U posljednjih godinu dana dosta je ljudi dobilo otkaz. I danas su neki dobili otkaz. I dok ovo čitate neki poslodavac razgovora sa svojim zaposlenikom o ukidanju njegovog radnog mjesta, smanjenju troška osoblja zbog smanjene potražnje, tehnološkom višku ili nekom četvrtom razlogu zbog kojeg za zaposlenika nema više mjesta u poduzeću. Možda ste i vi jedna od osoba koja je dobila otkaz u protekloj godini ili ste osoba na spisku za otkaz u ovoj godini. Nikad ne znate što vaš poslodavac planira. Nikad ne znate koje nevolje mogu pogoditi vaše poduzeće. Ukoliko ste osoba koja je već dobila otkaz sigurno ste u trenutku dok vam je šef priopćavao žalosnu vijest pomislili kako je bezdušan, apatičan, kako ne misli na vašu budućnost, vaš stambeni kredit, vaš kredit za auto, rate za maturalac vašeg djeteta... No istina je često suprotna. Poslodavcima je teško davati otkaze u takvim slučajevima. Tim više što poslodavac unaprijed zna da je danas teško pronaći posao. Jedno je dati otkaz pripravniku koji nije zadovoljio kriterije, a sasvim drugo dati otkaz osobi koja je u poduzeću radila od osnutka, ima djecu, kredit, marljiva je, savjesna, stručna i školovana. A danas upravo takvi dolaze na spisak za otkaz. Nedavno sam gledao jedan film koji prikazuje surovost procesa otpuštanja zaposlenika u SAD-u.
„Up in the Air“ ili u prijevodu „Ni na nebu, ni na zemlji“ film je koji daje jedno novo drugačije svijetlo na recesiju koja je pogodila Sjedinjene države, a nešto kasnije i gotovo cijeli svijet. Iako je film predstavljen kao komedija, daleko je to dublja priča od klasične američke komedije. U središtu radnje je poslovni muškarac Ryan (George Clooney) čije je posao otpuštanje ljudi. Ryan putuje po svim gradovima u SAD-u i u tvrtkama koje moraju otpustiti radnike zbog recesije obavlja prljav posao koji ne žele napraviti menadžeri. On otpušta radnike, a da im pritom ne spominje riječ otpuštanje, otkaz i slično tome, nego radnicima govori da su pozvani na razgovor kako bi pričali o njihovoj budućnosti, ali negdje izvan tvrtke u kojoj trenutno rade. Ryan im pokušava uručiti otkaz na što bezbolniji način. Profil radnika je uglavnom sličan, svi su manje-više dugi niz godina radili u svojim tvrtkama, gradili uspjeh tvrtke, maksimalno bili predani radnim zadacima, požrtvovni itd. Tim više je proces otpuštanja težak, ali Ryan uspješno obavlja svoj posao. Budući da priroda posla zahtjeva stalna putovanja avionom, Ryan je postao opsjednut svim povlasticama koje imaju lojalni putnici. Cilj mu je prijeći 10 milijuna milja i postati sedma osoba u svijetu kojoj je to pošlo za rukom. S jedne strane priče dakle imamo radnike koju su nakon što su pola svog života posvetili radu u istoj tvrtci dobili otkaz i sada su depresivni, očajni, ne znaju što će s kreditima, kako će prehraniti djecu, a s druge strane imamo Ryana kojem je cilj postati najlojalniji putnik kojeg će svaki službenik u American Airlinesu podraviti s naklonom do poda i ugravirati njegovo ime u zrakoplovima. U ovom filmu mogu se pronaći brojni Hrvati, ali nažalost u ulogama otpuštenih radnika, a nikako u ulozi Ryana.
Post je objavljen 12.02.2011. u 16:53 sati.