JADI MLADOG ALENA..
Jadi mladog Alena
Kao dijete nisam znao što je stvarno, a što nestvarno. Tada između vidljivog i nevidljivog nije bilo razlike. Kada mi je došlo pričao sam sve što mi je padalo na pamet, ne vodeći računa da to nekome možda ne paše. Tako sam nekoliko dana prije smrti bake rekao Tati da će ona tada i tada umrijeti. Ta mi je osobina priskrbila lijepe i ružne trenutke. Teta Dada je govorila da sam ja njezino čedo jer da sam na njezinog pokojnog muža, a jedni drugi su mojima blago sugerirali da nisam sasvim pri čistoj. To je dovelo do podjela u mojoj obitelji. Tata mi je govorio da sam tvrdoglav i čudan na mamine, a mama da je bolje i to nego da sam na tatine po bilo kojoj osnovi. To su pričali i zato jer sam kao pionir fanatično vjerovao u dvije stvari, i to sam govorio gdje sam stigao: da se svi super slažemo iako nas ima ko kusjih pasa (tj. naših naroda i narodnosti) i da imamo najrazvedeniju obalu. Da ne govorim o čeličanama, nogometu i finalnoj preradi drveta, u čemu smo bili, u mojoj dječjoj mašti, najbolji na svijetu. To mi je davalo osjećaj smisla.
ODRASTANJE (1)
U međuvremenu sam bolno odrastao i shvatio da nas Rusi šiju u čeliku, Brazilci u nogometu, a Šveđani u drvetu. Jedino mi je, nakon ovoga rata, obala ostala. To mi je i danas, kad mi nešto ne ide u životu, poput pogleda u vedro nebo. Jedan moj njemački kolega to zove meteorološko prosvjetiteljstvo. Godine stvarno ne igraju ulogu kada je logos u pitanju. I sada mi se događa, kada zapadnem u emocionalnu privrženost sjećanju, da mediteranskim prijateljima kažem da im je dobar noćni život, ali im je obala za kurac. Još im kažem, jer je to naša pošpanjolizirana emigracija, koja šeta identitetima, da im more smrdi kao Bata Živojinović dok je nosio ranjenog Borisa Dvornika kroz močvaru u jednom od naših filmova.
ODRASTANJE (2)
Kad god mi je teško sjetim se učiteljice Biserke i satova zemljopisa, gdje nam nitko nije bio ravan, i gdje je Vojvodina bila najveća žitnica Evrope, a u Dinari se poput duhova zemlje krila neviđena rudna bogatstva. Sjetim se te krvožedne prosvjetne radnice iako mi je jednom pred cijelim razredom čupala kosu zbog običnog falsifikata roditeljskog potpisa na kraju polugodišta. A bila je zlopaka kad je našeg Predraga matematičara, koji je prije deset godina prvo izbjegao u Banja Luku, a onda u Kazahstan, dovela pred ploču i prekorila jer je govorio tisuću umjesto hiljada. Predrag je nakon toga mjesecima javno mokrio u hlače kada je odgovarao za ocjenu. To je bilo one godine kada je Zdravko Čolić s Lokicama bio zadnji na Euroviziji s hitom "Gori vatra".
SRASTANJE
Danas mi je teško jer sam pročitao da su nizozemske prostitutke potpisale s vlasnicima bordela kolektivni ugovor. Zbog njih mi je drago jer su za razliku od prosječnih hrvatskih nevjesta klasno svjesne i sindikalno solidarne, i što će napokon imati prava kao svi zaposleni u uslužnim djelatnostima. Jedino sam zavidan što kod njih sve ide tako lako. Nervira me što se znaju dogovoriti i oko bizarnosti, jer bi htio da tako bude i ovdje. Kolektivni ugovor spada u dječju maštu kada su u pitanju čak i hrvatski novinari i njihove medijske kuće. Lijevoliberalni "Feral Tribune", beskrvni "Globus" i pornografski "Nacional" u tome idu ruku pod ruku. Jer kad su radnička prava u pitanju i najveći socijalni teoretičari i zagovornici samoupravljanja postaju praktični kapitalisti. Nitko ne želi svome dati prava. Ali zato grakću kada vijetnamska djeca prave reebokice za dolar dnevno. Naravno da treba pisati o nepravdi, ali nije u redu biti licemjeran. I zato nas nizozemske prostitutke šišaju na svim poljima, od standarda do poštenja. Platiš – dobiješ. Barem znaš na čemu si. Zato njima ne mogu piliti da je naša obala najrazvedenija – jer one znaju kako je to.
|
