29.02.2008., petak
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #7
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan Please, shoot me.Mjesečeva vozila su bila prevelika da stanu u landere. Na to očito nisu mislili kad su snimali u tom studiju. FEJK! Naravno da nisu mogli stati u landere. Zato su ih dizajnirali da budu složivi. Kao naslonjač na sklapanje. Moon buggy, kako se popularno nazivao, koristio se u misijama 15, 16 i 17. Lijepo se mogao složiti tako da zauzima mjesta kao veliki kovčeg. Vozilo se na Mjesecu automatski otpakiravalo.
Složeno vozilo bilo je zakačeno za vanjsku stranu landera, nije bilo smješteno u njemu. Smjerom kretanja vozila moglo se upravljati putem prednjih i stražnjih kotača (odjednom i pojedinačno), energiju su davale baterije, a sam razvitak u NASA-i potrošio je dosta novca. Više o LRV-u (Lunar Roving Vehicle) na NASA-inoj stranici. link Mjesečevo vozilo nije moglo ni voziti jer bi automobilske gume prsnule u vakuumu. FEJK! Sve i da se radilo o običnim gumama, vjerojatno ne bi. Samo bi dodalo još jednu atmosferu opterećenja. No nije se radilo o gumama, jer bi bilo problema s njihovim pregrijavanjem na jarkom suncu. "Gume" Mjesečevog vozila bile su aluminijski nosači s torusom od mreže ispletene od pocinčanog čelika. Dodani su i komadi titanskih ploča za povećanje trenja. Zbog čega Mjesečevo vozilo ima blatobrane? Na Mjesecu nema vode, pa stoga ni blata. Očito je da su se zeznuli i stavili blatobrane da vozilo izgleda kao automobil. FEJK! To nisu blatobrani nego "prašinobrani". Bez njih, kola bi bacala prašinu posvuda. To se u Apollo 17 i dogodilo kada se oštetio jedan branik. Prašina je jako smetala pa je rješenje improvizirano iz pomoć viška navigacijskih karata, pričvrsnica i sive "duct tape" trake. Rezultat se vidi na ovoj fotografiji (fotograf: zapovjednik Gene Cernan) link Na gornjoj slici nema tragova vožnje. To znači da su vozilo donijeli u studio i spustili ga kranom. FEJK! Da, na ovoj fotografiji se ne vide, ali je dobar dio tla skriven samim kolom te njegovom sjenom. Ima fotografija na kojima se tragovi jako slabo vide, iz razloga što su kola metalni torusi bez velikih izbočina, zatim plitkosti prašine, kuta snimanja... No ima i onih na kojima se tragovi vide posve dobro. Kako to da se na različitim slikama vide iste pozadine? Ne bi li se pozadine trebale mijenjati? Naravno da ne, kada su pozadine obični crteži i kulise. To objašnjava zašto je cijeli krajolik tako plošan i monoton. FEJK! Na Mjesecu nema klasične atmosfere. Ne postoji nikakav medij koji bi držao suspendirane čestice prašine i tako stvarao izmaglicu koju vidimo na Zemlji, pomoću koje nam je jasnije koliko je nešto daleko. Zbog toga ogromna višekilometarska planina udaljena 50 kilometara na fotografijama djeluje kao brdašce udaljeno par stotina metara. Gledajući obzor na Mjesecu, čovjek gleda nevjerojatno daleka prostranstva, stiješnjena to više što su bliže obzoru. Jednostavno na fotografiji nema referentnih točaka ukoliko se radi o ravnici. I upravo zbog toga ogromne planine djeluju jako blizu. Naravno, sve djeluje malo drukčije na filmovima snimljenima iz vozila. Tada se vidi kako su planine užasno daleko i kako se bliski krajolik miče. Također, isto se vidi i na stereo-fotografijama. Zašto jednostavno ne upere neki teleskop u Mjesec i snime landere? Ne žele, zato jer NASA kontrolira sve teleskope pa ne želi pokazati da se ništa ne vidi. Osramotili bi Ameriku. Isto vrijedi i za vojne satelite. FEJK! Kao prvo, NASA ne kontrolira sve teleskope. To je infantilna izjava bez pokrića. Postoje mnoge organizacije koje imaju svoje teleskope. Problem je u tome što ne postoji niti jedan dovoljno jak teleskop koji bi mogao uhvatiti sliku ičega ostavljenog na Mjesecu. Najbolja kamera na primjerice Hubbleovom svemirskom teleskopu bi na Mjesečevoj površini jednim pixelom zahvatila 46 kutnih milisekundi, a lander zauzima jedva 6 kutnih milisekundi. Sve i da ima višu rezoluciju, Hubble ne može snimiti landere jer to ne dopušta ni jedna valna duljina vidljive svjetlosti. Što se tiče vojnih satelita, oni mogu vidjeti male detalje na Zemlji jer su u niskim orbitama. Mjesec je jednostavno jako, jako daleko, a landeri su premaleni. Trenutno je aktivna japanska misija SELENE, s letjelicom u orbiti Mjeseca popularno zvanom Kaguya, o kojoj sam napisao mali izvještaj. Ona će kartirati Mjesečevu površinu u velikoj rezoluciji, pa bi se landeri trebali vidjeti. Iako će to biti samo jedan od nekoliko čvrstih dokaza da su ljudi kročili na Mjesec, to neće zaustaviti lude teoretičare zavjere. Evo nekoliko predvidljivih gluposti koje će ti čudaci nalupati u sljedećih nekoliko godina (preuzeto s Redzero's Moonhoax): Dakle, uzaludno je budalama objašnjavati. Ovim člankom je nadam se, zaključen dio "Suđenja Apollu" u kojem se preispituju tvrdnje teoretičara zavjere. Tvrdnji ima još, ali ih je besmisleno objašnjavati. Nastaju nove, podjednako lude, u stilu: "Na ovoj fotografiji se vidi točkica. FEJK!" Zaključni, osmi članak, govorit će o stvarima koje do sada nisu objašnjavane, a izvrsni su dokazi da se radi o istinitim misijama koje stvarno predstavljaju najveća putovanja koja je čovjek ikad ostvario, a koja su nam pojasnila geološku evoluciju Mjeseca i Zemlje. |
