Covjek koji voli pisati mora pisati. Isto je kao sa svakim drugim vidom izrazavanja, bilo da volite slikanje, kukicanje ili stiliziranje drugih (to je ono kad ste nekome stilist), isto vam se pise.
Vas nacin izrazavanja je vas ventil, vas kanal, vasa sudbina.
Pokusala sam pisati unutra, za sebe, u svojim mislima, u svome srcu, po stranicama papira koje nosim u torbi. Papir je zamijenio ekran, jer cu vjerojatno zauvijek vise voljeti papir.
Problem je jedino sto papir cesto i ostane u torbi, a ponekad se i ne izvadi, ponekad samo ispisujem nepostojece stranice u glavi, sto nije to, ruka zeli pisati, srce se zeli izraziti, a glava me na kraju samo izrazito zaboli.

Ne znam koliko je tko od nas sklon pisanju ili stiliziranju ili necemu trecem radi nas samih, a koliko zbog prihvacanja i odobravanja okoline. Mislim da nema nista lose u odobravanju okoline, dokle god ste spremni saslusati i razloge za neodobravanje.

Malo mi je toga u zadnje vrijeme jasno i skupilo se toga sto zeli izaci vani, svijet mi postaje vrlo nejasno mjesto i rijetki su tracci (ovo bi bilo puno jasnije kada bih imala slova sa kvacicama na tastaturi) svjetlosti koji mi jos uvijek daju nadu, pokazuju mi da svijet ima smisla. Vjerujem da nisam jedina, ako jesam, onda sam dosad nezapamceni genijalac i osigurana mi je karijera proroka.

Zeljela bih opet zakoraciti na suncanu stranu ulice, trckarati po njoj onako kako sam nekada znala, smijati se zivotu i slusati srce kako kuca.


Vrijeme je da poslusam srce i glavu i pocnem pisati...

E.