Godine i život koji nije onakav kakvim sam ga željela polako ostavljaju trag na meni.Nisam mogla ni zamisliti da se neću htjeti družiti, da neću htjeti otići na kavicu sa nekim zanimljivim, a da ne pišem o tome kako više nemam živaca za nova poznanstva.
Zavukla sam se u svoj začarani medvjeđi brlog i njuškicu provirim do posla ( to mi je drugi sigurni brlog) i natrag.
U mjesec i pol sam se uspjela udebljati 5 kg, pojma nemam kako i upalila se alarmna crvena žaruljica koja govori da nikad u životu nisam imala toliko kilograma.Ona Ja koja nikada nije imala viška!!!!!
Ne bih ja to nazvala depresijom.Samo sam se izgleda pomirila sa činjenicom da moje sunce uvijek mora biti iza tamnih oblaka, da mi ružičaste naočale ne pristaju uz oblik lica. Prestala sam biti Zvončica iz Petra Pana .Postala sam jednostavno JA. Ona ja koju ne poznam, ali takvu mi je nametnuo život, ona ja koja se prije tako rado dopisivala, smijala, trčala, bila uvijek za sve akcije, ludovanja, izlete, roštiljanja....
Ova zima mi je neki dan pokucala glasno na vrata i sa druge strane dovela osobu koja mi je bila vrlo nalik, ali osobu bez radosti.Gledala sam dugo to poznato lice i tek tada shvatila da sam to ja, da stojim pred ogledalom i da se ne poznajem.Tko sam, što radim, što očekujem od života? Gdje je moje mjesto na ovoj planeti?
I reči ću vamo opet, nije to depresija, to je samo buđenje u stvarnom svijetu, jer do neki dan sam živjela u bajci koja je bila samo moja bajka. Željela sam biti Zvončica i nisam uspjela. Nije više fora biti pošten, iskren ...nije više moderno željeti normalnu obitelj, topli zagrljaj, pružiti srce na dlanu, jer takvi budu pogaženi, slomljeni, izigrani...
Tko zna, možda u nekoj dugoj bajci, na nekom drugom planetu, možda tamo uspijem.
Post je objavljen 22.02.2005. u 20:58 sati.