Nisam bas sigurna da se radjamo manje ili vise osjecajni.
Mozda, u slucaju nekih tezih psihickih bolesti, ali ostatak nas, relativno normalnih, dolazi na svijet sa istom kosaricom osjecaja. Ruznih i lijepih. Ugodnih i neugodnih.

Protekom vremena i kroz nagomilana iskustva neki od nas ce dobiti epitet osjecajnih, neki bezosjecajnih pokvarenih gadova, neki produhovljenih emotivaca a neki ce, prepusteni svojim najdubljim osjecajima, napisati monumentalno djelo ”Tidabudibuda”.

Mislim da razlike nastaju jer se ne nosimo svi isto sa onim sto nam zivot donosi. Netko ce prevaru od strane voljene osobe iskoristiti kao odlican povod za svoju tuznu zivotnu pricu koja rezultira emocionalnim zahladjenjem i ganjanjem drugih zivotnih vrijednosti kao npr. Paciotti cipele. Netko ce svoju tugu pretociti u lijepu pjesmu, ali ce oziljak jos neko vrijeme biti dovoljno jak da pri svakom novom susretu pomisli da nije dovoljno dobar/dobra i da je sa prevaru nekako sam(a) kriv(a).
Ispod svih pjesama, strahova i Paciotti cipela, mislim da nas ipak sve isto boli.
Pitanje je samo tko je i koliko ovladao tehnikama zalijecenja, odnosno zavaravanja.

Sto covjek vise kopa po sebi, vise ga i boli.
Ali, sto covjek vise kopa po sebi, vise i voli.
Cak se i rimuje, sto je pouzdan znak da sam upravo izrekla svemirsku istinu.

Razmisljajuci o maloj zivotinjici iz proslog posta, vjerojatno bi bilo lakse sebi strogo narediti da se o zivotinji ne razmislja toliko i da se za zivotinjom na pati toliko. Ali ja sam je voljela toliko. Tolika bol je posljedica jednako velike srece koja joj je prethodila.

Zadnjih dana pocinjem misliti da je to ono na sto se treba usredotociti. Nema nepravde. Nema ljutnje. Nema cak ni tuge. Postoji zahvalnost, jer sam u zivotu pocascena lijepim osjecajima. Ti osjecaji nece nestati, nikad.

Osim ako ih ne zakopam, kao sto mnogi vole zakopati tugu - koja mozda nije nista drugo nego zamaskirana sreca.


To be continued.