Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 26.08.2006.

Grčka mitologija

Fedra – opsjednuta incestuoznom požudom

Fedra (svijetla – po Athumanunhu) žena velikog junaka Tezeja, majka Akamantova i Demofonova potajno se zaljubila i gajila incestuoznu požudu prema Hipolitu (od konja prestrašenih – po Athumanunhu) vanbračnom sinu Tezeja i amazonske kraljice Antiope. Da ne bi slučajno osporavao pravo svoje braće na atensko prijestolje Tezej je Hipolita poslao Piteju koji ga je prihvatio kao svog nasljednika na troazenskom prijestolju. Hipolit je od svoje majke Antiope naslijedio iznimnu predanost božici Aretemidi, pa joj je podigao novi hram u Troazenu nedaleko kazališta. To pak je sada strašno rasrdilo božicu Afroditu koja je to smatrala osobnom uvredom i odlučila je kazniti Hipolita. Tako je zapravo božica Afrodita uredila i bila glavni krivac za potajnu incestuoznu požudu koju je Fedra osjećala prema posinku Hipolitu. Što se kasnije događalo Athumanunh će napisati u najkraćim crticama. Dakle, u početku Fedra nikome nije povjerila svoju incestuoznu požudu, ali je sve manje jela, loše je spavala i postala toliko slaba da je to zabrinulo njezinu staru dadilju koja je naposljetku spoznala istinu. Dadilja je savjetovala Fedri da Hipolitu napiše pismo i prina mu njezinu požudu prema njemu. No, dobro kako Athumanunh posjeduje to pismo slobodno ga prevede i napiše Vama. Idemo onda ispisati Fedrino pismo Hipolitu: 'Mi, žene s kretskog dvora, nesumnjivo smo predodređene da budemo obeščašćene u ljubavi. Sjeti se samo moje bake Europe, moje majke Pasifaje ili pak moje sestre Arijadne! Joj nesretna Arijadna, napuštena je od tvojega bezvjernoga oca Tezeja koji pak je ubio tvoju majku kraljicu Antiopu. Zašto tebe Furije nisu kaznile poradi pokazivanja nesinovske ravnodušnosti prema sudbini vlastite majke? Tako će Tezej jednoga dana ubiti i mene. Ne bismo li nas dvoje mogli otići i živjeti neko vrijeme zajedno navodeći kao razlog našu obostranu strast prema lovu? U međuvremenu nitko ne bi posumnjao u našu naklonost jedno prema drugom, pa već smo živjeli pod istim krovom, a ja sam ti pomajka…' Neće dalje pisati Athumanunh jer i ovo bi bilo dostatno. Naime, kada je Hipolit pročitao pismo bio je užasnut i odmah ga spalio, te požurio u odaje Fedre ne bi li je ukorio u njenom naumu. Međutim, kada je Fedra shvatila da Hipolit ne pristaje na njezinu ponudu ona je brže-bolje strgala svoju odjeću i glasno stala vikati stražarima: 'Pomoć! Pomoć! Silovana sam!' To joj još nije bilo dovoljno, pa se kasnije i objesila ostavivši optužno pismo Tezeju u kojem za sve krivi Hipolita. Tezej je načisto poludio, prokleo je Hipolita i zabranio mu da uopće dolazi u Atenu. Kasnije pak se dosjetio da još ima tri neispunjene želje koje mu je obećao njegov otac Posejdon. Tako je zaželio da Posejdon pošalje na Hipolitov put neku od morskih nemani koja će ga ubiti. Kada se tako Hipolit vozio uskim putom preko Istma, pojavio se veliki val kojeg je podigao Posejdon. Val je potopio Molursku stijenu, a iz njegove pjene iskočio je strašni bijeli tuljan koji je rikao, te poplašio četiri Hipolitova konja koji su izbezumljeno pojurili prema stijeni. No, Hipolit je bio vješt u upravljanju s četveropregom, pa ih je uspio skrenuti od ruba provalije, ali zaprega je zakačila drvo masline (rhachos – troazenski izraz za neplodnu maslinu). Naime, kada su Hipolitove uzde zapele za grane te masline, zaprega se prevrnula i razbila. Hipolit je najprije udario u drvo, potom u stijenu, a naposljetku se spetljao u uzde, te su ga vlastiti konji odvukli u smrt. Hipolitova smrt sada je strašno rastužila, ali i rasrdila božicu Artemidu, pa je ona uredila Adonisovu smrt kako bi se osvetila Afroditi. Evo, to bi bilo to, mada Athumanunh upozorava da priča ima nastavak, jer su se umiješali Artemida, Asklepije, Had, Morije i sam Zeus. Bilo je još problema i nadmudrivanja, ali o tomu neki drugi put.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...