da se ja vratim svom starom obicaju pisanja o malim stvarima.
nisam neki yu-nostalgicar, eventualno sam djetinjstvo-nostalgicar, pa se ta dva pojma ponekad poklope.
startasice su bile tenisice koje smo svi imali, u pocetku svi iste- bijele, sa plavim vezicama (znirancima, spigetama). kasnije su vec dosli modeli u bojama, a jos kasnije model koji ja zovem "hawaii" ili "tropic".imale su nekakve palmice po sebi, sto je u ono doba bio vrhunac dizajna.
vise se nikada necemo oblaciti u borovu, sasvim sigurno u borovu necemo kupovati tenisice. sada su in puma, nike i slicne vrste, iako nitko tocno ne zna zasto. reci ce vam da sada imamo mogucnost izbora, i svatko izrazava svoju individualnost kroz nacin na koji se oblaci (tu su i ljudi koji se vole nazivati stilistima nasli svoje mjesto pod suncem), ali kakva je to individualnost ako pola grada nosi iste tenisice - a sada kao imamo izbor? i individualci smo? i kreativci?
osim obuce, isto se dogadja i sa odjecom. nose se spustene hlace, koje se opasno igraju sa mogucnoscu da vam guza ispadne kad se sagnete. najcesce ne ispadne guza ali ispadnu tange. a vrlo cesto tange ispadnu dok jos stojite. ok, ja stvarno nisam konzervativac i nisam u katolickoj mladezi ali jesam li luda ako mi je to nemastovito i pomalo gadljivo? pozivamo se na mastu a gubimo je svakodnevno. tanga koja viri iz hlaca ne potice mastu, ona dokazuje da maste vise nemamo.
oko koje zna gledati i koje posjeduje mastu sposobno je gledati i u osobu obucenu u vrecu za smece, i biti zainteresiran.necim.pa cak i startasicama. zato se sjecam startasica. tada smo barem svi imali iste startne pozicije. danas, ako ne pokazujete sve i niste "na dohvat ruke" - tesko da cete biti primijeceni.
a i sama nekad radim istu stvar, i onda se mrzim radi toga.ljudi to ne zalsuzuju. nemaju svi jednako novaca, vremena niti zelje baviti se svojim izgledom. sto ne znaci da se iza njihovog izgleda ne kriju pravi mali andjeli. trudit cu se da moje oko uvijek zna gledati iza.