13.02.2011., nedjelja
Mozak u termosici, pijesak na dlanu
 Ovo je trebao biti komentar na izvrstan članak na blogu Semiramidini vrtovi, ali povećao je obujam, stoga neka bude ovdje. A njen članak svakako pročitajte, vrijedi.Kako je jednom možda rekao baš Heraklit, panta rhei. Kad bi bar više ljudi to shvaćalo, možda bi i izvukli glavu iz pijeska. Znao je stari što govori. Naši ljudski pokušaji da ostanemo zauvijek živi su uzaludni. Pokušaji produljavanja života nisu, ali ideje o "vječnom životu" i "eliksirima besmrtnosti" su ili kvazifilozofske ideje, ili krivo shvaćene izjave ljudi poput Prof. dr. sc. Miroslava Radmana koji govori o obnavljanju telomera, besmrtnim staničnim linijama, što se dogodi kada članak pišu novinari kojima znanje ne prelazi niže osnovnoškolsko. (recimo novinari net.hr-a koji će zlatnim slovima ostati upisani kao jedni od najgorih hrvatskih primjera žutog tiska) U komentarima članka koji komentiram spomenuto je zamrzavanje ljudi za buduće odmrzavanje i oživljavanje, ili krionika. (kriogenika je nešto drugo: grana fizike koja se bavi ponašanjem tvari na ekstremno niskim temperaturama) Ljudi plaćaju ogromnu lovu da bi svoje tijelo impregnirali u nešto što je u načelu vrlo slično antifrizu, te čuvanju u tekućem dušiku. Da, postoje načini da se stanice pothlade bez da ih razori led. Bez antifriza, od citoplazme nastaje mrtva kaša pri odmrzavanju. Zato se recimo meso puno brže kvari nakon odmrzavanja nego meso samo po sebi - bakterije lakše ulaze u stanice.
No čak i uz antifriz, krionika nema smisla. Smisao nje jest očuvati osobu, a ne tijelo. Osoba je skup informacija sadržanih u sustavu sinapsi koje smo tijekom života gradili u mozgu. To su upravo naše osobnosti, sjećanja, i na kraju krajeva svijest o sebi kao subjektu, što je vršni produkt tog zamršenog sustava. Tijelo je moguće pothladiti i u tekućem dušiku tako da se ugasi svako truljenje i propadanje, i moguće mu je stanice "odlediti" bez da se ne pretvore u kašu, ali sinapse, te delikatne spone koje čine naš "software", to biva uništeno, jer ono se održava samo kada tijelo funkcionira. Odmrznuto tijelo bilo bi ništa drugo nego svježe truplo koje bi maksimalni tehnološki dosezi mogli eventualno adaptirati za osnovni metabolizam, spajanjem na infuziju, aparate za disanje i cirkulaciju. To više nije osoba, nego hrpa tkiva koje sve lošije i lošije metabolizira unešenu tvar dok ne zakažu i ti bazni metabolički putevi. Brzo bi se ugasilo jer mozak dirigira i izlučivanje tvari.
Tako da je to bacanje novca u vjetar. OK, zapravo nije u vjetar, nego u džepove tvrtki koje nude usluge prezervacije mozga ili cijelog tijela u velikim termosicama s tekućim dušikom. Istina je, nema besmrtnosti jer besmrtnost znači da nešto može biti život beskonačno dugo, a kada koristimo izraz "beskonačno" u realnim, konačnim sustavima kakav je svemir, sve pada u vodu. Živjeti beskonačno dugo, pod uvjetom da smo stalno ista osoba, znači pohraniti beskonačno puno podataka, a to zahtijeva beskonačno puno vremena i beskonačno puno tvari i energije kojom podatke čuvamo. To je apsurdno. Uostalom, ni svemir nije vječan, pa kada on propadne (nije važno na koji način), propast će i sve u njemu. A uistinu će propasti. Ugasit će se zvijezde, neke tiho, neke spektakularno. Nastat će neke nove, teže zvijezde, ali kako vrijeme bude odmicalo, ugasit će se i one. Entropija svemira će sve više rasti dok energija ne bude toliko neuredno rasuta da nestane imalo važnijih potencijala koji su nužni da bi došlo do izvođenja rada. Toplinska smrt. Riječnik termodinamike, da ne bi bilo zbunjenih lica. Usamljene crne jame i hladne gromade ugašenih zvijezda i planeta bez znatnije razlike u toplini između sebe i svemira, lutat će prazninom dok se međusobno ne usišu i požderu. A onda će nestati i same crne jame. Ništa nije vječno, i kako guramo vremenski slider prema sve ogromnijim vrijednostima, kada eksponenti brojeva godina i sami zahtijevaju eksponente, a oni svoje eksponente i tako dalje, sve propada. Smrt je uistinu najdemokratičnija pojava. Ništa ne preživljava. Ako je svemir otvorenog modela, vječno ekspandirajuća i jedina takva pojava, završit će u toplinskoj smrti, a moguće je čak da će i samo "ništa" nestati, ako je ovaj svemir jedini i ako se prostorvrijeme rastrgne. A onda više nema smisla pričati o ičemu. Bacite oko na ovaj slijed događaja. Nadam se da shvaćate razliku između zbrajanja, množenja i potenciranja. :)
Kako je rečeno u članku na Semiramidinim vrtovima, "besmrtnost" je samo u prenošenju gena, međutim to bih preformulirao. To je samo otprilike besmrtnost. Osoba (sinapse) svakako nestaje i ne prenosi se genomom, međutim i prenošenje gena zakazuje, jer se genom jedne osobe rascjepka nakon par generacija. Dijete je sastavljeno od pola majčinih i pola očevih gena. Njegovo dijete će imati pola njegovih (četvrtinu djedovih i četvrtinu bakinih) gena. Njegovo osminu, itd. Na pamet padaju limesi. U realnom svijetu ostaju komadići genoma po kojima se može dokazati nasljedstvo, međutim genomi kao informacijske cjeline (iako je fenotip samo dijelom uzrokovan genotipom) nestaju u nepovrat. Treba se pomiriti s tim da nas jednog dana vrlo vjerojatno više neće biti ni u kakvom obliku, pa ni u obliku informacije (i Ahilej će tako nestati). A to malo tko može jer su u podlozi tog straha osnovne potke fiziologije, metabolizma, i života kao fizikalne pojave. Smatram ljude koji su svojim razumom nadvladali taj strah uistinu moćnima. Ja to recimo ne mogu. Ljudi se od toga brane na različite načine. Nemamo garanciju da je život proba, a sve nam govori da je glavna predstava u kojoj smo svi igrači - od najsitnijih virusa i priona do biološki najsloženijih, te društveno najsloženijih. |
