Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 13.02.2005.
Mitologija (bajoslovlje) Hrvata
Mitologija ili bajoslovlje Hrvata
Bajoslovlje drevnih nam predaka vezana je uz mitologiju Slavena koja je jako raznorodna, ispremiješana i isprepletena kao odraz migracija iz dalekih krajeva i kulturne raznolikosti. Dakako da je Athumanunh pregledao i pročitao brda zapisa i knjiga koja govore o mitologiji Slavena. Slavenske legende koje Athumanunh razlikuje su: ruske, ukrajinske, bjeloruske, poljske, češke, slovačke, kašupske, bugarske, lužičko-srpske, makedonske, srpske, slovenske i hrvatske. Sve one, bar se tako Athumanunhu učinilo, crpe zajedničko povijesno nasljeđe, ali se ponekad i razlikuju. Opet, lako se da primijetiti i nešto što mitologije Slavena preuzimaju iz drugih mitologija. Evo primjera: drevni Iranci za boga imaju riječ – bogu, a riječ rayi označava im raj, riječ sventu označava svijet. Slaveni smatraju Sunce i Vatru djecom boga Svaroga koji iz Sunca rađa toplinu i svijetlost. Onda tu je bog vjetra Stribog, a njegova su djeca vjetrovi na Nebu. Iranci također štuju Sunce kao božanstvo, a ima i neka veza između slavenskog Simargla i drevnog iranskog Simurga (krilato čudovište koje čuva sjemenje za sve vrste biljaka). Stručnu literaturu o hrvatskom bajoslovlju prvi je utemeljio Ivan Kukuljević-Sakcinski godine 1846. kada je u «Danici hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj» tiskao studiju “Bajoslovlje i crkva” i “Vile”. Doista, tu je najviše pozornosti posvećeno vilama, pa će biti zanimljivo napomenuti kako su se oko njihove pojavnosti i karaktera stubokom razišli u svojim tumačenjima Vuk S. Karadžić i Ivan Kukuljević-Sakcinski. Po teoriji prvoga one su k nama došle iz grčke mitologije (nimfe, nereide), a po teoriji Sakcinskog one su rođene u «živih ustah puka». Način na koji je Ivan Kukuljević-Sakcinski opisao i sistematizirao vile («vile zračne uvijek dobre, vodene uvijek zle, a zemne sada dobre-sada zle») zapravo je «podudaran i s gotovo svom kasnijom prikupljenom građom» (Ljiljana Marks). Suvremena hrvatska folkloristkinja Maja Bošković-Stulli zamjećuje, recimo, u cavtatskom kraju koji je iznimno važan za hrvatsko bajoslovlje, «dobro nam znane balkanske i južnoslavenske mitske vile», odnosno «vile iz talijanskih priča», što govori o prožimanju europske usmene predaje. Ukupno uzevši, postoje tri vrste bića što su temeljem našega narodnog vjerovanja: vile (ali i vilovnjaci u Samoboru, vilenjaci u Poljicima, Karlovcu i Samoboru, vilovnjaci u Ivanić-Gradu, koji međutim nisu muška varijanta vila, nego su posrijedi muškarci koji su u naročitim svezama s vilama), vještice (ali i štriguni i viščuni na Braču, copernjaci u Loboru, koji su odreda muškoga roda) i vampiri (ali i pasoglavci u Lici i u Slavoniji, kao i mora). No, suvremena filmska umjetnost uspjela je, kako u svijetu tako i u nas, nametnuti vilu Zvončicu iz “Petra Pana” (evo Vam filmske verzije Athumanunha) i patuljke iz “Snjeguljice” za zaštitne znakove cjelokupnoga vilinskog svijeta. Ipak, ono što nas oduševljava kad je posrijedi mitski svijet narodne svijesti u Hrvata jest činjenica da hrvatsko bajoslovlje nastavlja i dan-danas živjeti kako u usmenoj predaji, pa makar «umnogome tek torzo negdašnjih bogato fabuliranih priča» (Ljiljana Marks), tako i u umjetničkoj književnosti (Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić...), posebice u književnosti tzv. Folklorne orijentacije. Iz mitološkog hrvatskog vilinskog svijeta, a tiču se bajoslovlja Vladimira Nazora: sjetite se patuljaka po imenu “Pedalj muža–Lakat brade”, koji ima «kljunast nos, velike oči, te je kratkonog i duge brade, a u ruci mu vilasto koplje», pa vila Halugica, «kćerka vile pomorkinje i zemnika ribara, duge modre kose koja joj pada kao val niz leđa, a usne joj se crvene kao kora i velike zelene oči sjaje blago kao dvije zvijezde utopljene u dubini, te joj oko vrata stoji zamotani čarobni vezeni rubac». He, he, he mogao bi Vam tako Athumanunh pričati i priče kojima oduševljava klince iz svoje ulice za vrijeme toplih i svijetlih ljetnih večeri kad se vrati umoran s 'brda na kojem plaču ptice'. Ta mala najiskrenija bića, koja još nemaju srca zatrovana, uvijek razvesele i oraspolože Athumanunha kada ga vuku za rukav i traže priču o 'Pisijanekima – Athumanunhova verzija jednookih kiklopa prilagođena za malene. No, Vi ste ipak preveliki za Zvončicu, Halugicu i Pisijaneke, pa će Vam Athumanunh sutra napisati popis bogova iz hrvatskog bajoslovlja, a onda nastaviti o nepoznatim mitologijama, legendama i pričama koje još niste čuli.
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...