Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

srijeda, 27.10.2004.

Legenda o Alandiji

Noć u kojoj su nestali Alanđani

Northshyla je upozorila Hayweya da u trenutku kada njegove izvidnice dođu u dodir sa Šumskim patrolama, ostanu mirni i bez naglih pokreta, jer tko zna kakve naputke imaju Alanđani. Ubrzo su Hayweyowy ratnici uz pomoć Dyasparkhy pronašli i javili da vide utvrdu Armaghedonhu, ali da nigdje nema alandskih ratnika, stražara nikoga živog.
- Prinče Haywey, na mostu se nešto čudno dogodilo, Alanđana jednostavno nema, sve kule i utvrde su prazne, nema zastava, nema ratnika, nema nikoga! – Car Arthur se zabrine i zapita da ih možda nisu iznenadili Sywolyky napadački odredi. Na tu primjedbu odgovori Northshyla u nevjerici odmahujući glavom:
- Iznenaditi posadu Armagedhone i prevariti Šumske patrole? To je jednostavno nemoguće! -
- Ma što god da je bilo, bar ćemo lakše prijeći ovu stvarno divlju i opasnu rijeku. – zaključio je car Thandher. No, iako je cijelim putem bila zamišljena i nezainteresirana za događaje okolo nje, sada se uzbuđeno javi Sonsyreya:
- Ne Haywey! Nitko ne smije preko Armagedhone ako na njoj nema Alanđana. Moglo bi se dogoditi nešto strašno, ali nemojte me pitati što jer to ni ja ne razumijem. Rijeku
treba priječi na mjestu na kojem je prelaze samo odabrani.- Sada svi u čudu pogledaju u Sonsyreyu, a Moskytho s nepovjerenjem pogleda u valove Hesperaskhe i raširivši ruke bespomoćno reče sestri:
- Nadam se da znaš gdje je to mjesto i da je ono sigurno, jer upadnemo li u ove divlje valove ništa nas neće moći spasiti. – Sonsyreya potjera svog konja i zatraži da je svi slijede u koloni po jedan. I stvarno, konji su bili u vodi do koljena, te su svi prešli rijeku bez problema, a na drugoj obali Sychyte su klimanjem glave nešto potiho raspravljali između sebe. Sonsyreyna pratnja nastavi put prema prvom alandskom gradu koji je osiguravao drugi prijelaz preko divlje rijeke Hesperaskhe. No, izvidnice opet su u čudu dojavile. Grad je prazan, a njegovi branitelji i stanovnici nestali su. Sada Sonsyreya opet žalosno izjavi:
- Alandown je ispražnjen jer nam ne žele odati put prema Asgradu, a primijetili ste da otkad smo prešli Armagehonu nismo vidjeli ni jednu divlju životinju, nismo čuli ni jednu pticu u granama. Sve je to njihova velika tajna, a svi je oni dobro znaju, pa zar Ga legenda ne spominje i kao Onog koji razgovara sa divljim životinjama. Niti ljudi, a ni životinje nam ne žele odati Njegovu tajnu i mislim da je bolje da odustanemo i vratimo se natrag jer izgubit ćemo se u vrletima Wyxen planine. – No, Haywey i Moskytho odluče krenuti naprijed, a i svi ostali ih podrže, pa napokon razuvjere i Sonsyreyu, te se potraga nastavi. No, ubrzo svima je bilo jasno da ih je prokletstvo Wyxen planine stvarno pogodilo. Izvidnici su se nekoliko puta vratili na isto mjesto ne razumjevši ni sami gdje griješe, a da bi stvari bile još gore počeo je puhati hladan vjetar koji je donio i prve snježne pahulje. Hladnoća se sve više zavlačila pod tanku odjeću, a vjetar je nastavio tući bez milosti za ikoga.
- Prokleto bilo, opet se vrtimo u krug! Generale Kaor pošaljite još ratnika lijevo i desno, moramo pronaći neki znak, neku cestu ili smo izgubljeni zauvijek! – ljutio se Haywey, a onda Sonsyrey ponovno preuzme inicijativu:
- Generale Paska ja znam da je to djelo Šumskih patrola, ali meni je hladno i osjećam dah Bijele smrti! Morate mi odmah pomoći, sa mnom su i braća Shaganova i njegovi roditelji! Moja braća i stotine nedužnih ratnika i ratnica koje su ovdje po mojoj zapovjedi!- Nekoliko trenutaka nastane tišina, čuo se samo huk vjetra i rzanje konja, a onda šok za sve nazočne. Odjednom kao po nekoj zapovjedi, snijeg je počeo poprimati ljudski oblik! Na stotine alandskih ratnika u potpuno bijelim odorama, maskiranih lica izranjalo je ispod snijega na zaprepaštenje svih. Uzdasi zaprepaštenja zavladaju u redovima Sonsyreyne pratnje, pa i sam Haywey i Moskytho bili su iznenađeni. Alandski ratnici potpuno su okružili zbunjene i iznenađene ratnike i ratnice iz Sonsyreyne pratnje. Alanđani su prijeteće isukali oružje i bili spremni na sve, ali nisu napadali. Onda se pojavio pukovnik Mandhan:
- Pozdravljam te Handrho, a pozdravljaju te i moji ratnici. Nalaziš se u području moje odgovornosti, a kakva te nevolja donijela ovamo? – Sonsyreya se osmjehne i priđe mladom pukovniku:
- Mandan ti znaš da ovaj mač pripada Shaganu i ja mu ga moram vratiti! Moraš mi pomoći da pronađem Zimski bedem!- Mandan je neko vrijeme šutio, a onda je nešto šapnuo jednom od svojih zapovjednika i potom odgovorio:
Dati ćemo vam topla odijela i tople napitke, provest ćemo vas sve do izlaza iz šume Hawalan, ali Zimski bedem princezo moja, morat ćeš sama pronaći. – Sonsyrey zahvali Mandanu i pošto su svi dobili topla odijela i napitke, ona krene dalje prema Alandu, najvećem Alandskom gradu. Kada su prošli veliku Tawega dolinu, Sonsyrey se zaustavi i stane promatrati velike kule i bedeme zlatnog grada Alanda. U Alandu su znali da im se primiče pratnja Sonsyreye, pa su užurbano stali napuštati grad na očigled svih iz Sonsyreyne pratnje, koji su to sve lijepo mogli vidjeti. Moskytho u čudu pogleda prema sestri i s nevjericom primijeti i upita: - Ma, što li to oni rade? Kao da bježe iz grada, ili ja ne vjerujem vlastitim očima!? -
- Gledajte, tu kao da u njegovom krilu spava grad Aland. Njega su mu gradile mitske vile, vidite ga kako blješti na suncu. Još ne mogu zaboraviti da sam ga prije nekoliko godina posjetila i u njemu bila počasna gošća. Sada mi se zatvaraju teška vrata i jasno mi daju do znanja da nisam dobro došla. Nekakva ga čudna svijetlost obasjava kao da je On u njemu… Slušajte taj zvuk vjetra što pleše u tim kulama. Osjećate li miris kiša koje dolaze sa sjevera. Sada konačno znam i razumijem što sam uradila. Ja sam kule od vjetra gradila, a zaboravila sam da je On miljenik vjetra. Pogledajte na more u zaljevu. Odlaze, lađe alandske odlaze, a kiše sa sjevera dolaze! Slušajte, čujete li njihove pjesme!? – sada Sonsyreyu prekine Antyopa:
- O čemu to oni pjevaju Sonsyreyo, ja ne razumijem ni jednu riječ!? – Sonsyreya se opet na trenutak osmjehne:
- Kao i uvijek, o Njemu! Slave svog Shagana i po tko zna koji put zaklinju Mu se na vjernost i odanost. Kišu koja će uskoro padati neće ni primijetiti, a ni hladnoća im neće smetati, a riječi … Ne, ne daju se točno prevesti ali mogle bi biti … - Dok plaču krošnje srebrenih borova … On Te zove krikom i gubi glas … daleko na jugu rađa se novo svitanje. –Tako nekako, ali jasno je da se skrivaju u šume srebrenog bora gdje će tajanstveno nestati. To će za Njega urediti Paska, a stari Panđa samo će primijetiti da nigdje nema ljepše šume srebrenog bora i da nema ništa većeg od njihove tajne … Ta tajna živjet će tako dugo dok to On bude htio, a oni će u tim šumama biti poput duhova i pažljivo će osluškivati šumove noći i strpljivo čekati Njegov znak. Bit će mirni danima, a onda kada ugledaju ono što budu čekali, njihova će tajna biti još veća i zagonetnija. -

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...