19.04.2012., četvrtak
Leut Magnetik
|
Zagrebački ili splitski band? Nemam pojma, prije bih rekao zagrebački, unatoč tome što su mu članovi iz Splita. Moj općeniti dojam je da malo tko za njih zna. Zašto je ovaj band toliko slabo poznat? Mislim da je stekao uski krug čvrstih poklonika, ali i da se preslabo trudi. Nisam poklonik napasnog reklamiranja, ali kod njih na tom polju svakako ima mjesta za napredak. Štete od većeg izlaska na scenu ne bi bilo. Vrlo je često dobro ići onom "tiha voda brijege dere", ali ovi dečki su umjesto potočića odabrali kapanje vode sa sige. Jest, sige su lijepe and all that jazz, ali dajte malo to jače... Otkad su se pojavili na sceni, na početku ovog stoljeća, izdali su dva albuma: B612 i Leut Magnetik. Službeno priznanje su dobili, jedno ljeto su se često čuli na radiju i TV, ali popularnost su razvijali prema nekakvom undergroundu. Pretpostavljam da je u cijeloj toj priči i standardna hrvatska lijenost onima koji u stilu Cezara daju palac gore ili dolje što smije proći, jer otkad se počelo sijati narodnjacima, nikli su kao korov u cijelom spektru pojavnosti korova (u što spadaju i "remek djela" stanovite Vjekoslave i Tončija), pa je njihovim potrčcima jednostavnije i profitabilnije ići inercijom, nego zapeti za nešto kvalitetno. Ne znam kad sam ih zadnji put čuo na radiju ili vidio na televiziji. Prošlo ljeto su se pojavili u par članaka gdje je bilo riječi o povratku na scenu. Izdali su singl Arhitekt, pojavili se na par događaja (što se teško moglo i doznati, jer vijest na Internet dođe sljedeći dan s člankom koji počinje sa: "Sinoć su u..."  ) i onda opet tišina u slušalici.Prošlu jesen su nastupili u Providurovoj palači u Zadru. Totalno sam se mogao spustiti do poluotoka i poslušati ih. No kada sam saznao za to? Prije dva sata, googlajući o njima. Gledam članke i na slikama vidim jedva školski razred ljudi, a i to sam preuveličao. I nije mi prvi put da mi se to dogodilo. Takve napore poistovjećujem s pokušajem prisjećanja sna desetak minuta nakon buđenja iz REM faze, kada čovjek u realnom vremenu doživljava raspad sjećanja. Pokušavaš, ali čim takneš, raspline se. Preluda usporedba? Po meni sasvim prikladna. Zadnji singl koji su izdali jest "Sam na plesu", za čiji je vrlo simpatičan video-spot zaslužan Natko Stipaničev.
Zaista briljiraju u atmosferičnosti, a to što kombiniraju analogne i digitalne instrumente im je ogroman plus. Ovdje imate nekakvo odlagalište njihovih djela na YouTubeu, pa ako vam se ovo sviđa, bacite oko i na druge stvari. Izgleda da su jednostavno band koji ponekad iz dubina dođe blizu površine, napravi par snažnih mjehura koje primijete oni koji znaju što su dobri mjehuri, i onda opet zaroni. Možda mi se jednom posreći, pa ih čujem i uživo. Možda je šansa da na vrijeme saznam za jedan od rijetkih nastupa jednaka šansi da plin između dva vezana spremnika spontano uđe u samo jedan spremnik, ali ne odustajem. link na soundcloud.com |
