Jučer sam na poslu srela starog poznanika. Pamtim da još dok smo bili mladi i zbunjeni, sreću je sačinjavalo subotnje veče provedeno u disku. U to vrijeme bilo nas je uvijek jako puno u društvu, što više to bolje, nije bio problem prići nekom novom i upoznati se. Družilo se, veselilo, radovalo iako smo imali daleko manje materijalnog nego danas.
Sjećam se da mi je mama za disko jedva uspjevala sakupiti novac, i da mi je džep bio pun sitniša jer smo doslovce do posljednje banke skupljali sitniše iz njenog novčanika. Bila su to dobra vremena, vremena u kojima smo pomagali jedni drugima, sav novac se stavio na stol i kupilo se onoliko koka kola za koliko je bilo novaca, no svatko je iz društva dobio čašu. Znali smo podijeliti i bili sretni jer smo svi zajedno, a ništa nije bilo mjerljivo sa prijateljstvom.
I tako, dok sam ja printala recepte razgovarala sam s tim mojim prijateljem s početka priče. U međuvremenu je napravio veliku kuću, ima dvoje djece, dobar posao, supruga mu je također zaposlena . I nije sretan. Kaže:" Uvijek sam mislio da je kuća riješenje svih mojih problema, dok sam težio ka tom cilju bio sam sretan, a kada sam ga ostvario shvatio sam da to nije donijelo olakšanje koje sam očekivao."
Ja sam to saznala puno ranije od njega. Ali dok sam ga promatrala kako mi priča svoju priču, razmišljala sam kako on nije ni svijestan koliko je u stvari sretan. Uzaludno je bilo pokušati objasniti, samo sam mu spomenula kao ima divnu djecu i da ima veliki razlog za sreću!
Tko zna da li je shvatio ...
Post je objavljen 24.02.2005. u 22:11 sati.