08.06.2012., petak
Venerin tranzit 2012., foto-izvješće
|
Kada sam davno kupio knjigu "Kratka povijest svemira", koja na kraju ima mali almanah, zamišljao sam što će sa mnom biti 2004. i 2012. godine. Te godine su se činile tako daleke, a evo, druga je već na polovici. Kako vrijeme leti. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam uspješno, iako ne baš opušteno dokumentirao ovaj fenomen. Prekratko je trajao iz naše vremenske zone, pa je trebalo raditi brzo. Pretpostavljam da je ovo bio najpromatraniji i najsnimaniji nebeski događaj u povijesti civilizacije, i to zbog Interneta koji je omogućio globalno informiranje, a koji je neopisivo veći i rašireniji nego li je bio 2004. godine.
Bio je čudan osjećaj na obzoru ugledati njegovo podizanje iznad obzora, da bih odjednom ugledao gotovo isti prizor koji sam s ushićenjem gledao prije 8 godina. Rekao bih da se na neki način "ja iz 2012." povezao samnom iz 2004. godine. Nije ni čudo, jer su ti podaci još u mozgu. Slojevite smo osobe, nismo točke koje jezde kroz vrijeme. Slično čuvstvo kao i déja vu. Tu je i osjećaj shvaćanja koliko smo obični. Malo što čovjeku može usaditi iskreni osjećaj istovremene poniznosti i značaja kao nebeski fenomeni. Venera je inače blještavo i nedohvatljivo točkasto svjetlo na nebu, a sada je bila krug koji se premješta naočigled promatrača. Ne točka, već krug, konkretna dvodimenzionalna pojava. Kad povežeš to s činjenicom da naprosto ogroman broj ljudi gleda istu stvar diljem tvojeg "kruga" i da dobar dio njih osjeća isto, počneš drukčije razmišljati.
S još većim zadovoljstvom mogu izvijestiti da sam na trećem kontaktu, kada je Venera iznutra dirala rub Sunčevog diska, vidio famozni "black drop effect", gledajući kroz propisno filtrirani dalekozor. Moj zaključak, na temelju toga što ga nisam vidio 2004. godine, jest da se uistinu radi o artefaktu optike. Uistinu, vidio sam sve što jedan čovjek može vidjeti bez skupe znanstvene opreme i zaista sam zadovoljan zbog toga. Tranzit Venere sada mogu skinuti s popisa. Slijedi potpuna pomrčina Sunca. :) Neki su se izuzetno dobro pripremili. Primjerice Thierry Legault, snimio je Hubbleov teleskop kako tijekom tranzita prelazi preko Sunčevog diska. Nije mi nimalo žao što sam se potrudio oko ovoga, što sam slabo spavao tu noć, rano se ustao i poremetio ritam sna. Gledajući u taj kružić iza kojeg je blještavo i i vruće čudovište, kružić za kojeg znam da je kugla gotovo iste veličine kao i ona na kojoj stojim, ponovno sam imao dojam da je tamo daleko još jedan konkretan svijet i da ja stojim na sličnom svijetu, samo kudikamo ugodnijem od tog autoklava zvanog Venera.
Jeste li se zapitali kako ovo izgleda gledano sa Sunca? Pošto je Sunce naprosto preogromno i dopušta međusobno vrlo udaljena mjesta promatranja, s većine njegove površine vidjele bi se samo dvije blještave zvijezde, plavičasta kraj blijede. Međutim s nekih mjesta na toj nedokučivo velikoj kugli vidjela bi se okultacija Zemlje - Venerom, ovako kako se to vidi u simulatoru, samo puno ljepše.
Pitam se hoće li digitalni podaci preživjeti zub vremena? Hoće li mi potomci koji će tada tko zna otkud i na koji način gledati tranzit znati da sam ih ovdje spomenuo? Šanse su mizerne, realno gledajući. Krhko je znanje, još su krhkiji serveri i uređaji za pohranu podataka. Kvare se nakon niti 10 godina i zastarijevaju. Ni neke podatke iz Apollo misija više nije moguće pročitati jer nitko ne zna kako. Ljepota jednostavnih prizora i svjesnost o prolaznosti, mislim da su to najvažnije lekcije tranzita. Nadajmo se da je barem malo prosvijetlio Zemljane, da su bar na tren osjetili nešto slično ovome:
|
