18.02.2009., srijeda
Život
|
Ne kao pojava nego ovaj kroz koji idemo. Jebemu, čudan je. Nakon dugo, predugo padanja prema minus beskonačno, moj graf je izgleda, dostignuo točku infleksije. Je li, zaista? Bojim se otvoriti oči jer imam osjećaj da će mi se po tko zna koji put dogoditi nešto vrlo loše. Jesam li sposoban za još jedan fail? Biti hrabar? Biti ledolomac? Zaboraviti na loše, ili krenuti u osvetnički pohod? Pravda gori u meni, a tupilo društva mi natapa kožu i hladi me. Neki naizgled kukavnog ponašanja za to imaju jako dobar razlog. Neki dan sam htio napisati jedan kratki post pa sam, gledajući u napisani tekst, zatvorio prozor. Kao nebrojeno puta do tada. Čovječe, kako se život zna poigrati... Sakrij se, ali svejedno će te naći. Kao medvjed koji te stjera na stablo pa čeka, znajući da može čekati unedogled. Hoće li se ovaj blog napokon maknuti s mrtve točke? Planova ima puno, boli glava od njihove složenosti, a sve ostaje u hipotezi. Njihovo ispunjavanje bi me možda progorjelo. Autoru je učinjeno kazneno djelo, autor liže rane, ali... više nije sam.  you should go ahead so fast you should go ahead so fast you should go ahead so fast Pitanje za putnike namjernike: znajući da se u državu ne možemo pouzdati, biste li tražili pravdu na svoj način? |
