|
|
|
Bajka o mikrofinanciranju Ova bajka o mikrofinanciranju seže u daleku 1970. godinu. Prema pričanjima tada je Muhammad Yunus (Muhamed Junus, rođen 1940. u Bangladeshu, „bankar siromašnih“) posudio 27 dolara ženi koja se bavila izrađivanjem namještaja od bambusa. Novac je posudio bez ikakvog instrumenta osiguranja, a cjelokupni iznos mu je vraćen na vrijeme i još koji dolar više kao zahvala za posuđeni novac. Tako je Yunus dobio ideju da se siromašnim ljudima davaju manji krediti bez ikakvog osiguranja (hipoteke, jamaca, zadužnica) jer je očito da siromašni ljudi vraćaju redovito kredite što je i dan danas točno. Oni koji imaju najmanje uvijek prvi vrate dugove. 1976. godine Yunus osniva Grameen banku kako bi financirao siromašne stanovnike Bangladeša. Smatrao je kako vrlo maleni krediti mogu poboljšati njihove šanse za preživljavanje. Yunus je dobitnik Nobelove nagrade za mir 2006. godine. Razlog zašto sam napisao da se radi o bajci o mikrofinanciranju jest negativna strana mikrofinaciranja koja je došla do svog izražaja na primjeru Hrvatske. Negativna strana su visoke kamate (od 10 do čak 50% iako su Zakonom kamate ograničene na 14%), mali iznosi kredita s kojima se teško može započeti neki veći posao (najveći iznos odobrenog kredita je manji od 100.000 kuna, a prosječni iznos je oko 15.000 kuna), s jedne strane poduzetnici uzimaju mikrokredit s enormno visokom kamatnom stopom, a s druge strane primaju državne poticaje od kojih vraćaju kredit. Kod nas postoje ukupno tri organizacije koje se bave mikrofinanciranjem, a dvije od njih su u procesu likvidacije. Pozitivna strana mikrokredita jest što se oni daju onim osobama odnosno poduzetnicima koji nisu u mogućnosti zadužiti se putem klasičnog kredita koji ima nižu kamatnu stopu i potencijalno veći odobreni iznos. Muhamed Junus svjestan da siromašni ne mogu zadovoljiti uvjete za klasične kredite imao je zaista dobru namjeru pomoći siromašnima da pokrenu neki mali obiteljski posao i prežive, ali današnji koncept mikrofinaciranja više nalikuje na zelenašenje. Do 2006. godine Junusova banka je odobrila kredite u iznosu oko 6 milijardi dolara, a svaki pojedini kredit ne prelazi iznos od 150 dolara (u siromašnim zemljama to je priličan novac!). Model je preuzet u 23 zemlje svijeta. U Bosni i Hercegovini ovaj model financiranja poduzetničke aktivnosti je posebno popularan. Kako otpustiti radnika U posljednjih godinu dana dosta je ljudi dobilo otkaz. I danas su neki dobili otkaz. I dok ovo čitate neki poslodavac razgovora sa svojim zaposlenikom o ukidanju njegovog radnog mjesta, smanjenju troška osoblja zbog smanjene potražnje, tehnološkom višku ili nekom četvrtom razlogu zbog kojeg za zaposlenika nema više mjesta u poduzeću. Možda ste i vi jedna od osoba koja je dobila otkaz u protekloj godini ili ste osoba na spisku za otkaz u ovoj godini. Nikad ne znate što vaš poslodavac planira. Nikad ne znate koje nevolje mogu pogoditi vaše poduzeće. Ukoliko ste osoba koja je već dobila otkaz sigurno ste u trenutku dok vam je šef priopćavao žalosnu vijest pomislili kako je bezdušan, apatičan, kako ne misli na vašu budućnost, vaš stambeni kredit, vaš kredit za auto, rate za maturalac vašeg djeteta... No istina je često suprotna. Poslodavcima je teško davati otkaze u takvim slučajevima. Tim više što poslodavac unaprijed zna da je danas teško pronaći posao. Jedno je dati otkaz pripravniku koji nije zadovoljio kriterije, a sasvim drugo dati otkaz osobi koja je u poduzeću radila od osnutka, ima djecu, kredit, marljiva je, savjesna, stručna i školovana. A danas upravo takvi dolaze na spisak za otkaz. Nedavno sam gledao jedan film koji prikazuje surovost procesa otpuštanja zaposlenika u SAD-u. „Up in the Air“ ili u prijevodu „Ni na nebu, ni na zemlji“ film je koji daje jedno novo drugačije svijetlo na recesiju koja je pogodila Sjedinjene države, a nešto kasnije i gotovo cijeli svijet. Iako je film predstavljen kao komedija, daleko je to dublja priča od klasične američke komedije. U središtu radnje je poslovni muškarac Ryan (George Clooney) čije je posao otpuštanje ljudi. Ryan putuje po svim gradovima u SAD-u i u tvrtkama koje moraju otpustiti radnike zbog recesije obavlja prljav posao koji ne žele napraviti menadžeri. On otpušta radnike, a da im pritom ne spominje riječ otpuštanje, otkaz i slično tome, nego radnicima govori da su pozvani na razgovor kako bi pričali o njihovoj budućnosti, ali negdje izvan tvrtke u kojoj trenutno rade. Ryan im pokušava uručiti otkaz na što bezbolniji način. Profil radnika je uglavnom sličan, svi su manje-više dugi niz godina radili u svojim tvrtkama, gradili uspjeh tvrtke, maksimalno bili predani radnim zadacima, požrtvovni itd. Tim više je proces otpuštanja težak, ali Ryan uspješno obavlja svoj posao. Budući da priroda posla zahtjeva stalna putovanja avionom, Ryan je postao opsjednut svim povlasticama koje imaju lojalni putnici. Cilj mu je prijeći 10 milijuna milja i postati sedma osoba u svijetu kojoj je to pošlo za rukom. S jedne strane priče dakle imamo radnike koju su nakon što su pola svog života posvetili radu u istoj tvrtci dobili otkaz i sada su depresivni, očajni, ne znaju što će s kreditima, kako će prehraniti djecu, a s druge strane imamo Ryana kojem je cilj postati najlojalniji putnik kojeg će svaki službenik u American Airlinesu podraviti s naklonom do poda i ugravirati njegovo ime u zrakoplovima. U ovom filmu mogu se pronaći brojni Hrvati, ali nažalost u ulogama otpuštenih radnika, a nikako u ulozi Ryana. „Na putu“ Jasmile Žbanić Hrabar film. Film koji govori o teškim i dubokim temama, problemima u vezama, islamu, vehabizmu... Tim riječima bih jednostavno opisao ovaj vrlo gledani film Jasmile Žbanić koji je zadobio veliku medijsku pažnju. Amar (Leon Lučev), kontrolor leta u zračnoj luci Sarajevo i Luna, stjuardesa u B&H airlinesu (Zrinka Cvitešić) ljubavni su par koji ne može imati djecu. Amar se često alkoholizira te zbog toga dobija 6 mjeseci suspenzije s posla. Slučajno sretne svog prijatelja Bahriju (Ermin Bravo) iz vojske koji se okrenuo vehabizmu, konzervativnom pokretu u Islamu. Bahrija povlači Amara za sobom. Amar se od ljubitelja seksa i alkohola okreće ekstremnoj vjeri, klanja se, ide u džamiju, odbija voditi ljubav s Lunom, ne želi izlaziti u noćne klubove itd. Luna je bijesna jer se Amar okrenuo njoj neprivlačnom pravcu. U ludilu jer ne može vjerovati da je Amar ne želi više niti dotaknuti prije braka izgovara rečenicu koja predstavlja svojevrsni vrhunac filma „Što bi ja sad trebala postat djevica?“ Amar je lik koji traži samog sebe, a Luna to njegovo traženje teško podnosi. Iako ljubav u ovom vezi nije upitna, opstanak veze je ipak doveden u pitanje zbog radikalnih promjena u Amarovom ponašanju i razmišljanju. Dokaz da ljubav u vezi nije ključ uspjeha. Film s jedne strane govori o problemima jednog para, a s druge strane je to puno dublja priča koja se dotiče nejednakosti žena (Bahrija se ne želi rukovati s Lunom samo zato jer je žena), vjerskih ekstrema (muškarac ima pravo na brak s dvije žene, dok istovremeno žene imaju minimalna prava). No film nije niti antiislamski niti proislamski. Ovaj film treba gledati kroz likove kako kaže i sama Jasmila. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su savršeno, ali stvarno savršeno, odglumili svoje uloge i utjelovili likove bez da gledatelji i u jednom trenutku dovedu u pitanje da su Luna i Amar prave sarajlije, kontrolor leta i stjuardesa koji ne mogu imati djecu. Tko već nije, neka svakako pogleda ovaj hrabar film! |
Komentari On/Off
Dnevnik.hr  since 18th January 2008 Dnevnik.hr Do sada vas je bilo na blogu: |
