nedjelja, 27.02.2005.
Gladni virusi
Jučer smo se sinak i ja suočili s neobičnom vrstom virusa.Napadnu ovako, prvo glavobolja, zatim temperetura 39,5, napad kašlja i na kraju neviđena gladddd....
Utrka Pariz – Dakar je ništa u sporedbi sa mjerenjem temperature i jurnjavom između sobe, kuhinje i obrnuto. Dakle, ako vas napadne ovaj virus ništa od skidanja kila kao u dobroj staroj gripici, otpišite znojenje i mršavljenje.
Virusi su mutirali, dosta im je gladi. Sada žele pureće šnicle, filovane gužvarice, slane kiflice, pohovane sarmice i razne delicije...naravno između čaja i Lupoceta.
Da nisam zdravstveni radnik ne bih vjerovala nekom jadnom pacijentu koji je tako prošao, ali vlastito dijete mi je ogledni primjerak!
27.02.2005. u 20:21 •
9 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 24.02.2005.
Stvari za sreću
Jučer sam na poslu srela starog poznanika. Pamtim da još dok smo bili mladi i zbunjeni, sreću je sačinjavalo subotnje veče provedeno u disku. U to vrijeme bilo nas je uvijek jako puno u društvu, što više to bolje, nije bio problem prići nekom novom i upoznati se. Družilo se, veselilo, radovalo iako smo imali daleko manje materijalnog nego danas.
Sjećam se da mi je mama za disko jedva uspjevala sakupiti novac, i da mi je džep bio pun sitniša jer smo doslovce do posljednje banke skupljali sitniše iz njenog novčanika. Bila su to dobra vremena, vremena u kojima smo pomagali jedni drugima, sav novac se stavio na stol i kupilo se onoliko koka kola za koliko je bilo novaca, no svatko je iz društva dobio čašu. Znali smo podijeliti i bili sretni jer smo svi zajedno, a ništa nije bilo mjerljivo sa prijateljstvom.
I tako, dok sam ja printala recepte razgovarala sam s tim mojim prijateljem s početka priče. U međuvremenu je napravio veliku kuću, ima dvoje djece, dobar posao, supruga mu je također zaposlena . I nije sretan. Kaže:" Uvijek sam mislio da je kuća riješenje svih mojih problema, dok sam težio ka tom cilju bio sam sretan, a kada sam ga ostvario shvatio sam da to nije donijelo olakšanje koje sam očekivao."
Ja sam to saznala puno ranije od njega. Ali dok sam ga promatrala kako mi priča svoju priču, razmišljala sam kako on nije ni svijestan koliko je u stvari sretan. Uzaludno je bilo pokušati objasniti, samo sam mu spomenula kao ima divnu djecu i da ima veliki razlog za sreću!
Tko zna da li je shvatio ...
24.02.2005. u 22:11 •
7 Komentara •
Print •
#
utorak, 22.02.2005.
Nisam više ista
Godine i život koji nije onakav kakvim sam ga željela polako ostavljaju trag na meni.Nisam mogla ni zamisliti da se neću htjeti družiti, da neću htjeti otići na kavicu sa nekim zanimljivim, a da ne pišem o tome kako više nemam živaca za nova poznanstva.
Zavukla sam se u svoj začarani medvjeđi brlog i njuškicu provirim do posla ( to mi je drugi sigurni brlog) i natrag.
U mjesec i pol sam se uspjela udebljati 5 kg, pojma nemam kako i upalila se alarmna crvena žaruljica koja govori da nikad u životu nisam imala toliko kilograma.Ona Ja koja nikada nije imala viška!!!!!
Ne bih ja to nazvala depresijom.Samo sam se izgleda pomirila sa činjenicom da moje sunce uvijek mora biti iza tamnih oblaka, da mi ružičaste naočale ne pristaju uz oblik lica. Prestala sam biti Zvončica iz Petra Pana .Postala sam jednostavno JA. Ona ja koju ne poznam, ali takvu mi je nametnuo život, ona ja koja se prije tako rado dopisivala, smijala, trčala, bila uvijek za sve akcije, ludovanja, izlete, roštiljanja....
Ova zima mi je neki dan pokucala glasno na vrata i sa druge strane dovela osobu koja mi je bila vrlo nalik, ali osobu bez radosti.Gledala sam dugo to poznato lice i tek tada shvatila da sam to ja, da stojim pred ogledalom i da se ne poznajem.Tko sam, što radim, što očekujem od života? Gdje je moje mjesto na ovoj planeti?
I reči ću vamo opet, nije to depresija, to je samo buđenje u stvarnom svijetu, jer do neki dan sam živjela u bajci koja je bila samo moja bajka. Željela sam biti Zvončica i nisam uspjela. Nije više fora biti pošten, iskren ...nije više moderno željeti normalnu obitelj, topli zagrljaj, pružiti srce na dlanu, jer takvi budu pogaženi, slomljeni, izigrani...
Tko zna, možda u nekoj dugoj bajci, na nekom drugom planetu, možda tamo uspijem.
22.02.2005. u 20:58 •
7 Komentara •
Print •
#
srijeda, 16.02.2005.
Dobre stare poslovice
Prvo skoči pa onda reci – HOP!!!
Uvjerila sam se danas da je ta poslovica potpuno točna.Toliko sam se radovala da će moj sin opet imati svoju sobu, da ćemo saviti svoje toplo gnijezdo i konačno se opustit u životu.
Ostajem i dalje živjeti u čardaku ni na nebu ni na zemlji.Ne pitajte ni kako ni zašto....
A još ljudi kažu: ono što te ne ubije, to te ojača!....Mene je ovo ubilo...
Ljudski inat oko 5 tis. eura doveo je do toga da je moj ex izdubio 20 tisuća, a mi ostali bez stana. Zbogom pameti!A da je poslušao svi bi odavno imali mirne i sređene živote, ali ne...inat je njegova jača strana!!!!
I kako dalje, recite mi? Od kuda da više crpim snagu za dijete i sebe? Kako da izvalčim osmijeh na lice kada bih najradije plakala?
Vjerujte, nisam čarobnjak!!!!
16.02.2005. u 21:28 •
7 Komentara •
Print •
#
subota, 12.02.2005.
Valentinovo!?
U mom srcu je uvijek Valentinovo. Jedan određeni dan u kojem ću pokloniti osmijeh, poklon, radost ništa mi ne znači.I stoga se ja nikada ne radujem tom danu.Dan kao i svaki drugi.
Da li smo previše napuhali sve takve dane u kojima očekujemo da će sve krenuti na bolje, da od tog trena svijet više neće imati tamnih boja? Da tog dana ljubav dolazi svima jednakom mjerom i ostaje zauvijek?
Ne, Valentinovo je u svakom od nas, samo je pitanje koliko smo spremni svaki dan davati, a ne primati.
12.02.2005. u 13:10 •
11 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 06.02.2005.
Sjećanja
Pisao si sms sjedeći s druge strane stola.Dječački pogled dragih očiju otkrio mi je tajnu da ipak pišeš meni.Tako je i bilo.Niz sitnica rasutih te zime po hladnoj Slavoniji davale su mi snagu da preživim sve teške trenutke tog vremena.
Vjerovao si u mene.Bio mi podrška u svemu, pratio me na svakom koraku na kojem sam prije toga bila sama i pretpušena samoći.Ni jedno bogatstvo svijeta ne može se mjeriti sa pažnjim koju si nesebično davao, a znam da je i tebi ta zima bila užasno teška.
Sjetim te se i više nego bih smjela.Ne zato što je misao na tebe zabranjena, nego zato što tada opet probudim sve osjećaje koje pokušavam zakopati što dublje, što dalje od sebe.
Bez tebe ne bih bila ovo što sada jesam. Bez tebe ne bih znala da je ljubav velika i čista. Bez tebe ne bih znala da je Milka slatka, da su putovanja autobusom draga ako me ti čekaš na posljednjoj stanici, a isto tako ne bih nikada znala da je 24 kilometra vožnje tako kratko dok sam bila s tobom.Ne bih znala kako je teško otiči i ne poljubiti te ,a ne bih znala ni kako je teško znati da na svijetu postoji savršeni muškarac bez kojeg treba živjeti.
A sada....sada ne bih znala da sve to treba cijeniti da tebe nije bilo, možda bih kraj života prolazila ništa ne osjećajući, jer prije tebe i nije bilo ništa što bi se pamtilo. U tako malo vremana dao si mi snagu, volju, želju da nastavim živjeti, vjerovati.A onda...onda smo se rastali.
Taj rastanak ljubav je učinio vječnom.
Da li noću sanjaš mirno, da li si sretan kada u očima svog djeteta vidiš radost, da li si zadovoljan sa životom, da li si tužan kada me se sjetiš? Da li su ceste na tvom putu do kuće bez snijega, da li te dočeka toplina u domu, da li imaš ljubavi onoliko koliko trebaš? Nikada to neću saznati. Ali želim da ti se u životu vrati onoliko koliki si meni dao, a dao si mi jako puno.
Hvala TI!
06.02.2005. u 00:32 •
7 Komentara •
Print •
#
subota, 05.02.2005.
Misao
Ah....ti muškarci koji nas bude, koji nas kažnjavaju, ranjavaju, oni koji stvaraju u nama ljubav u potocima, koji nas ostavljaju kada nam je najteže, a mi se uvijek iz pepela ponovo podignemo, jake, čvrste i prvom prilikom napravimo...
...opet pogrešan korak...To mogu samo žene ;)))
05.02.2005. u 14:08 •
2 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 03.02.2005.
Zveckanje
Nije ovdje riječ o novcu.Bar ne konkretno. Priča je ovo o ključevima. Ključevima koji otvaraju vrata malog carstva zvanog-privatno vlasništvo.
Otprilike to izgleda ovako.Uđeš u neku zgradu, hodnici su puni vrata, a iza tih svih vrata puno je ljudskih sudbina: sretnih, tužnih, usamljenih, punih ljubavi, zdravih, bolesnih, siromašnih, bogatih, tužnih, nezadovoljnih, zadovoljnih i još raznih.Tko bi sve to znao.
Na jednim takvim vratima stajat će uskoro, bar se nadam, mala sjajna pločica sa dva imena i prezimenom ;)))). Iza tih vrata stanovat će sreća, jer konačno ćemo imati svoj kutak.Pa dobro i nije baš kutak, malo je to više kvadrata, ali nije sreća u veličini, nego u ljudima koji ih znaju podijeliti sa radosti.
Nakon deset godina braka, kuće u kojoj je stanovala studen, odlaska i pet godina u kojima smo mali Čovjek i ja živjeli u čardaku ni na nebu ni na zemlji otvorila su se zlatna vrata sreće.No opet, ne bih se previše radovala.Jer tko zna. Uvijek u meni negdje u nekom skrivenom kutku spava NNI, ništa nas ne smije iznenaditi.
Prije par dana sam dva puta virnula u "taj" stan.I od tada stalno u mislima igram tetris s namještajem.Ovo ovdje, ono tamo, kutna garnitura na lijevu stranu, od hrastovog regala izdvojiti dva dijela jer ne stane.Zid obojiti u boju marelice, kupiti novu radnu plohu za kuhinjski dio, mali okrigli stakleni stol u blagavaonu, za veliki stol nema mjesta.Dio namještaja preseliti kod roditelja.I zbog svega toga ni ne spavam ;)
Ali slatke su to muke.Samo da se sve ostvari i da vam virtualno mahnem s naša tri balkona!A o ratama kredita razmišljat ću kada za to dođe vrijeme.I ništa nije nemoguće samo ako se dovoljno jako želi, ali definitivno nije istinito ono da se cijeli svijet uroti da se to i ostvari.Ne, ne....ipak je to malo drugačije!
Joj zamislite zveckanje kljičeva koji otvaraju samo naša vrata :))), o jeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!!!
03.02.2005. u 20:20 •
5 Komentara •
Print •
#
utorak, 01.02.2005.
Početak i kraj
Ništa nije nastalo bez početka niti završilo bez kraja.
Kako to u mom životu biva, uvijek se nekim neobičnim slijedom poslažu stvari.Ova zima je čudna, donese i odnese, odledi i zaledi, da nadu pa ju opet uzme.To je isto kao kada napraviš snješka, a drugi dan od njega ostane samo mrkva i par dugmadi. Tek toliko da te podsjeti da je jučer postojao.
Možda sam ja fanatik koji slaže domino i ruša ga uživajući u tome. Netko to uživa uvijek biti na kraju početka ili na početku kraja, a da sredinu ni ne dotakne.
To me zasigurno čini drugačijom od ostalih, ali ni dalje nikom ne dozvoljavam da mi otme dugine boje koje postoje čak i u ovom sivilu otopljenog i razgaženog snijega.
Sutra je novi dan.Novi početak, novi kraj!
01.02.2005. u 21:13 •
3 Komentara •
Print •
#
