en-sof

utorak, 17.02.2009.

NOCNA VILA

Te noci na stijenama sam odlucila docekati zoru, opušteno uzivati u carima koje pruza noc, osluškivala sam vijetar uzivala u zvukovima, u daljini su se culi glasovi ljudi nošeni povjetarcem, tako mirno i opijajuce. Ubrzo sam utonula u san. Kad sam se probudila jos uvijek je bio mrak, pogledala sam oko sebe i na drugoj stijeni ugledala tebe. Okupana mjesecevim sjajem tako si bozanstveno izgledal. Gledala sam te ne znam ni sama koliko dugo, tada si se okrenula i pogledala me ravno u oci. Aaaaa izgubila sam se u tom plavetnilu koje si nudila. Kao da sam zaronila u najdublje more. Tako predivno, tako, tako posebno, nisam mogla odvojiti pogled, jednostavno sam te morala gedati. Ti se se samo smjeskala i uzivala u toj igri, carima koje si posjedovala. Lagano si ustala, kao da si lebdjela, protrljala sam oci da bi se uvjerila da nije san, sjela si pored mene i dalje si imala osmijeh na licu. Ja sam te samo gledala kroz glavu mi je proslo milion misli ( trebam li sto reci, dal da te pitam stogod, da te pozdravim???????...) ni jednu rijec ni jedan zvuk preko mojih usana nije moga da prijedje. Samo sam te zeljela gledati, jer kao da smo tako pricale u oci se gldajuci. Tvoja duga kosa lagano je viorila na vjetru igrajuci se po zraku, tvoja bljeda put jos je vise dala magicnosti tvoje pojave, kao da si se mjesecom ogrnula, more u oci pretocila. Tada si progovorila, nikad ali nikad takav glas cula nisam, nikad me nista tako opilo nije, gubila sa se u tome svemu. Izgubila sam pojam o vremenu i prostoru, samo smo postojale mi. Ti si vodila igru ja sam kao kakav pijun radila sve sto si htjela, taj tvoj osmijeh bio je tako caroban. Svake veceri bi se vracala na nasu stijenu i sa tobom docekala budjenje dana. Noci su bile nase utociste, samo nocu smo imale jedna drugu, dani su bili dugi i samotni a noci kratke prekratke a opet tako posebne. Ljeto se blizilo kraju duboko u sebi sam osjecala da je to i kraj nas. Nisam to zeljela ali tako je moralo biti. Ta noc nam je bila tako posebna u zagrljaju tvome sam docekala zoru, sunce se polako budilo na obzorju, cvrsto si me drzala u narucju i saputala mi njezne rijeci. Pogledala sam te u oci i znala da je kraj, uzvale smo u svakom trenutku. Tada si ustala i njezno me poljubila. Ostala sam tako stajati zatvorenih ociju, kada sam ih otvorila vise te nije bilo tu, jedini trag koji si ostavila bila je plava ruza koju je sunce kupalo svojim zrakama. Sljedece ljeto vratila sam se na nasu stiijenu u nadi da cu te naci ali umjesto tebe tamo je stajala najljepsa plava ruza koju sam ikada vidjela, sama spoznaja da si bila tu, da si ovu ruzu ostavila samo za mene bila je dovoljna da mi napuni srce ljubavlju i nadom. Ova ruza sto je nosim na sebi obiljezje je ljubavi kojoj pripadam.
Posveceno Nocnoj Vili

nedjelja, 15.02.2009.

svjetlo koje se zove nada

Odavno sam zarobljena okovima tame, strahovi koji kolaju mojim venama i najhrabrijima lede krv u žilama. Svaki moj korak izaziva bol, svaki moj osmjeh maska je straha. Skrivam se i bježim pred životom svojim jer jedino tako živjeti znam. dani prolaze pored mene, ne znam im ni ime ni broj, kad se okrenem iza sebe sablasno stoji prikaza sto, dani minuli što su protekli mi kroz prste kao pijesak sto pustinju krasi. Kad bi bar negdje oaza postojala, onako spokojna i predivna da mi sigurnost pruži, nježna ruka koja će me pridržavati i voditi kroz tamu koja je obavila moj svijet. Kad pogledam shvatim svaki puta kada se ponadam da ruku će da mi pruži u životu netko jači, dovoljno jak da vodi me kroz sumorne dane i pokaže mi sunce i ljepote života to se raspline kao mjehurić sapunice i lupim o tlo. Toliko puta sam već lupila da mi se više ni ne diže. Izgradila sam utvrde, izgradila sam svjetove kako bi kroz život mogla da nosim teret svojih prošlih, sadašnjih i budućih zbivanja, nada u meni još uvijek tinja da ipak će netko ruku da mi pruži i opet ću svoje umorno i ranjeno tijelo da podignem i zajedno ćemo rasti i suncu se smijati, svaki novi dan za nas će radost biti. Nada, nada i samo nada mi ostaje da će sve dobro da bude. A što onda kada nada nestane, kada u zaborav ode? Što će tada od mene da bude? Dali je moguće da nada nestane i onaj žar u mojim očima ugasne? Ne bi voljela doznati što nosi dan bez nade. Stoga dižem glavu i koračam prema naprijed koracima sitnim ali za mene bitnim, za svoj opstanak se borim. A ti koja će ruku da mi pruži možda te prepoznati ne ću, oprosti unaprijed jer za život svoj u normali se borim. Ako ćeš biti ona prava tada ćeš znati kako ruku da mi pružiš a da ju ja prihvatim. Ukoliko samo ruku mi pružaš a pravi način nije ti pokazan, tada molim te produži jer ovdje mjesta za tebe nema.