"Ja sam jedan od velikih umova.
Ponekad mi treba i cijeli tjedan da nešto naumim.“
Mark Twain

Rekla sam sebi da nema novogodišnjih odluka. Nema ni debilnog crvenog donjeg rublja. Nema ni alkohola pod muss. Nema ničega što mi se ne da ili ne želim, ničega poduzetog nekom drugom za ljubav, ničega što bi mi ponovo donijelo onu nepodnošljivu bol u želucu i Gastale. Kaže mi V. da neki ljudi idu na tzv. rušenje ličnosti, koja je valjda dotrajala i istrošena, pa je treba zamijeniti novom, ljepšom i uspješnijom. Pretpostavljam da se opet radi o reikijima i sličnim urbanim stremljenjima. (prva otrovna misao) Volim misliti da je moja ličnost ipak nesrušljiva, ne mislim nego znam da mi ne treba po njoj čeprkati jer sigurno bi se našlo i kojekakvog smeća – što je uostalom jedan od razloga zašto nikada nisam ozbiljnije pokušala protumačiti svoje snove.

Donošenje novogodišnjih odluka koje bi trebale izmijeniti mene ili me nabolje i pretvoriti me u nekakvu renesansnu čovjekicu sa masom talenata, znanjem i nadasve ljepotom jednostavno nema smisla. Jasno je kao dan poslije bure (poslije, Hija) da neću promijeniti ništa. Ništa se kod mene nikada nije promijenilo preko noći. Kveljovske maksime o jakom željenju i odlučivanju kod mene nikada nisu palile, očito funkcioniram potpuno drukčije i nikako da mi se dogodi prosvijetljenje putem jednog Cosma ili Veronike koja je odlučila umrijeti. (druga otrovna)

Nije da nemam želju za promjenama. Jednostavno za neke (barem zasad) nisam sposobna a što se onih drugih tiče – ne da mi se. A to je prokleta boljka. Uvid u sva bespuća svoje lijenosti stekla sam tek na drugoj godini faksa, na jednom od najzajebanijih ispita uopće, koji sam spremila vrlo brzo i vrlo bezbolno (što će reći sa vrlo malo potrošenih sati nad knjigom) – jer mi je bio zanimljiv predmet. Međutim, ispit se sastojao od pismenog i usmenog dijela, a meni se u 8 ujutro nad praznim papirom gdje sam u slijedećih 90 minuta trebala zabilježiti svoje viđenje osam pravnih problema dogodilo da mi se – ne da. Poznavati potpuno materiju na poprilično teškom ispitu, a biti lijen pisati – TO je lijenost. Prisilila sam se, ne zbog sebe, već zbog roditelja i činjenice da mi se ne dolazi ponovno u 8 ujutro. Napisala sam najbolji pismeni. I jedva se natjerala da koliko toliko ponovim za usmeni. Koji sam prošla. I umjesto da se po Hrvatskoj i šire kurčim svojim uspjehom, do danas nisam nikome rekla koliko malo vremena mi je trebalo za polaganje tog ispita – jer me sramota. Jer to znači da mogu. A vučem se k'o puž. Za razliku od nekih koji su fakultet prošli brzinom munje i danas vrlo suvereno i argumentirano mogu debatirati o kvaliteti pojedinih paćotica. (treća otrovna)

Ne volim ljude koji pretpostavljaju a ne provjeravaju. Ne volim naizgled ozbiljne razgovore koji se vode argumentacijom dostojnom vrtića. (četvrta otrovna) Tako me početkom mojih dvadesetih ulovila bolest čitanja SVIH novina, čestog i dugog surfanja internetom u potrazi za kojekakvim informacijama, te gotovo opsesivnog traženja grešaka i pokušaja čitanja između redaka, sve popraćeno čestim putovanjima gdje god se moglo i nije moglo. Rezultat – hrpetina novinskih članaka nagomilana u sanduku ispod mog kreveta koja čeka da je sortiram barem po nekim osnovnim temama, jer tu ima i politike i sporta i koncerata i putopisnih članaka i intervjua i svega i svačega što je meni tih godina zaokupljalo pažnju. Sve to mi je vjerojatno obogatilo opću kulturu, ali sasvim sigurno nije pridonijelo mom studiranju. Pa ni popularnosti među ljudima, ako ćemo iskreno. Veća količina informacija dovodi do češćeg neslaganja sa okolinom, pa će pametan čovjek pokušati ponešto i prešutjeti. Pokušala sam se praviti pametnom, ali mi je to prešućivanje samo donijelo opasno razoren želudac. Rezultat – niti sam više zdrava niti pametna.

Nije da se ne mičem sa mjesta. Danas više nisam lijena pisati testove. Znam i prešutjeti, sa godinama sve više, čini mi se. Gledala sam se okružiti ljudima koji će se prije nasmijati nego ljutiti. Sve više toga me nasmijava, sve manje žesti. Sama sebi sam sve češće predmet sprdačine – jer ipak je najbitnije da se smijem, pogotovo sebi. Sarkazma uvijek ima, iako puno više u ovom pisanju nego u stvarnom životu (ipak je ovo svojevrstan ventilčić).

Upravljati svojim vremenom i dalje ne znam. Ne znam hoću li to ikada znati. Meni treba pomoć, u vidu neke osobe. Ta osoba će mi sortirati te silne novinske članke, izbaciti iz stana hrpu gluposti, posložiti mi sve knjige na police, raskrčiti bratovu sobu tako da mi gosti više ne spavaju u dnevnom boravku, odgovarati umjesto mene na poruke jer se na tuđem mobu ne snalazim i šaljem okolo poruke koje bi se samo sa puno mašte mogle nazvati smislenima, složiti mi raspored tako da uspijem provesti dovoljno vremena sa Z. koji mi je stigao iz Sarajeva, vidjeti S. koji slavi rođendan i kojeg znam cijeli svoj život (a takve ljude se nikako ne smije izgubiti), počastiti svoje kolege pršutom, organizirati dolazak D-a u Zagreb tako da me jedan od najboljih prijatelja ne mora više čitati na blogu nego da me (više od jedanput godišnje) vidi i uživo. D, dobila sam poruku i vjeruj mi, ulovila me muka. Doći ćeš mi uskoro - da odemo u Route i smijemo se Pišti. (još jedna otrovna?)

Imam sasvim pristojan krug prijatelja. I prijateljica. Volim ih, jako. Razočaravali su oni mene i ja njih, ali nitko nikome nije povalio dečka/curu, nitko nikoga okrao, nitko nikoga silovao niti gađao jogurtom, dakle – dobri smo. Zahvaljujući odrastanju sa pretežito dečkima, baratam cijelim vagonom nepotrebnih do degutantnih informacija kojima su me, već potpuno zaboravivši da sam među njima (što govori ponešto i o mom izgledu), počastili. Iako smo prošli i ona vrlo tipična zaljubljivanja, pa i svađe i ljubomore i kojekakve sapuničaste gluposti, rekla bih da su me ipak poprilično odredili, za cijeli život. Zahvaljujući njima znam kako izgledaju muške priče o random curama i o curama koje se respektira. Zahvaljujući njima ostala sam pošteđena puno kretena u svom životu (ne svih). Zahvaljujući njima saznala sam da se žene i muškarce nikada ne gleda istim očima – bolno, ali potrebno iskustvo. Kada su oni sarkastični, to je humor. Kada sam ja sarkastična, to je ogorčenost i frustriranost. Zahvaljujući nekima od njih dugo sam bila vječno ljuta – i vjerojatno sam još uvijek, djelomično. Jer sam vidjela i sve gadosti koje rade, a tako dobro glume da ih ne rade.

I prijateljice imam, na što sam posebno ponosna. Jer imati pravi i istinski prijateljski odnos sa ženom je uistinu uspjeh – ona vam neće prijeći preko nekih stvari samo zato jer imate dobre sise (otrovna, da). Ali ona će vam i dotrčati usred noći kad vam je teško, sasvim sigurno bez skrivenih primisli i želja (iako V. u trenucima bijesa tvrdi da smo najobičnije glupe isfrustrirane lezbače). Jedino što zaista želim jest da mi se ta ženska prijateljstva nikada ne pretvore u 'lapačasta, kao što bi bilo porazno da su moji muški prijatelji tu samo kao potvrda mog wannabe femme fatale imidža. I to me ljutilo dugo; koliko ih je otpalo kada su našli cure/žene, ali ljutnju polako zamjenjuje zadovoljstvo što poznajem one sa čijim sam ženama danas u jako dobrim odnosima. Which is only fair, jer nikad ne ljubakah sa prijateljima.

Da li bih pri kraju ovog refleksivnog posta mogla zaključiti da sam vječno ljuta, kako mi Hure davno reče? Jesam. Jer još uvijek nisam tamo gdje bih htjela biti. A uvijek smo nadr..... zbog sebe a ne zbog drugih. Kada budem bliža onoj Espadrili koja još uvijek čuči negdje u meni čovječuljci će me više zabavljati, a manje ljutiti. Proći ću i pljunuti, kako reče H. Mogu se samo nadati da će ova godina odnijeti vječno ljutilo i bol u želucu, a donijeti mi zrelost i nastavak borbe sa lijenošću. Kad kažem zrelost ne mislim na 'bore, nestanite!' kremice, nego ful kul izraz lica tako da izgledam pametno kad nešto pričam i - diplomu. Za početak bi mi također bilo pametno da prestanem slušati „When the body speaks“ jer me ta pjesma fino skrši svaki put. Slušat ću veselo. Raja traži veselo. Ko će slušat tuđu muku.

Pozdrav od samopropitujuće

Espadrile

„Vidio sam sporije ljude od sebe...i još sporije, čak i ravnodušnije, i bezvoljnije i ljenije od sebe, ali svi su već umrli“
Mark Twain




p.s. obratiti pažnju na previranja na jedinoj pravoj naslovnici svih hrvata. lajv striming svakog radnog dana, osim kad nam se ne da.