Gojzerice lutalice
utorak, 15.01.2008.
Četiri dana na Velebitu II dio
Nakon prospavane noći u Kuginoj kući nastavili smo šetnju Premužićevom stazom. Ne može se opisati bogatstvo prirode, od cvijeća koje krasi livade pa do šarenih leptirića, cvrkuta ptica. Da ima medvjeda nagovještalo nam je prevrnuto kamenje. Bili smo sretni što je medo ispred nas, bolje da mi slijedimo njega nego da nam on određuje tempo hodanja.
Leptirić
Budakovo brdo je bio naš sljedeći cilj, tako da smo bezbrižno šetali i uživali u prirodi. Meni je taj treći dan bio iznimno težak jer sam očito trošila više kalorija nego sam ih unosila
...Sam uspon na Budakovo brdo mi je bio toliko naporan ( smiješno i žalosno) 
da sam cijelim putem kukala i mrgodila, već htjela odustati i ostati u podnožju brdašca i navaliti na klopu iz ruksaka 
koja me neodoljivo mamila. No opet su tu bili moji vjerni prijatelji Romanticus i Šumski čoek 
, pa su se istini za volju naslušali gluposti iz mojih usta 
, ali me i uvjerili da do vrha ima još sasvim malo. I vjerujete bili su u pravu! 
Kada smo se dovoljno nauživali na Budakovom brdu i nakon ručka iz ruksaka krenuli smo ka Bačić kuku koji nas je već više od 24 h mamio.
U podnožju nas je dočekala vesela grupa planianra, dio je odustao od uspona i čekali su da im se ostatak vrati sa vrha, a mi smo se zaputili ka vrhu bez imalo straha.
A da se baš previše ne hvalim, evo me na vrhu, 
doduše Šumski čoek mi je cijelo vrijeme bio moralna podrška jer mi je ovo prvi ovakav uspon..malo ozbilniji, gdje čovjek razmišlja kuda koju ruku staviti, kuda koju nogu, i kako zapravo rastegnuti vlastito tijelo jer je non-stop previše kratko da dohvati kamen na koji treba stati ili za kojeg se uhvatiti. 
I tako, sve što je lijepo kratko traje pa smo se zaputili dolje jer je trebalo još dosta "jahati" do Ravnog Dabra..Moja malenkost pri silasku..još uvijek sam jakooo ponosna na sebe što sam se popela na Bačić kuk!!!! Priznajem, bilo me je strah i nije mi bilo ni malo svejedno!
Zatim smo morali nastaviti dalje jer nas je čekao dalek put do doma na Ravnom Dabru...hodali smo dio kroz šumu, pa dio cestom, jer smo skrenuli sa Premužićke, a onda se konačno na vidiku ukazalo ono što smo i čekali
Pogled na Ravni Dabar u dolini...yesss
Nije preostalo ništa drugo nego uprtiti ruksake i polako se spuštati do doma
Nakon 3 dana suhe hrane konačno smo se dokopali kuhinje. Glavni mutikaše bilo smo Ivica i ja, no evo samo njega na slici, ja sam sa druge strane fotića 
I konačno...klopaaaaaa i naravno Velebitsko pivo...hikk...a jeeeee dobroooo, što se vidi i po rumenim obrazima 
Između večere i spavanja, bilo je pjesme i plesa, a onda je oko 1 h u noći sve utihnulo...Mirno smo prospavali noć.
Ljudi moji najboooljiii domar na svijetu je naš legendarni Mile ...evo nas kako se grlimo i ljubimo na rastanku, te uz obećanje da se zasigurno uskoro opet vraćamo, poziramo za uspomenu i dugo sjećanje
Popeli smo se ponovo do ceste i vratili na Premužićevu stazu. Do kraja smo uživali ušetnji kroz šumu, a kako bijaše na početku tako i na kraju, ekipa veselih planinara nasmijana i zadovoljna nakon lude avanture.
Kraj Premužićeve staze
Kizu ostavljamo za neki drugi pohod u ove krajeve i opraštamo se od čarobnog Velebita. Dogovarali smo iduće ture i sa žaljenjem se oprostili od planina, ali ipak sretni jer nas čeka morsko osvježenje.
Evo...Šumski čoek se prvi bacio u morske dubine
A onda je smislio nešto sasvim drugo..jadna jaaaaaaa 
Za kraj smo se slikali na Kubusu, pa sretni i zadovoljni otišli kod Macole na ručak i kući, put ravne nam Slavonije.
Što reći na kraju?
Premalo je riječi kojima se može opisati ovaj doživljaj i premalo slika koje bi to dočarale. Jednostavno....treba otići na Velebit i doživjeti!!
Ja jesam i sretna sam!
U međuvremenu od Velebita pa do danas svašta se događalo, no najljepše je ovo..
Zaleđeni slap na Jankovcu
