pokraj njegovog grma proći plijen i hoće li ga uloviti. Kasnije je čovjek htio znati hoće li pasti kiša, da zalije usjeve. Pitali su se ljudi ima li kraja mračnom srednjem vijeku. Djeca su tražila odgovor na pitanje: «Hoću li za koju godinu morati raditi 12 sati dnevno?» Stariji su se bojali kuge i praznih ulica što je za sobom ostavljala. Čovjek je bacio atomsku bombu pitajući se: «Što li će ostati za njom?» Čovjek onda nije znao što će učiniti njegovih vlastitih ruku djelo. Čovjek ne zna ni danas!

Napredovali smo iz dana u dan. Kao da smo u trenutku od pećinskog čovjeka nastali mi, ali kao da se ništa nije promijenilo. Ma koliko napredan bio, čovjek ni danas nije siguran što će se dogoditi, što će biti. Ali želja za spoznajom nadilazi sve ostalo. U tom zatvorenom krugu želje i njezinog ostvarenja kao da guramo kamen što se na koncu ipak strovaljuje niz brdo.

Zašto tolika upornost ako je neuspjeh predodređen?

Zbog straha.

Strah nas je stvari koje smo sami stvorili, stvari koje bi nas mogle uništiti. U neznanju našem mogle bi nas proždrjeti. Ako ne fizički, izbrisati nas, a onda psihički, razoriti nas. Ostati će možda tek pokoji jaki da započne ispočetka evoluciju čovjeka.

Ili možda ipak ne. Tko zna. Možda su ovo samo zablude i farse što će se rasplinuti u atmosferi ružičastog svijeta što dolazi.