Odavno sam zarobljena okovima tame, strahovi koji kolaju mojim venama i najhrabrijima lede krv u žilama. Svaki moj korak izaziva bol, svaki moj osmjeh maska je straha. Skrivam se i bježim pred životom svojim jer jedino tako živjeti znam. dani prolaze pored mene, ne znam im ni ime ni broj, kad se okrenem iza sebe sablasno stoji prikaza sto, dani minuli što su protekli mi kroz prste kao pijesak sto pustinju krasi. Kad bi bar negdje oaza postojala, onako spokojna i predivna da mi sigurnost pruži, nježna ruka koja će me pridržavati i voditi kroz tamu koja je obavila moj svijet. Kad pogledam shvatim svaki puta kada se ponadam da ruku će da mi pruži u životu netko jači, dovoljno jak da vodi me kroz sumorne dane i pokaže mi sunce i ljepote života to se raspline kao mjehurić sapunice i lupim o tlo. Toliko puta sam već lupila da mi se više ni ne diže. Izgradila sam utvrde, izgradila sam svjetove kako bi kroz život mogla da nosim teret svojih prošlih, sadašnjih i budućih zbivanja, nada u meni još uvijek tinja da ipak će netko ruku da mi pruži i opet ću svoje umorno i ranjeno tijelo da podignem i zajedno ćemo rasti i suncu se smijati, svaki novi dan za nas će radost biti. Nada, nada i samo nada mi ostaje da će sve dobro da bude. A što onda kada nada nestane, kada u zaborav ode? Što će tada od mene da bude? Dali je moguće da nada nestane i onaj žar u mojim očima ugasne? Ne bi voljela doznati što nosi dan bez nade. Stoga dižem glavu i koračam prema naprijed koracima sitnim ali za mene bitnim, za svoj opstanak se borim. A ti koja će ruku da mi pruži možda te prepoznati ne ću, oprosti unaprijed jer za život svoj u normali se borim. Ako ćeš biti ona prava tada ćeš znati kako ruku da mi pružiš a da ju ja prihvatim. Ukoliko samo ruku mi pružaš a pravi način nije ti pokazan, tada molim te produži jer ovdje mjesta za tebe nema.
Post je objavljen 15.02.2009. u 11:22 sati.