29.05.2008., četvrtak
Hedviga Golik
|
Sjećate se kada se prije nekih pola mjeseca razmahala vijest o ženi koja je nekih 35 godina bila mrtva u svom stanu? Neki su već i zaboravili, neki nisu ni čuli. No svijet je čuo. Malo sam razmišljao. Hedviga Golik sebi je napravila čaj i sjela u naslonjač pred televizor davne 1973. godine. I onda je umrla. Kako i zašto? Nitko ne zna. Koliko sam pohvatao iz medija, nađena je umotana u nekakvu deku. Koliko je trebalo dok joj šalica čaja nije isparila u zrak? Je li njen crno-bijeli televizor bio upaljen? Ako jest, koliko je godina radio i pokazivao Hedvigi ono što propušta sjedeći u naslonjaču? Koliko je trebalo dok joj moljci nisu pojeli svu odjeću i deku? Zašto se uopće pokrila dekom, zašto nije zatvorila prozore? Jesu li se prozori nakon par godina sami otvorili? Možda su bili pritvoreni? Što se događalo u tom stanu tijekom 35 godina? Kako stan uopće izgleda nakon toliko vremena? Pun paukovih mreža? Gnijezda i ptica? Biljaka koje su kao sjemenke, ušle u stan? Bršljan? Omanje stablo? Osjetljiva pitanja? Možda. Nekima. 35 okreta Zemlje oko Sunca. Gotovo 13 tisuća dana - trinaest tisuća izlazaka i zalazaka Sunca. 35 proljeća, ljeta, jeseni i zima. Stotine mrazeva i sparina, naleta lišća, snijega i kiše. Deseci smjena političkih sustava, smjena države, rat. Stotine tisuća ljudi umrle, nešto manje rođeno. Sve je to prolazilo. Mode su se mijenjale, kao i glazba. Pokreti nastajali i nestajali. Frizure koje su nekad nekog činile poželjnim, postajale su frizure za one u specijalnim ustanovama. Želje su gorjele i gasnule, ljubavi se rađale i umirale. No na zadnjem katu u potkrovlju, u naslonjaču, sjedila je žena pred televizorom sa šalicom u kojoj više nije bilo čaja. Ono što je najčudnije kod svega, ono što izaziva neki gotovo sablasni osjećaj je činjenica da Hedviga Golik sigurno nije mogla imati pojma da će 35 godina nakon što je sjela u taj naslonjač popiti čaj i možda pogledati neku emisiju na TV Zagrebu, vijest o njenoj sudbini prohujati cijelim planetom putem elektrona i fotona kroz kabele preko noći. Vijest je prenio CNN, BBC i izašla je po svim novinama, svugdje. I tako se naša sugrađanka, iako tako otprilike postavši besmrtna, pretvorila u zanimljivost kakvu bi na zadnjoj strani napisala neka dnevna novina. Hedvigu Golik nikad nećemo upoznati više nego što o njoj znamo iz priča. Stvorit će se razni urbani mitovi i iskrivljenja činjenica (možda ih i ja u ovom članku nesvjesno prenosim), no oni koji su za priču čuli, neće je zaboraviti. I to nije loše. Podsjeća na ono što se u seriji "Tko živ, tko mrtav" dogodilo glavnoj junakinji, kada ju je sa zemljom sravnila zahodska daska koja je pala s deorbitirajućeg Mira. "Ah, ti si ona koju je pogodila zahodska daska. Sjećam se." "Ah, ti si ona koja je 35 godina bila mrtva u stanu. Sjećam se." Baš se mislim bih li i ja volio završiti kao kuriozitet. Hrvatski mladić pao u vulkan. Je li dovoljno zvučno? (brrr, prilikom editiranja članka sjetio sam se da to s vulkanom ima veze s temom ovog bloga. uf.) Priču o Hedvigi pričat će se godinama, a spomenut će se možda jednog dana i kao rekord. Oni koji su sada djeca, možda se toga jednog dana sjete i ispričaju to svojoj djeci. Čudno. Pretvoriti se u zanimljivost. No svakako bolje od padanja u zaborav, a ovaj članak pomaže tom cilju. Priča o Hedvigi imala je toliki utjecaj da joj je i posvećena pjesma na blogu sarahsusannawood. Autorica mi je prije nekih tjedan dana dopustila objavljivanje. Hedviga Golik Not many people in Pilot Point have heard of Zagreb or maybe more than I expect but certainly not of Hedviga Golik Hedviga Golik with the light brown hair or the gray or blue with fishnets and cigarettes Hedviga Golik the librarian or the lady with the cats Hedviga Golik the Saint or the shrew Hedviga Golik the Bohemian or the woman with a jillion kids Hedviga Golik with the lovely husband or the bastard from Syberia Who knows Hedviga Golik in her bed the skeleton with flies or bees or butterflies for visitors the wind through the open windows for 35 Croatian winters Zapitaš se koliko ih još ima? Koliko je još Hedviga u Hrvatskoj koje leže na podu svoje kuhinje s receptom za kolač iz nekog lista iz ... 1967.? Koliko je ljudi koji su neke davne 1983., da se podsjete mladosti, stavili ploču s Beatlesima i išli popraviti cijev u podrumu i nikad se nisu vratili, a nitko ih ne zna? Koliko je ljudi koji su se ubili, a koji desetljećima leže u nekom stanu, baraci, a mi svaki dan prolazimo kraj njih nesvjesni da su ikad postojali? Ima ih. Njihova tijela u ovom trenu negdje jesu i čekaju. Kao ona žena koju su neki dan pronašli nakon 15 godina, a o kojoj znamo još i manje. Nemojte dopuštati da se to dogodi. Zovite one s kojima se dugo niste čuli. A kada ulazite u napuštene i zatvorene zgrade, pripazite... jer nikad ne znaš. |
