16.01.2008., srijeda
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #1
|
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan Odmah ravno u sridu - ovo je s tehničke strane gledano, jedna od najglupljih, najprozirnijih i najjadnijih "teorija zavjere" koju je Homo Sapiens ikad izmislio. Ironično, baš je zbog toga vjerojatno najpoznatija i - najpopularnija. Kad s nekim dovoljno dugo pričate, prije ili kasnije doći ćete i na ovu temu, kao što ćete doći i na temu o SDP-u, GMO-u ili ustašama. Tako otkrijete da zapanjujuće velik broj ljudi vjeruje da NASA nikad nije spustila čovjeka na Mjesec, a većina njih ni ne zna da je na Mjesecu bilo šest misija (11, 12, 14, 15, 16, 17), a ne jedna. Manjina tih ljudi (no vrlo glasna) je otporna prema bilo kojem argumentu, čak i ako je znanstven. To su oni poznati believeri AKA "vjernici". Ništa, ali baš ništa ne može razbiti njihova uvjerenja. Zato ovaj tekst nije za njih, nego za ljude koji još uvijek imaju dozu zdravog razuma. U današnje vrijeme, količina znanja koju ljudi posjeduju sve je manja. Razlog tome je što se sve proizvodi po principu maksimalnog olakšavanja. Sve je manje potrebno misliti. Zato su ljudi generalno naivniji i gluplji pa im se može prodati doslovno sve - od homeopatije pa do ovakvih nebuloza. Prije svega bih htio zahvaliti forumašu Jango Fettu na izvrsnom znanju koje je pokazao na forum.hr-u, kao i ostalim forumašima zainteresiranima za astronomiju i astronautiku koji su tamo davali podršku razumu. Danas je malo takvih. Također, htio bih reći da je dosta informacija provjereno po raznim knjigama i stranicama NASA-e, a sustav obrazlaganja preuzet je sa stranice koja se ovim prva počela konkretnije baviti. Ova "teorija" zavjere" stvorena je tamo 60-ih u jeku Apollo programa, upekla se u naivne američke umove, da bi se razvitkom globalne računalne mreže zvane Internet ponovno popularizirala u 21. stoljeću i krenula posvuda brzo širiti. Tko ju službeno promovira? Par glupana koji su time zaradili - što prodajom svojih knjiga, što pravljenjem TV emisija u kojima valjaju gluposti. Bill Kaysing, David Percy, Ralph Rene i Bart Sibrel. Za njih ćete još sigurno čuti, jer su najglasniji. Neslužbeno ju promoviraju believeri. Na skoro svakom forumu ćete naći i temu u kojoj ovako velik povijesni pothvat dovode u pitanje idiotskim argumentima kao što su "zastava vijori u vakuumu". Sad će netko primijetiti da je laike bolje štititi od bioenergetičara, homeopata, vračara, astrologa i ostalih krvopija, no ponekad je dobro i posvetiti se sociološki zanimljivijim fenomenima. Pošto je broj "argumenata" koje treba pobiti toliko velik, članak će imati više dijelova. Preteško je napisati sve odjednom, a i malo bi se kome dalo čitati. Ne znam je li se itko ovim pokušao zabaviti pišući na hrvatskom jeziku, jer nisam ništa uspio pronaći. Ovo je možda prvi takav pokušaj, pa se ispričavam ako nešto ne bude valjalo. Prvi iz serije članaka posvećen je kvaziargumentima vezanima za prašinu na Mjesecu i objašnjava kakvi su uvjeti koji vladaju na našem satelitu. Napisani su u tonu prosječnog believera. For teh lulz. Kakva je to čudna prašina koja ne lebdi? Sigurno nije prašina nego nekakav pijesak u studiju. FEJK! Mjesec nema klasičnu, konkretnu atmosferu. Ono par atoma koji stalno lepršaju iznad njegove površine nisu atmosfera. Pošto teoretičari zavjere često nemaju veze s fizikom, ne znaju ni to da u vakuumu tijela različite mase (a prema tome i različite težine) ispuštena s iste visine padnu na tlo za istu količinu proteklog vremena. To je odavno dokazano u vakuumskim cijevima, no simbolični i povijesni pokus testiranja teorije gravitacije na Mjesecu, pokazao je zapovjednik David Scott na kraju EVA (Extra Vehicular Activity) dijela misije Apollo 15. Uzeo je aluminijski geološki čekić mase 1.32 kg i sokolovo pero mase 0.03 kg te ih ispustio s iste visine od oko 1.6 m. Pali su na Mjesečevu površinu - u praktično istom trenutku. Tu povijesnu snimku možete skinuti s NASA-ine stranice na ovom linku. Prašini na Mjesecu ništa ne priječi put prema tlu. Istina je da je gravitacijsko ubrzanje šest puta manje nego na Zemlji, no prašina pada brže baš zato jer nema nikakve atmosfere i zračnog otpora. Snimke na kojima se vide astronauti koji se skakutajući gibaju po Mjesecu pokazuju kako se prašina koju šutnu uvis vraća na tlo u praktično savršenim parabolama, dok astronauti normalnim brzinama pomiču ruke. To dokazuje da nije riječ o nikakvim usporenim snimkama, nego o tome da se astronauti nalaze u ogromnom vakuumiranom prostoru niske gravitacije. To je 100% dovoljan dokaz da se nalaze na Mjesecu, jer se takve stvari u doba Apolla nisu ni na koji način mogle simulirati. Bilo je nemoguće. Ne koristeći računalno generirane animacije, već samo trikove kamere, posve je nemoguće izvesti taj trik, čak i danas. Jedino današnja sofisticirana računala mogu (i to ne u real timeu) izvesti takve animacije, no mi govorimo o kasnim šezdesetima i ranim sedamdesetima, kada su ni najsloženija računala nisu imala baš nikakvih mogućnosti za takve pothvate. 70-ih godina su računala jedva vukla najjednostavnije grafike. Zapravo još nisu ni postojala osobna računala kakva znamo. Sustavi su bili radikalno drukčiji i za naše pojmove potpuno zastarjeli. Naredbe se u računala unosilo brojevima. No, argumenti believera su: "NASA je tada imala računala složenija od današnjih, oni su desetljećima ispred svijeta." Protiv takvih izvitoperenih mozgova se ne može. Zašto se prašina nije nahvatala po landeru? Zato jer su lander naknadno stavili u montirani studio pun pijeska, eto zašto! FEJK! Kao što sam već napisao, Mjesec nema atmosferu. Kovitlanje prašine ne postoji jer se svaki komadić prašine ponaša kao tijelo bačeno u vakuumu. Čista balistika. Lander je slijećući odgurivao prašinu koja je bježala na sve strane od sapnice. Nije bilo kovitlanja jer se plin ispušten u vakuumu ne kovitla, nego se širi u beskonačnost i naglo mu pada tlak do nule. Lander nije padao prema tlu da bi netom prije udara uključio pogon, nego je slijetao polagano i dok je došao do tla, prašina je bila prilično odgurana u stranu, ali u području sapnice i nešto malo oko nje. Zašto su otisci astronauta u pijesku tako oštri? Kada je bilo moguće ostaviti oštri trag u pijesku? Nikada. Pijesak mora biti mokar, a znamo da na Mjesecu nema vode. FEJK, totalno FEJK! Mjesečeva površina ne sadrži pijesak nego Mjesečevu prašinu. Zemaljski pijesak, bilo riječni, pustinjski ili morski, pod utjecajem je atmosferilija koje su ga tijekom dugog niza godina izgladile. Čestice su kuglaste, jajaste, nepravilnog, ali ujednačenog oblika. Ovo ljeto sam pokušao napraviti neke fotografije koje bi sličile snimkama s Mjeseca, no nije mi najbolje uspjelo. Evo ovako izgleda otisak u pijesku ili vrlo usitnjenoj, suhoj zemlji.
Trag nema najbolju kvalitetu jer mu se rubovi urušavaju. Čestice Mjesečeve prašine nastajale su milijardama godina koliko je Mjesec star i ništa ih nije izglađivalo. Nastajale su bombardiranjem stijena od strane meteoroida raznih veličina, od kojih je najviše mikrometeoroida. Toliko godina snažnih i sitnih udaraca pretvorilo mu je površinu u sloj nevjerojatno sitne prašine čije su čestice izuzetno izlomljene i hrapave. Taj se sloj debeo nekoliko centimetara, a ispod kojeg su čvršće stijene, zove regolit. Regolit se u vakuumu ponaša slično bijelom glatkom brašnu i u njemu mogu ostajati oštri otisci. Njegove kaotično izrezbarene čestice se drže skupa kao čičak, pa je Mjesečevu prašinu dosta teško skinuti s površine recimo astronautskog skafandera, čemu su astronauti i posvjedočili kad bi se vraćali u lander. Ovdje sam pokušao simulirati ono što se odvija s regolitom kad ga se ugazi. Koristio sam bijelo glatko brašno T-550 osvijetljeno pod kutem od nekih 20°. Nisam imao dovoljno dobar komad obuće pa sam u sloj utisnuo daljinski upravljač.
Tako se ponaša i regolit koji je donijela Apollo misija i regolit koji su donijele ruske sonde bez posade. Kako to da astronauti ostavljaju tragove u tlu kraj landera, kada je ovaj otpuhao svu prašinu? FEJK! Tu opet na vidjelo dolazi neznanje believera koji ne shvaćaju kako se plinovi ponašaju u vakuumu i ono što vide na Zemlji, prenose na Mjesec. To neće ići. Što se događa kada na Zemlji pušemo u tlo posuto prahom? Nastaju kovitlaci i dim - suspenzija krutih sitnih čestica u plinovitom mediju. Da smo isti pokus ponovili u vakuumu, ne bi se dogodilo ništa slično. Naime, u atmosferi plina, osim što guramo prašinu česticama izbačenima iz pluća, pomičemo i čestice zraka koje podižu prašinu i kovitlaju je. Radi se o fluidu. Njega koristimo kao medij koji vrši rad. U vakuumu, prostoru bez fluida, jedina stvar koja miče čestice prašine jesu čestice koje ispustimo iz pluća, a pošto plin ima svojstvo da se beskonačno širi u svim smjerovima ako nije ograničen posudom, trebat će nam jaki mlaz plina da uopće dosegne prašinu. Čak i ako je dosegne, odgurivat će je u stranu u malim parabolama. Kovitlanja i dimljenja neće biti. Upravo zato lander, iako je imao okvirno 4536 kg potiska (nije ni koristio sve odjednom, nego samo oko 1360 kg u najjačem potisku), nije odgurnuo previše prašine. Najviše odgurivanja bilo je ravno ispod sapnice i malo sa strane. Najsitnija prašina odgurnuta je nekoliko metara, što se i vidi na snimkama slijetanja. Čim su motori ugašeni, prašina je pala na tlo - zato jer ju nema što držati. Postoji jedan zanimljiv fenomen na površini Mjeseca koji se tiče prašine, zabilježenog od strane sondi i astronauta, a koji je teorijski predviđen još 50-ih. Pošto je površina Mjeseca potpuno bezvodna i nema atmosfere, čestice prašine, koje su odlični izolatori, lako se nabijaju elektricitetom. Tako elektrizirane ne dotiču površinu tla nego lebde na raznim visinama i u skupinama se prelijevaju preko neravnina. To nije atmosfera u pravom smislu, no sliči na nju i donekle se, ali samo iluzorno, ponaša kao fluid. Izvor joj je Sunčev vjetar - visokoenergizirane čestice koje udaraju u prašinu i izbijaju joj elektrone te tako elektriziraju i podižu. Astronauti su zabilježili svjetlosne pojave na samom obzoru, za koje se smatra da su upravo efekti vezani za te slojeve prašine. Teorija još predviđa da bi se posebni efekti trebali vidjeti na granici dana i noći, gdje bi različito nabijene čestice mogle međudjelovati i stvarati nešto slično polarnom svjetlu, samo puno manjeg intenziteta i visine. Provjera toga ostaje na budućim istraživanjima Mjeseca. U sljedećim člancima će biti riječi o tobožnjim fotografskim "anomalijama" koje believeri vide na snimkama, a koje su posve objašnjive i predstavljaju nužnu pojavu kada se snima na Mjesecu. |
