RANO KRŠĆANSTVO

Bog je život duši.Svaka duša postoji po Bogu, koji je jezgro duše. Preko jezgra duše, Gospod održava dušu i čovjeka. Ako bi duša bila u 'vječnom paklu', onda bi i dio Boga, jezgro duše, ostao u paklu u vječnom prokletstvu. Bog je osim toga sveprisutan i ne može se odvojiti niti od jednog djelića svoje energije,i sve je u Njemu i ništa nije izvan Njega.Po tome je Bog.

Po čemu je pakao vječan? Vječan je po onom od čega je sastavljen. Pakao je »oganj«,a »Bog je oganj koji proždire«. Pakao je Božija duhovna energija,Svjetlost. «Uognju se očituju grijesi«. Ta Svjetlost je dakako svetima milina a grijehu muka.Jedna te ista energija sa dva različita efekta djelovanja.Prisjetite se kako je Božiji glas (energija)bio milina Mojsiju a istovremeno strašna bolna muka ostalim Izraelcima koji su ga htjeli čuti pa odustali. Sjetite se kako je ta predivna milinska Svjetlost (energija) bolno ošinula Pavlove oči da tri dana nije mogao progledati. Što »proždire« taj »oganj«,ta Svjetlost ? Grijeh,nečistoću. I to je ono što je bolno griješnoj duši. Jedna zanimljiva Isusova misao više vezana za reinkarnacijski tok patnje ali i u onostranom glasi: »Teško duši koja visi na mesu,teško mesu koji visi na duši«. Odljubljivanje duše i grijeha je bolno. To čeka teško opterećene duše.

Duši bačenoj u pakleni plamen ostaju dvije mogućnosti, dva izlaza: ili da otplati i okaje svoje grijehe i izađe iz Pakla, ili da se rastoči, sagori; iz tvrdokorne duše, koja ni u najdubljem ispaštanju nije htjela da vidi i prizna svoje grijehe, Bog će morati da povuče Svoju iskru, da je prepusti rastakanju u plamenu grijeha, odnosno u krajnoj instanci rastakanju u Eterični Dah, iz koga je i nastala, podignuta. U 'Psalmima' se ukazuje za Božije okorele neprijatelje: »Kao što iščezava dim, da iščeznu: kao što se pred licem ognja topi vosak, tako da poginu griješnici od Lica Božijeg.« (68:3) – Ako je duša stvaralački uzeta iz Božijeg Daha, i ako nipošto ne želi da se preda Božijem Dahu, Božiji Dah će se na kraju povući iz nje. Kada duša potpuno odbije da preuzima i isporučuje Božije Svjetlo, kada potpuno odbija Kristovo Otkupljenje, onda se i gubi svrha postojanja svjetlog jezgra u duši. Bog takvu dušu neće vječno održavati, niti će je vječno držati u Tami. One duše koje su tako dugo podizale svoj rog protiv Neba i nastojale urušiti, srušiti i rastočiti Nebo i Božije Stvaranje, one će na kraju same sebe rastočiti.


Patnja dakako nije tu da bi preko nje bili vječno kažnjavani, već da bi ponajprije učili i naučili potrebne lekcije u životnoj školi, i da bi preko patnje priklonili Istini. Ako neko ni u najvećoj, paklenoj muci nije spreman da uči i da se mjenja, besmisleno je da, nakon što uveliko oduži patnje koje je nanio drugima, da se i dalje održava u kazni. Kažnjavanje radi samog kažnjavanja ne postoji kod milostivog Gospoda. Zašto bi vječno trebao goriti i onaj kome smo oprostili njegove grijehe prema nama? U Besjedi na Gori Krist ukazuje: »Nećeš izići odande /– iz Tamnice,Pakla/ dok ne platiš i poslednju paru.« ('Matej', 5:26). Gospod dakle ne kaže: ostaćeš u paklenoj Tamnici vječno, već izići ćeš iz nje tek nakon što otplatiš, odužiš svoje grijehe. Prorok Mihej ukazuje za Gospoda: »... Ne ustraje dovjeka u Svome Gnjevu, nego uživa u pomilovanju.« (7:18) – No kada čovjek griješi objesno i svijesno, kada griješi protiv Duha Istine, za te grijehe naravno ne treba očekivati oproštaj i pomilovanje; njih će morati oduživati i nositi do posljednje pare, do kraja.

Mnoge tvrdokorne duše neće prihvatiti svoju kaznu,kao u onostranom (paklu)tako i u ovostranom kada jahači apokalipse uzjašu,kako ukazuje Otkrivenje, i gorko će optuživati Boga za ambis u koji su dospjele i u koji su se svezale.Umjesto zahvalnošću, one će hulom odgovoriti, i tako grijeh na grijeh gomilati. I za duše tih ljudi neće biti drugog izlaza, osim izlaza potpunog rastakanja. Sve će duše »u Kristu oživjeti« ali svaka »po svom redu«,jedne na pokajanje i život a druge na krajnju hulu i svoje rastakanje i smrt.

Da ima pokajanja i u Onostranom, pokazuje sam Krist, koji je Evanđelje (čiji je stožer poziv na pokajanje i preumljenje) donio i objavio i onima u Hadu: »... I mrtvima je objavljeno Evanđelje, ...« ('Petar', I, 4: 6, v.: I, 3:19). »Mrtvi« nisu nikakvi duhovi »divova« kako pokušavaju tumačiti neki koji ne priznaju pakao i posmrtnu egzistenciju duša,«mrtvi« u ovom slučaju su konkretne duše neobraćenika i griješnika iz Noeva vremena, OD KOJIH su samo neke (njih osam) bile spašene od potopa.

U 'Evanđelju Savršenog Života' nalazimo jednu sasvim trezvenu i razumnu eshatologiju, koja upozorava na strahote vjekovnih muka za teško opterećene tvrdokorne duše, koja odriče mogućnost da se pakleni Dani i ledene Noći za utamničenu dušu mogu vječno smjenjivati: »Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti i na svršetku svijetu. Poslaće Sin Čovječji Svoje anđele, i oni će pokupiti iz Njegovog Kraljevstva sve sablazni, i one koji čine bezakonje, i baciće ih u peć ognjenu; i koji se ne očiste, biće izjedeni sasvim.« (40:7, v.: 67:15). U priči o bogatašu i sirotome Lazaru Gospod ukazuje da osuđeni ne mogu napustiti svoju Tamnicu »dok se njihovo vrijeme /otplaćivanja/ ne ispuni’.« ( Po Dvanaestorici,47:14)

Krist svoje prispodobe nije temeljio na lažima,nije laži podgrijavao i davao im maha egzistencije. Svjetlost to ne čini. Svjetlost ni u kom obliku ne legalizira laž. Dakle,ideja da posmrtna egzistencija duše ne postoji,da sve duše “spavaju” ne stoji,kao što ne stoji druga krajnost da je pakao vječan.