09.08.2009., nedjelja
Zaboravljeni pika-don
|
04:02 po našem vremenu, a 11:02, po lokalnom. Lijepo vrijeme s mjestimičnom naoblakom. Prije tri dana bila je godišnjica ratnog zločina počinjenog nad Hiroshimom. No treba spomenuti i zločin u Nagasakiju. Danas ga malo tko spominje, a posve sam siguran da je sve više ljudi koji uopće ne znaju što se tom gradu dogodilo, niti ga poistovjećuju s atomskom bombom. Što je uopće ovo u naslovu? Za ovo naizgled simpatično ime, koje skriva groznu strahotu, čuo sam kao malo dijete, listajući Klaićev rječnik stranih riječi. Pa evo definicija iz tog istog rječnika: pika-don jap. nova riječ u japanskom jeziku (pika - munja, bljesak + don - bum! tres!) kojom se označava sav onaj užas što je stvoren udarom prve atomske bombe na grad Hiroshimu 6. kolovoza 1945. U gradu je bilo oko 200 tisuća ljudi. Unatoč tome što je snaga bombe bila gotovo upola veća od one bačene na Hiroshimu, vjetar ju je odnio podalje od centra grada, te je šteta bila nešto manja. Bomba je eksplodirala iznad industrijske zone, a požarna oluja kao u Hirošimi, nije se dogodila, zbog požarnih brana i brežuljaka koje Hiroshima gotovo i nije sadržavala. Svejedno, poginulo je ukupno oko 70 000 ljudi. Oni koji su se našli unutar zone od jednog kilometra od hipocentra eksplozije, gotovo su odmah ubijeni. U par minuta ubijeno je četrdesetak tisuća ljudi, a broj smrtnih slučajeva ustalio se na nekih 70 000. U sljedećih 5 godina broj se popeo na oko 140 tisuća. Posljedice se osjećaju i danas, no jenjavaju. U sekundi su nestajale cijele obitelji skupa s imanjima. U potpuni zaborav, jer su nestajali i arhivi o njima. Ljudi vide snimku testiranja atomske bombe i misle da je to nešto sitno, da te ili odbaci u zid ili sprži bez da osjetiš. Strahotu ne shvaćaju, a inače vole kukati kada slome nokat ili se speku na štednjaku. Gledaju Dnevnik i vide žrtve tsunamija, ili nekog religijskog fanatika koji se raznese bombom u robnoj kući. A ima i nekih koji se zaista vole puniti osjećajem pravde, kada se deru o osveti u kojoj se, kako zločincima, kako nevinim ljudima, događaju stvari od kojih prosječan građanin kojeg nije briga za patnje koje ga se ne tiču (usporedite njemačke građane i koncentracijske logore iz kojih kulja crni dim, splitsku Loru malo nakon Domovinskog rata, srpske koncentracijske logore po BiH, i slične stvari koje se i danas dogode, redovno skrivene od očiju javnosti) počne povraćati od straha i gađenja. Postoje ljudi, ima ih podosta čak, koji ne samo da su neutralni prema temi ovog post-a, već ju slave, i ne pada im napamet pomisliti da se radi o zločinu, ovaj put ratnom. Dapače, škrgućući zubima u nečemu što jako dobro opisuje čudna imenica sladostrašće, slave zločin. Cirkus je još i veći kada se u to upletu zahvale ovom ili onom božanstvu ili nekom popratnom natprirodnom dodatku kojeg izmisle, tipa sudbini ili sreći. Za takve ljude je posve normalno i još bolje, časno, počiniti ratni zločin, ukoliko je, kako to vole reći, za viši cilj. Problem nije u tome što je zločin uvijek zločin, počinjen on da se spasi vagon djece ili da se isti vagon uništi. Kvaka je u tome što ti ljudi imaju problema u glavi, i mrze. Oni žele činiti zločin. Okolnosti su samo opravdanje. No gdje takve ljude prepoznati? Ima li ih po Internetu? Itekako. Štoviše, broj im se povećava, jer kako taj medij prodire u društvo, tako nailazi na to ljudsko smeće koje tu cvjeta. Naime, Internet je hranjiva otopina za razne vrste organizama, kako ideoloških majmuna, tako i benignih pokreta i memova s mačkama koje leže na računalnoj periferiji. Smeće isprva nije lako prepoznati. No brzo se mogu povući paralele s običnim životom. Govori mržnje, glorificiranje nasilja (kako nasilje protiv nevinih, tako i nasilje protiv onih koji to nisu, jer je to ista stvar), koketiranje s ideologijama. Često ih se može pronaći na portalima i forumima koji se tiču povijesti, vojske. Najiskrenije ih smatram onima koji stvari zakuhavaju, te opasnim građanima. Oni jednostavno mrze. To je zapravo poanta svega. I prođu me trnci kad se sjetim koliko takvih radi na mjestima koja imaju utjecaj. No onda se zapitam - kako se točno dogodi transformacija od dječaka koji voli trčati po parku, do službenika tobožnjeg "reda" koji čovjeka baci na pod i čizmom mu, u zločinačkoj strasti, mlati lice i rebra, znajući da će za to dobiti pohvalu od nadređenog, a usput dobije i ispriku ministra vanjskih poslova države iz koje potčinjeni stiže, zbog "neugodnosti", valjda zato jer je uprljao čizmu krvlju. Danas sam gledao emisiju o Vladi Gotovcu, čovjeku kojeg je gotovo samo status intelektualca spasio da u SFRJ ne prođe u komadima kao anatomski preparat na fakultetu, nakon obrade brkatih "komunista", a u novostvorenoj Republici Hrvatskoj kao organska šupljina u betonu temelja novogradnje nekog tajkuna nakon slične obrade od strane prosječnog majmuna izbrijane glave koji u sunčanim naočalama povremeno čuva članove vlade, a doma ponekad siluje ženu. Gotovac Čovjek po svemu sudeći nije mrzio. Svog na sreću, neuspjelog atentatora, Tomislava Brzovića, samo je žalio, skupa s onima koji su budali isprali mozak. A gdje je to zadojeno atentatorsko smeće danas? To smeće koje je vikalo da je ustaša i da će "svih pobiti", tipičan prototip tuđmanovske politike glorificiranja vojske i skrivanja mračnih tajni (for the greater cause), koje nikada nije procesirano, sada djeluje u Hrvatskoj vojsci na višem položaju nego onda. Bar je tako u zadnjim člancima na Internetu. Pozdrav, ironijo! Eto, imamo opasnu osobu na položaju, koja radi u vojsci, moguće čak i s kadetima, i prenosi im revno svoja znanja. Bravo za našu vojsku. Dodajte tome to da je odrasla na nasilnim videoigrama i filmovima i pomislite što bi se dogodilo da krene novi rat. Mala pomoć - Irak, Palestina. U Nagasakiju je bilo itekako puno takvih gadova. Na izvoz. Japan je bio indoktriniran fašističkim idejama. Hrpa mladih, indoktriniranih ljudi spremnih nekome piti krv nakon što ga probode bajunetom. Utopljeni u ideološku masu, poput partizana koji su zaslužni za Bleiburg i cijeli niz jama. No bilo je i razumnih ljudi koji su proklinjali rat, militarizaciju i sve to skupa. Svega je bilo. Što imaju zajedničko? Svi su nestali. Jedan golemi melting pot. Što je najstrašnije, taj izraz uporabljen u doslovnom smislu, potpuno je točan. Sjetite se kako boli kad se opečete na štednjaku ili udarite glavom u ormarić. Sada zamislite dvoje ljudi koje jako volite. Baku, oca, majku, sestru, curu, dečka, sina, kćer... I sad zamislite da netko dođe i let-lampom im spali oči i zatim ih nakratko gurne u vruće ulje, dok vrište u posvemašnjem očaju i agoniji stravične boli opeklina. Zatim ih polije benzinom i zapali, šutirajući ih i lomeći im rebra i sagorene vratove, dok grcaju u zadnjim mukama prije nego li im se ugasi svijest, još jedva osjećajući kako stežu jednako ozlijeđenog bližnjeg, znajući da isto tako nevjerojatno pati i da će vrlo brzo umrijeti. Ne mogu disati, ne mogu ni plakati, jer su im spaljena lica. I na kraju ostane ovo.
Sablažnjavate se nad mojim rječnikom? "Nisi trebao toliko ... grafički..."? Bio bih najsretniji kada bi vam ovo uništilo dan, i natjeralo vas da razmišljate. Najiskrenije se to nadam, jer ako sve pročitate, a onda veselo otklikate na youtube, gledati kako pas kaka po bebi, niste baš ni ljudi. I za kraj, pogledajte ovaj isječak. Za bolji učinak, zamislite na mjestu zapaljenih nekog svog. I svakako upalite zvučnike. Poprilično realno opisuje, iako s, koliko god vam to zvučalo nevjerojatno, umanjenom strahotom, ono što se dogodi ljudima koji imaju tu nesreću da se ne nađu iza nekog zida. I onda se usudite reći da biste to ikome poželjeli. |
