Dolaze nam Stonesi. Rekla mi mama. Pitam je kako znaš. Kaže gledala na svim vijestima, na svim televizijama. Kako, ima samo jednu televiziju......ma kao da je uopće bitno.

Dolaze. To je bitno.

A ako sam ikad bila blizu toga da neku grupu baš ono 'ja fan oni idoli' volim, to su oni. Nemam pojma zašto. Nit su lijepi, niti mislim da nema bolje grupe. Niti bih ja njihovim stopama. Ali volim ih. Baš ono, jako.

I tako se meni, čim je mama rekla da dolaze, dogodio tipičan proustovski moment: samo bez madeleine kolačića. Slika se zamaglila i vratili smo se u devedes'petu, par dana prije vojno redarstvene akcije Oluja. A ja u Austriji, u malom mjestašcetu Zeltweg, na koncertu Stonesa. Koliko sam imala......16. Da.

Moj prijatelj od stoljeća sedmog, za potrebe priče nazvat ćemo ga Jugoslaven, smo ih volili i mjestimično obožavali već godinama. Kad jednog dana Jugoslaven dozna da Stonesi dolaze u susjednu nam i prijateljsku Danke Osterreich. Super. Nije čak ni lova bila velika, 75 DEM-a za kartu i prijevoz do tamo. Super.

I tako krenusmo mi, organiziranim prijevozom, iz male i ratom napaćene Hrvatske u ljepšu i bolju budućnost – u EU na koncert Stonesa sa dosta litara alkohola, da nam se nađe. Ušli smo u bus (na kat, molim lijepo) a kad tamo već Sodoma i Gomora – vozač i voditeljica puta dolje a svi ostali gore, iza dimne zavjese i u alkoholnim parama. Vrijeme radnje – 7 ujutro. Vozač se maksimalno uživio u cijelu idemonakoncertstonesa atmosferu te nam prigodno pustio Severinu i njenu Travu zelenu. Logično. Doduše malo čak i je logično, trava se gore dimila naveliko, od nas maloljetnih budala do onih sredovječnih koji su se sa prvim dimovima (ponovno bez madeleine kolačića) vraćali na svoje maturalce i neke davno popušene jointove. Sve se bratski dijelilo. Pile su se razne pive, točilo se vino i raspravljalo o istom kao da idemo vinskim cestama i zovemo se Davor Butković, a već od dva jointa pa naviše su redovno kružila po busu. Ukratko rečeno, zgazismo se propisno a da nismo još ni u Deželu stigli. Kroz susjedsku nam i malecnu Sloveniju voditeljici puta smo već jasno dali do znanja da ona nije voditeljica ničega i da u busu vlada anarhija, ali harmonična. Jedino što nas je moglo posvađati bio je nedostatak alkohola i opijata. Vozaču nije smetalo, on se po prvi puta upoznavao sa Stonesima, slušajući kazete koje smo mu odnijeli da nam pusti.
Ne sjećam se baš puno o čemu smo razgovarali u tom busu. Znam da smo nakon 10 minuta svi postali prijatelji i da smo se vrhunski zabavljali maltretirajući nekoć voditeljicu puta. Kod austrijske granice već smo urlali da koliko se mi to dana vozimo, i da koja je to jebena granica po redu i di nas to vode i da nemamo više sendviča a imali smo ih barem 17 svaki. Voditeljica puta je, čini mi se, malo zaplakala.
Stajemo u Grazu. Pune se zalihe alkohola, droge je nestalo, a zamjenjuje ju druga dragocjenost – Red Bull. U busu se razvijaju prvi oblici robne zamjene, vino ili piva za Red Bull. Jugoslaven i ja smo imali Red Bull i bili smo vrlo popularni.
Dolazimo na koncert. Koji se odvija podno nekog brdašca, divotica, malo se popneš i imaš cijeli koncert na dlanu. Nije bilo puno ljudi, moglo se doć do stejdža u svakom trenutku.
Na ulazu nam uzimaju sve limenke, boce i slične artikle te ih bacaju sa strane. Mi ulazimo. Prolazimo sa strane. I nailazimo na open bar pod vedrim nebom, sav alkohol otet posjetiteljima koncerta na jednom mjestu. Pijemo samo najbolje. Nitko nas ne tjera odatle.
Nakon tankanja, krećemo prema stejdžu. Ne sjećam se predgrupe. Sjećam se kad su Stonesi izašli. Ugasila se svjetla. Ljudi utihnuli.

I PUBLIKA POČINJE URLATI



Nikad neću zaboraviti taj moment. Tad sam negdje skočila od oduševljenja i nisam više stajala. Jugoslaven i ja se naplesasmo, nasmijasmo, izdivljasmo kao što ćemo malo puta u životu, sasvim sigurno. Svi su mi ljudi bili simpatični i sve je tu večer bilo savršeno.

Kupili smo kasnije i neke postere, ali smo ih izgubili. Nisu mi posteri suđeni, isto mi se dogodilo i na Floydima. Stigla sam kući i sjećam se da sam spavala 22 sata.

Bila sam kasnije i na zagrebačkom koncertu. Ali nikad mi više neće biti onako dobro kao u osterajhu tog ljeta devedes'pete....(zaključi ona sjetno i nastavi vesti svoj goblen)

.............................

Tražeći po netu neku zgodnu sličicu iz tog razdoblja, došla sam do dvije šokanktne spoznaje. Prvo, nigdje ne vidim to brdašce (koje je u mojoj glavi veće, bliže i više od ovih par stabala na slici), a drugo bilo je oko 90 000 ljudi. Moj sasvim drugačiji doživljaj prostora pripišite svemu što sam tog dana konzumirala.