Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 31.10.2004.

Legenda o Alandiji

Tajnoviti Ledeni grad, grad prozirnih zidova, grad Asgrad

Sjedili bi tu, oko vatri koje bi zapalili u krug, ogrnuli bi se svojim plavim ogrtačima, na toplim krznima i mekim kožama. Promatrali bi oni nemirnu igru vatrenih jezika, ali i pozorno osluškivali zvukove i šumove noći. Kada bi na visokoj snježnoj planini ugledali znak koji bi danima strpljivo čekali, jedan po jedan uzimali bi svoja drvena koplja i nestajali u mračnoj šumi srebrenog bora i tada bi sve ponovno počelo.
Počelo bi zagonetno i misteriozno vrijeme, Vrijeme snjegova, kako su to doba noći zvali Alanđani…
Palača Mynetonka, Asgrad, grad prozirnih zidova, grad Vitezova vjetra, alandski grad ispod maglovite, tajanstvene i misteriozne planine Wyghen. Alandski stražar mirno šeće ledenim smrznutim bedemom, a smrznuti mu snijeg škripi pod nogama. Vani je jako hladno, krv se ledi u žilama, ali Alanđanin ne osjećaju hladnoću. U predivnoj zimskoj palači Mynetonka, u toploj sobi, na širokom i udobnom krevetu, spava Shagan, a pored njega crnokosa princeza Sonsyreya. Njezina prekrasna duga crna kosa rasula se jastukom. Jutro je tek počelo svitati nad krošnjama srebrenog bora, a visoki Wyghen obasjan prvim zracima sunca izgledao je kao vrata u izgubljeni svijet. Amazonka odjednom ustane, na trenutak bljesne njezino prekrasno golo tijelo, a onda se ogrne toplim ogrtačem. Alanđanin je primijeti, ali nastavi mirno ležati. Sonsyreya se uputi prema slici na zidu koja se iznenada pomakne i zid se otvori. Iz otvora pojavi se Čuvar (Xawyarac). Njegova iznenadna pojava, a još više izgled, prestraši Sonsyrey. Ona prestrašeno vrisne i potrči prema Shaganu koji je već bio na nogama s teškim mačem u ruci. Istovremeno u odaju upadnu stražari s hodnika, te upitno i zbunjeno pogledaju Shagana.
Shagan prigrli prestrašenu Sonsyrey i mirno reče Alanđanima stražarima: - Dobro je. Vratite se na stražu, princeza je imala susret sa Brontom čuvarem! Oboje su se iznenadili i prestrašili jedno drugog. Alanđani se smiješeći udalje, a Sonsyrey se odmakne od Shagana: - Bront čuvar?! Slušaj ti mene Alanđanine, što me još s tobom snaći neće? Tko je to bio Alanđanine? To nije bio čovjek! - - Smiri se crnokosa, to je samo Xawyarac, a čini se da si ti njega više prestrašila nego on tebe. – nasmije se Shagan. Sonsyrey se sada namršti: - Ma nemoj mi reći Alanđanine! Da se smirim jer je to samo Xaw… i još sam ja njega uplašila. Joj ti zaigrani dječače! Razgovaraš sa životinjama, pričaš s kutijama, zapovijedaš munjama i gromovima, mijenjaš vremenske prilike kako ti se prohtije, nosiš mitski mač, a po palači ti šeću najružnija čudovišta koja sam ikada vidjela. Nisi li ti stvarno neko davno zaboravljeno Božanstvo?! – Shagan se stane slatko smijati i umirivati Sonsyrey: - Daj se smiri Sonsyreyo, što ti pada na pamet?! Nemoj vikati probudit ćeš i uzbuniti pola Asgrada. Hajde vrati se u krevet, vani je još jako hladno, a kad se razdani, obući ćeš ovu odoru i ideš sa mnom da konačno vidiš tajnu Asgrada! -
Nekoliko trenutaka Sonsyrey ga je s nevjericom promatrala, a onda se sa smiješkom vratila k njemu u krevet. Ponovno se pridigla i tiho rekla Shaganu: - Tako mi i treba kad uvijek zaboravim da sam s Andraghonom razigranim dječakom kojeg … - Nije mogla završiti jer je Shagan prekine poljupcem …
Vani je tama polako popuštala i noć se prosipala u prekrasan dan, a snježni vrhovi Wyghena polako su izranjali iz tame, iako su gornji dijelovi još uvijek bili obavijeni gustom maglom, a duboko u pećini planine jedna je tajnovita prilika nešto je zbunjeno objašnjavala ostalima, kojih je moglo biti tridesetak. Onda se svi, njih tridesetak, stanu gromoglasno smijati od kojeg prve dnevne ptice prestrašeno uzlete iz krošnji srebrenog bora…

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...