utorak, 26.09.2006.
nekad i sad
Evo nečega čudnog ili neshvatljivo: moj tata cijelo vrijeme, koliko god radi, ima istu plaću
(bar je imao kad sam ja bila u srednjoj), mama je doma otkad su se sestre rodile tako da smo živjeli samo od tatine plaće...a i dječjeg doplatka. I sve je bilo u redu
...čak su moji pametni kupili na otplatu (2 g.) pročiščavać vode i super ultra odličan usisavač(ili pokoju zanimljivu knjigu koja će dobro doć u budućnosti) i mama je nekad znala ne platit struju a platila rate za ovo gore. Sve u svemu uvijek smo imali dovoljno para, a otkako sam krenula na fax(i odustala) i počela radit, kao i buraz, stalno nešto treba, nema se za ovo, nema se za ono...pare kao da su nestale...izgubile svoju vrijednost
(kao kad su marke prešle u eure,hahaha)...stalno neš potpomaži...ovo-ono, sim-tam, kao da sam Đajić!!
Ne zarađujem ja k'o moj tata. Uglavnom, hoću reć to...pa kakva su to vremena došla?? Ili u mojoj obitelji stvari i nisu kakve se prikazuju i kakve su se prikazivale dok sam bila manja(a istina je: ništa nije kakvim se čini!!
) Mama je bila toliko dobra da ne priušti svojoj djeci istinu?? Jer je zapravo bijedna...mislim istina je bijedna...i jadna??...a dam se kladit da bi imali bolje međuobiteljske odnose da se sve svima govori i da je sve realno i jednostavno iskreno!! Uffff...baš bed
...jednostavno se ne da bez para u ovom svijetu
- 22:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
čudan je naš Bog
što ga udaramo više
pljujemo
izrugujemo i
guramo od sebe
On nas grli jače
Nije siromašan onaj koji ima malo,
nego onaj koji želi više
Nije važno da više imaš,
nego da manje trebaš
FREEDOM is just another way for nothing left to lose!!
NIKAD SI NEMOJ DOPUSTITI DA RADIŠ ONO ŠTO NE VOLIŠ!!
Sretan i mudar je onaj tko izjutra, kad se budi, veli: ''Danas želim biti bolji nego jučer!!'' Fenelon
Gdje nam je dokaz da naše 'ja' traje, da smo 'mi' još uvijek trajno i neprekidno 'mi'? Gdje nam je zapravo mjera? Filip Latinovicz
pjesmuljak
Prije svega, najljepša ženo,
izvini što čestitku dobivaš šutke.
Jer ovu pjesmu ne čuješ odista,
dobit ćeš barem sanjive trenutke
na dar.
"Zar?
Sanjive trenutke? Objasni malo.
Nisam shvatila."
"Pročitah ovlaš, uostalom.
Netom sam se vratila."
Eto, draga Kiki, moga objašnjenja
zašto ti poklanjam nešto tako sitno.
Čovjek je splet iluzija i sanja,
pa to što dobivaš i nije jako bitno.
Te lažne riječi što izviru iz mene
iskrenost su, ali ne na papiru.
Tek svijetli nad pjesmom značenje pravo,
a slova u tami nijemo umiru.
Eto, oduljih uvod,
tek da stvarima dam miris i boju.
A sada, najvažniji dio pjesme.
Čestitku pravu evo ti tvoju.
Sretan rođendan, zanosni cvijete
koji danas odrasta u ženu.
Desetog drugog osamdeset pete
tek malen, krhak pupoljak se prenu
na Suncu.
A danas, ljubica procva u svom sjaju.
Miris ljupki kao plamen vatre.
Na vrhu brijega, ponosno se diči
što za njome i pjesnici snatre.
Sretan rođendan, zemaljska sireno.
Rascvjetala se makar nebrojeno puta.
A onda kada vratiš se u vodu,
natrag svojim korijenima, sebi
znaj da nikad nećeš moć zalutat,
jer korijen tog cvijeta raste u slobodu.
