Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
ponedjeljak, 09.01.2006.
Sumerska mitologija
Utnapištim i njegova tajna vječitog života (nastavak)
Putovao je tako Gilgameš preko gora i dolina, dok napokon nije ugledao dva gorska vrha Mašua, dva vrha Blizanca, dva Čuvara Sunca na izlasku i zalasku. Na vratima Mašua stajahu strašni Štipavci (polu ljudi polu zmajevi koji mogu čovjeka usmrtiti jednim jedinim pogledom – po Athumanunhu) No, tri četvrtine Gilgameševe naravi bijaše božanska. 'Što tebe dovodi do ovoga mjesta zabranjenog?' Željeli su znati strašni Štipavci. 'Tražim svog oca Utnapištima i želim mu postaviti pitanja o Životu i Smrti.' Odgovori Gilgameš. 'To je put najtamnije tame, zar te nije strah Gilgamešu?' Željeli su znati Štipavci. 'dakako da se bojim, ali svejedno mi je i želim ući.' Odgovori im Gilgameš, a Štipavci mu na to otvore vrata. Gilgameš uđe u tamu najtamniju. Tama ispuni njegova usta i oči njegove. Gilgameš posegne rukom da uhvati gustu tamu, ali mu ona kroz prste iscuri. Nastavi tako Gilgameš hodati sve dok vani nije granulo Sunce, pa za obzor natrag zašlo. Napokon Gilgameš izađe iz Tame u Svijetlo, u Vrt Sunca. Tu, uz obalu mora gorčine Gilgameš sretne Siduri – božicu mudrosti. Siduri primijeti Gilgamešev umor, pa mu to ovako kaza: 'Klonuo si, srce ti je očajem ispunjeno. Nikada nećeš naći život vječni.' Premda umoran i iscrpljen Gilgameš ustraje da će govoriti s Utnapištimom. 'Nikada ni jedan smrtnik neće proći more gorčine.' Upozori ga Siduri. 'Jedino Šamaš, bog Sunca, može preko tog mora prijeći. Okani se toga. Vrati se kući, jedi, pij i uživaj, veseli se. Čovjeku je suđeno umrijeti, ali život mu je ispunjen slastima i nasladama.' Opetovano će Siduri. 'Kakva slast života kada je Enkidu mrtav meni ostaje?!' Siduri napokon odustane i uputi Gilgameša: 'Kad je tako neka ti je onda. Idi i potraži u šumi onoj Uršanabija, prijevoznika preko mora gorčine, ali zapamti vode mora gorčine nikako ne dotiči.' Tako napokon Gilgameš stigne do kuće Utnapištima. 'Ja sam Gilgameš, gospodar Uruka. Stigoh ja izdaleka, kroz mračnu prazninu i preko mora gorčine, da te upitam zašto ljudi umiru. Enkidu, moj prijatelj je mrtav, a i mene obuzima strah od smrti. Zar i ja moram poći za prijateljem u kuću Praha? Ti si nekoć čovjek bio baš poput mene, pa ispričaj mi svoju tajnu i priču praoče moj.' Zatraži Gilgameš od Utnapištima. 'Sve što nikne i uvene. Smrt po mudraca, kralja i luđaka jednako dolazi. Vretence živi u slavu Sunca i začas ga nestane. Čovjek raste poput trstike u vodi i pada posječen. Smrt je poput sna, sve živo jednom pohodi. Bogovi odmjeravaju dane Života i dane Smrti, ali ti poslušaj priču moju. Nekoć davno prije ja sam živio u gradu Šurrupaku, na predivnim obalama Eufrata i bio vjeran sluga mudrog boga Ea. Grad je ostario, a i bogovi su s njim ostarjeli – Veliki Anuu i sva djeca Njegova: Enlil, Ea, Ninurta, Ennugi, Ištar i ostali. Tada je Ištar zametnula kavgu među ljudima: ratove i nemire. Bogovi ne mogahu spavati od silne buke i graje koju ljudi dizahu. Napokon Enlil ljutito predloži ostalim bogovima da potope sve ljude kako bi se oni mogli pošteno odmoriti. Svi ostali bogovi se složiše. Čak ni Ea nije smio upozoriti ljude, pa on došapne tajnu vjetru koji je prenese u trstici šaptom meni u san. Vjetar mi je danima šaputao da srušim kuću svoju i sagradim veliku lađu natkrivenu. U tu lađu ja sam ukrcao sjeme svih živih stvorova što sam ih poznavao, uzeh mužjaka i ženku svakog živog stvora kojeg sam poznao, povedoh ženu i djecu svoju u lađu. Šest dana i šest noći bjesnilo je nevrijeme, a onda se sedmoga dana nevrijeme stiša. Pogledah oko sebe i vidjeh samo vodu beskrajnu, zaplakah, ali samo dodah vodu vodi beskrajnoj. Lađa se moja napokon nasuka na planini Nisir, a ja htjedoh provjeriti opada li voda. Prvo oslobodih goluba, pa lastavicu i na kraju gavrana. Lastavica i golub iscrpljeni se vratiše natrag na lađu, a gavran se nije vratio – našao je negdje odmorište, pa ja sav radostan prinesoh žrtvu bogovima.' … Uh, ova se priča otegnula, Athumanunh nikako da je završi, a spustila se i noć plavetna. Kako Athumanunhu noć ima čarobnu moć, on će se prepustiti plavetnim noćnim snovima, a Vama priču ipak završiti sutra.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...