Rekao je lijepo Saint-Simon kako „svi ljudi treba da rade“. A udarnički ritam je nezgodan. Kada završim sa građenjem pruge već su 2 ili 3 sata ujutro. Tad mi se priča a nemam s kim. Popričam malo sa životinjom, ali imam osjećaj da me sluša čisto iz pristojnosti. Prepuštena sam sebi i svojim mislima.
Reče mi moj prijatelj nedavno da bi sigurno bio ostao sa njom da je bio par godina stariji. 'Zašto?', upitah ja blesavog izraza lica. 'Pa tada mi je smetalo što ona ne trpi našu birtijicu i naš način zajebancije, a sada kada sam par godina stariji to mi više ne bi smetalo. Naravno da joj smeta onakva birtija i što ako ne kuži naše fore.' – reče on pomirljivo i demokratski. 'Jesi ti poludio?' – upitah ga nimalo demokratski. 'Ti bi stvarno mogao provesti život sa nekim tko se ne smije tvojim šalama ili ne voli tvoje prijatelje?'
Nemam pojma kako je završio taj razgovor, ne sjećam se. Ali znam da mi nije baš sve najjasnije, a čemu blog služi nego tome da umorim sebe i druge svojim lamentiranjem?

Moji prijatelji vole sve što vole mladi. Žene, muziku, jelo i piće. I sport. Vole cure, ali ne vole cure koje piju – da malo, ali ne previše. Logično. E sad, oni kad piju, piju. I svi žele imati curu, ofkors. Cura koja ne pije, ili barem ne pije puno, najvjerojatnije neće blagonaklono gledati na dečka koji pije, i to puno. Dakle, nešto u tom planu ne valja. Nadalje, cure koje odvoje dečka od društva (pa i pića, jel'te) smatraju se aždajama, a on biva proglašen papučarom, nakon nekoliko pića i pizdom, budalom i pederom. Kao da postoji neko nepisano pravilo da mora doći Ona koja ga miče od Njih, on gunđa ali mu je ekšli baš drago da je ona došla jer mu je draga, a i lijepo je stisnuti se uz njenu guzu navečer i utonuti u san.

Glupo je biti aždaja i nekome određivati sa kime će se družiti. Glupo je i pokušavati biti 'dio ekipe'. Ni ja ne volim cure koje puno piju. Nije kul. Da sutra počnem piti 'muški' čak bi mi se prijatelji pobunili puno prije prijateljica. 'Nemoj toliko psovati', reče mi nedavno D, 'nisi ti takva. Sve i da si ne znam kako ljuta, ne stoji ti psovanje. To nisi ti.' Istina, ja zaista ne volim kad se puno psuje. A moji prijatelji očito jako paze na to da ostanem čedno čedo. S druge strane, nisu mi nešto drage ni djevojke koje su ukočene i krajnje neduhovite, općenito mi nije jasno zašto se obično od muškaraca očekuje da budu zabavljači a mi hihotačice.

*mala dramatska pauza prije Espadrilinog epohalnog otkrića*

Čini se da svi skupa jednostavno nepodnošljivo puno glumatamo. Pljujemo romantiku, muškarci su nam svinje (svi), žene se samo žele udati i sa godinama su sve više i više očajne (sve), jako smo pametni kada su tuđe veze u pitanju a strašno principijelni i puni 'ne bi ja nikad' i 'da meni to onaj moj samo pokuša napravit ja bi to i to' principa iako smo duboko svjesni da i sami imamo minusa u biografiji i da su i sa nama ponekad obrisali pod. Ne vidim se u ulozi djeve bajne koja spašava posrnulog junaka iz pakla droge, alkohola i bluda koji nakon povijesnog susretanja mene ili me praktički pronalazi Isusa i uplovljava sa mnom u tipičnu zajednicu koja se svodi na besciljno subotnje tumaranje shopping centrima (gdje ja očarano satima gledam u kozmetiku a on me iz minute u minutu sve više mrzi), druženje sa nama sličnim parovima i poslovično loš seks. Naravno, upravo zato što ih tako dosljedno i uporno pljujem velike su šanse da i sama baš tako završim. Nema veze, tada će me ionako naveliko prati meni tako drag denial.
Ako romantika sucks, zašto se svi tako rastapamo kada se zaljubimo? Zašto se ježimo pri samoj pomisli na njegov/njen poljubac? Zašto izgovaramo sve one lijepe, iako klišeizirane rečenice? Koja budala je odlučila raditi išju iz riječi 'volim te'? Koji idiot je pomislio da je pederski biti iskren i da treba igrati igrice jer cure vole zločeste dečke? Koja kretenuša se ekšli pali na zločeste dečke? Kada je postalo nelegitimno maštati o odlasku na ACDC koncert sa osobom koju voliš? Kada je postalo metroseksualno otići sa svojom boljom polovicom na rock blues koncert i maznuti travaricu? Otkad je, sa druge strane, cura emancipirana ako cucla pivo iz flaše, i to petnaesto po redu? Koji kretenski magazin je uvjerio dečke da su misteriozni, ergo interesantniji ako ženu ignoriraju? Čemu svo to glumatanje kada je tako normalno da svatko od nas želi nekoga uz sebe, ako ništa drugo nekoga bolje cirkulacije da nam grije ručice i nožice na ovim minus temperaturama? I kome uopće glumimo? Zašto? Čemu? Dokad? Zar da neki budući gdin Espadrilac ostane uskraćen za sve ono što Espadrilu čini Espadrilom? Da se uopće počnem zavaravati kako se ne kuži da sam romantik? Da se pomirim sa time da ne postoji osoba kojoj ću napokon moći ispričati kako se ježim kad čujem Tu pjesmu? Da se pripremim na to da mi prijatelji uskoro više neće biti prijatelji? Da ih počnem odvikavati od toga da mi dolaze kući na čašicu razgovora ili slušanje ploča? Da bacim svoje Alan Fordove u smeće? Da počnem obilaziti šoping centre, čisto pripreme radi?

Ako je Tito mogao reći 'NE' Staljinu, mogu valjda i ja takvoj budućnosti.

Pozdrav od romantika-udarnika

Espadrile