RANO KRŠĆANSTVO

Vegetarijanstvo ima duboku duhovnu tradiciju u istočnoj misli i civilizaciji tisuće godina unatrag nošena učenjem vedantizma,budizma,yoge. Ogrubjela (degradirana) biblijska misao stvorila je promjenjivog boga koji se u tom smislu igra i proturječi sa idejom što bi čovjek trebao jesti. Prva Volja Boga u Bibliji preko proroka je izražena je u zapovjedi „Sve bilje što se sjemeni i sva stabla plodonosna neka vam budu za hranu“,da bi se poslije „nepromjenjivi“ bog poigrao sa zakonitom ishranom i dozvolio da čovjek ubija svoje životinjske sustanare na zemlji za svoj stomak. Ispada sa se Bog ipak ne brine o svom temeljnom postavljenom zakonu vegetarijanstva jer opravdanja su da je nastao problem u ishrani pa je bog imao razumijevanja da se jedu i životinje. Dakle Bog ne kaže da može osigurati dovoljno biljne hrane i uvjete biljne proizvodnje već dopušta temeljnu promjenu u ishrani i navodno ozakonjuje mesojedstvo . Tako nakon potopa i redakcijama Knjige Postanka dopušta da se jedu SVE životinje „Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu...“. Tada još bog nije primjetio „čiste i nečiste životinje“. U Mojsijevo vrijeme bog navodno donosi uredbu o čistim i nečistim životinjama tako da se neke životinje mogu jesti a neke ne. U vrijeme ranog kršćanstva „nepromjenjivi“ bog opet mijenja mišljenje i dozvoljava da se sve jede. Navodno je Pavlu rekao „Jedite sve što se prodaje na trgu i ne ispitujte ništa savjesti radi“, „Navodno je Petru datom vizijom svih životinja rekao „Kolji i jedi sve“….

U čemu je „problem“ zapravo? Svakako u paganskoj neznabožačkoj tradiciji sa kojom je protivnik Božiji, otac laži ponovo nametno stare tradicionalne krvne žrtve da bi čovjeka navezao na sebe i u njega instalirao svoju volju. Temeljna i nepromjenjiva volja Oca je vegeterijanstvo,kako na Nebo,tako i u rajskom vrtu,pa tako i na griješnom svijetu. I medicinski fenomem u čovjek tzv. „probavne keukocitoze potvrđuje da je čovjek po prirodi vegetarijanac“ jer se višestruko povećava broj bijelih obrambenih krvnih tjelešaca kada u organizam ulazi „strano tijelo“ tj. meso pa i kuhana biljna hrana.

Bog nikada nije nametnuo krvne žrtve kojima vrve tzv. Mojsijeve knjige. Redaktori nisu uspjeli sakriti Njegove ukaze(mnoge zasigurno jesu): „Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama kad ih izvedoh iz zemlje egipatske“ (Jemije 7:22), ili kako psalamist dušom osjeća „Nego si mi oči otvorio:paljenice i klanice niti ne tražiš“. Kako to Bog „ne traži“ ono što je tako silno podsjećati na Kristovu žrtvu i što će sa tek sa Kristovom žrtvom postati „nesvrsishodno“ ? Nije li u Jeremiju Bog upozorio na ljudskom mijenjanju Njegove riječi „U laž ga je pretvorila(Njegov Zakon) lažljiva pisaljka pisara (redaktora)“ (8:8,vidi Otkrivenje 22:18,gdje Bog ukazuje da je mijenjanje slova moguće,Bog jednostavno ne čuva izvanjsko slovo,on sačuvati hoće i može samo unutarnje slovo,vječiti nepromjenjivi,istinski Zakon).

Još je Heraklit Efešanin, koji je osuđivao idolopoklonstvo, kod Helena briljantno ukazivao na laž krvnih prinosa: »Uzalud nastoje da se krvlju očiste – kad se krvlju okaljaju; to je kao kad bi neko ko je u blato ugazio nastojao da se opere blatom.« (Frag. 5) – Gospod nikada nikome i nikakav grijeh nije mogao prijeuzeti i razrešiti ukoliko ovaj ne bi bio okajan i priznat. A simbol Kristove Žrtve, podizanja Jagnjeta Božijeg na Križ, nisu bili zaklani jaganjci (– osim toga Izraelci nisu samo jagnjad prinosili već i mnogu drugu stoku!), već ono što je učinio Mojsije u Pustinji kada je napravio i podigao medenu zmiju: »I kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba da se podigne Sin Čovečiji, da svaki – ko vjeruje – ima u Njemu život vječni.« ('Ivan', 3:14-15)

I čovjeku izgnanom iz Raja Gospod potvrđuje da se uvijek treba hraniti rodom zemlje: »S mukom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svoga! Rađaće ti trnjem i korovom, a hranićeš se poljskim raslinjem.“

Kod istinskih sljedbenika Zakona Božijeg,npr. Esena vidljivo je da su bili striktni vegetarijanci i da su usljed zakonitog života doista i imali darove Duha,da su iz njihovih redova došli proroci,da su bili tjelesno zdravi i otporni,te dugovječni. Istina se mora i hoće potvrđivati u praksi. Ivan Krstitelj je bio vegetarijanac,u pustinji je jeo samo med i „skakavce“ tj. biljku melangrom čiji su plodovi slični skakavcu. Ivan Zlatousti (oko 350.-407. g.) poredeći Krista i Ivana Prijeteču, za Spasitelja iznosi: »n niX5 n>si> k>žni p>X0s, niti X5 n>si> h0ljinu >d k0milj5 dl0k5, niX5 s5 hr0ni> m5d>m i bilj5m /k0> Iv0n Pr5t5č0/.« (BesjedaXVI)

Izaija je prorokovao za Kristovu vegetarijansku ishranu „Vrhnjem i medom on će se hraniti“ (7:15). U početku knjige o Danijelu opisan je vegetarijanski eksperiment sa djecom koja su jela „kraljevsku hranu“ bogatom mesa i djecom koja su jela samo biljnu hranum čiji su zaključci da su nakon tog eksperimenta djeca vegetarijanci izgledali zdravije. U svakom slučaju iznenađujuće lijepa promidžba vegetarijanstva,zakonite ishrane u Bibliji koja dominira mesojedstvom.

Da nešto debelo ne štima sa biblijskim konceptom promjenjivog boga koji je dozvolio mesojedstvo vidljivo je i iz zapisa o životu esena. Tako Filon Aleksandrijski u svome spisu 'Svaki dobar čovjek je slobodan' (Quod omnis probus liber sit) govori o jednom naročitom sakralnom življu palestinske Sirije, o redu (he táksis, to tágma, nom.) esena: »... Postoji kazivanje da se neki među ovima zovu eseji /essaíoi/, na broju, po mome mišljenju, nešto više od četiri hiljade, čije ime se izvodi iz njihove blagočestivosti /hosió-ttos/, jer oni su iznad svih ljudi predali sebe da služe /therapeytaí/ Bogu, ne prinoseći mu životinjske žrtve, već nastojeći radije da sačuvaju svoje vlastite umove u svetom i smjernom stanju« (Prg. 75; v.: 91).

I crkveni spisatelj Epifanije u svom znamenitom spisu 'Panarion', čineći osvrt na neke judejske slijedbe, iznosi za posvećenike zvane nazorei, koje je sinagoga proklinjala, da oni priznaju Mojsija i vjeruju da je on primio zakone  no ne biblijski zakon, već dakako neki drugi. I tako, oni, iako Jevreji koji drže mnoge jevrejske običaje, nisu htjeli da žrtvuju ili da jedu meso. Oni su, dakle, smatrali nezakonitim krvne prinose. Tvrdili su da su tzv. Mojsijeve knjige izmišljotina, i da nijedan od krvnih žrtvenih običaja nije bio ustanovljen od očeva. (haer. 29, 7)  Prakrišćanima nazarenima, dakle, bilo potpuno jasno da krvne žrtve i mesna ishrana nema utemeljenja u redigovanim 'Mojsijevim knjigama', što ukazno provejava još kod nekih proročkih zapisa, npr. u 'Knjizi proroka Jeremije' (7:22, 11:15).

Očito je da je „krvna žrtva“ uspostavljena od oca laži za sobom povratila poganski element ne samo u degradirano kršćanstvo nego i u degradirani i lažni Mojsijev kult prije toga,a da su „neznabošci“ eseni,zazareni,terapeuti,kao male sljedbe postale „sekte“ samo zato što nisu pristale uz glomazno i lazno (laž je uvjek u većini) sljedbeništvo „zakona“. Očito je da žrtve paljenice nije dokinuo Isus nego su ih dokinuli pravovjerni eseni i nazareni davno prije jer one nisu nikako mogle simbolizirati Kristovu žrtvu.